www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 101, 22.07.2007.)

Pet komada. A ja sam

Držim kesu s po kruha, novine pod drugom rukom i sve se cijedi s mene jutros dok sam čekao u redu pred blagajnom u trgovini preko puta zgrade u kojoj živim, kad me lik iz susjedstva prijekorno probudi iz letargije uzrokovane vrućinom i sranjem zvanim plus 40, upita me: a koji kurac više ne pišeš? Ja vrtim, bacim oko s vremena na vrijeme, ali tebe nema.

Jebiga. Normalno da mi je drago što ljudi u tolikoj mjeri čitaju XXX, jave se, pošalju e - mail, ali ja u zadnje vrijeme jednostavno nemam kad natipkati tih par kartica. Mada mi jebeno nedostaje, jer za razliku od svih drugih mjesta na kojima objavljujem, samo ovdje sam onaj pravi ja, baš onakav kakav jesam. Ja.

Nikad, ali baš nikad u životu nisam pisao više jer silom prilika, prisiljen sam pokriti skoro deset različitih web portala, redakcija, a bogme i blogova. Ne znam kako sam si nabio taj tempo, ali odjednom je ispalo tako pa sanjam po noći slova kako mi izlaze na uši. Umjesto da karam, ja tipkam, ko neki pičkasti boem, jebote. Ma jebo boemštinu, ja bi pičke! Ha, to je kao ona hipi fraza frajera koji je riknuo u kadi: svi žele moj kurac, nitko moje riječi! Kod mene je obratno.

Ipak, ne žalim se. Da mi se ne piše ne bi to radio, ali ja bez svog IBM-a ne mogu. Trebao bi ovih dana napraviti "format c" jer mi je laptop nakrcan i usporen, ali stalno odgađam tu neodgodivu rabotu jer ću prvo morati izgubiti popodne u prženju, a prije backupa treba napraviti kvalitetnu inventuru, sve posložiti i pripremiti. A ko će to po ovoj žegi! Kako samo mrzim ovo prokleto ljeto, ubija me. Sve bi dao da sam negdje na sjeveru. Ili bilo gdje drugdje, samo da nije vruće. Evo, jutros čujem na vijestima da u Engleskoj već puna dva mjeseca bez prestanka pada kiša. Koji sretnici! Pojma nemaju koliko su sretni, a oni se žale da ove godine nisu vidjeli ljeta. Eh, jadni ljudi, moš misliti. Najebat će i oni, vrlo skoro jer klima brzinski ide u kurac pa će ubrzo na sjeveru biti mediteranska klima. Sranje je jedino u tome što to onda znači da će kod nas biti ekvadorska. Ma super. Što nije obratno, da se sjeverna ledena klima spušta prema jugu, pa bi mogao očekivati u perspektivi osvježenje. Ovako će nas sunce sve pobiti. Vječna ironija, već vidim naslov u nekim svemirskim novinama - Zemljane ubila energija koja ih je i stvorila: Sunce došlo po svoje.

Noćas su tisuće manijaka čekali ispred knjižara novog Harrya Pottera. Ne mislim na sve, jer globalizaciju doživljavam kao neizbježno, ali svakako nisu normalni oni poput ženske koja je iz Sydneya u Australiji doletjela u London samo kako bi među prvima kupila knjigu baš u tom gradu. I kako drukčije da je nazovem? Manijaci su svuda oko nas. Ja ni Terru Patrick ne bi čekao, uostalom, koja je razlika između kupovine knjige u ponoć i dva ujutro? Prije su to radili jer bi proizvod nestao pred velikom potražnjom, ali to više nije slučaj. Ljudi to sad rade samo zato što je to globalizacija. A to je teško sranje. I da, mali cvikeraš nije crknuo, tek tako da znate. Kako bi u suprotnom manijaci uskoro opet letjeli međukontinentalno, uh?! Neka nekom drugom pričaju da je sedma knjiga posljednja. Jer kad tisuću komada plane za 25 minuta oko 01,25 sati u subotu ujutro kad normalan svit negdje loće ili bar spavaju, koja budala ne bi ponovno izvlačila lovu od kretena koje se tako trude svoje pare ostaviti?

Pokušavam utvrditi što se sve dogodilo od 21. svibnja, kada sam zadnji put objavio XXX... U mom je životu bilo oštrih rezova, po tko zna koji put našao sam se na raskršću. Profesionalno, manje privatno. Gazim po korporacijskom blatu i premišljam se kojim putem krenuti dalje. S ovog mjesta pogled je dobar, pa ne mogu ne biti zadovoljan, ali ljudska glupost svaki put me iznova zapanji. Nikako se ne mogu naviknuti koliko ljudi mogu biti glupi, koliko me idiota okružuje, a tako puno sam ih u ova tri desetljeća i bakšiš sreo.

Nije dosadno ni na političkom planu, kako u cijeloj zemlji tako i ovdje kod mene, usred Dalmacije. Godina je izborna i logično da tenzije rastu, ali da mi je netko prije dva mjeseca rekao da ću danas pisati o političkom životu u Šibeniku, rekao bi da za to nema šanse jer u tom gradu političkog života nema još otkako je prije par godina prije vremena neslavno pala koalicijska gradska vlada, a HDZ ponovno zajahao u vladajuće sedlo. Opozicija od tada kao da ne postoji, a onda se lokalni SDP iznenada prije dva tjedna pojavio s nekakvom konvencijom na kojoj su mladi ljudi s laptopova prezentirali u Power pointu ključne gradske projekte. Nisam ni znao da se uopće bave ičim, kamoli da su onako precizno i kvalitetno mogli pripremiti to o čemu su govorili i normalno da sam se ugodno iznenadio. A nisam jedini jer su i ovi s vlasti skužili odjednom da nisu sami. Jednako šokirano kao da su se svemirci iskrcali u Perkoviću jer toliko su ovi sigurni bili u sebe i da za njih nema alternative, što svakodnevno i dokazuju svojim neradom. Grči mi se želudac od njihove sporosti, ne ide mi u glavu da mogu biti ovako smotani. Stvarno su puževi, gladni su u najboljem restoranu, samo zato što ne zovu konobara. Netko im je rekao da su nijemi, oni su ga poslušali. Ne usuđuju se podići ruku, umišljaju da boluju od defekta mišića. Pa sjede u kutu, šute. Dok sve oko njih ide u kurac. I tako godinama.

Počela je sezona od baluna. Dinamo nam je večeras pet puta punio mrežu. Igralo se u Zagrebu. Pet puta! Kao četvrti smo završili prošlu sezonu. Sad, i nikad. Da pet komada. Ne mogu sebi doći. Izgleda da još traje Rukavinino prokletstvo. U Hajduku nije ni blizu onoga zbog čega je tamo. Ipak, općenito nam je balun na visini. Sedmi u svijetu, kao u najboljim danima. Baš. Ne piše mi se o nogometu. U principu... ne piše mi se o ničemu. Tipkam s jednim prstom jedne ruke. Lijeno mi je uspraviti se. Ležim na boku na krevetu i naslonjen sam na laktu. Umoran sam. Dosta je za prvi put poslije tako puno vremena. Pisat ću češće. Obećavam.

Ante Pancirov