www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 81, 09.11.2006.)

Orgazam nasilja, apsurda i sjebane klime

Generali s Ljubom Česićem zvanim Rojs na čelu osnivaju stranku s kojom će izići na izbore dogodine. Misle ubrati najmanje tri saborska mjesta, a stranka će im se zvati HDZ Franjo Tuđman. Ne da je morbidno, nego premorbidno. Veća su baza i od HB-a, a znam, reći ćete, teško je biti veća baza od bloka. Lako se meni zajebavati, ali znam ljude koji smatraju takve političke organizacije temeljima nekakve buduće hrvatske gerile. Njihov politički utjecaj na izvršnu vlast je zanemariv, ali njihovo postojanje itekako utječe na društvo kao cjelinu. Tako je svugdje, nije Hrvatska ni po čemu specifična. U mnogim zemljama Europe legalno djeluju stranke "opasnih namjera", a program temelje na cijelom spektru ludosti od fašizma, do pedofilije. Sve češće, a to me posebno brine, dobivaju puno više od postotka potrebnog da se prijeđe prag. Što zapadnije, to radikalnije, kao pjesmica odzvanja Europom. Svakim danom sve je više stranaca u Uniji. Kazaljka koja na društvenom celeru pokazuje ksenofobiju, sve je češće na maksimumu, a radikali svih vrsta guštaju svojih pet minuta. Točno ih mogu zamisliti, onako ćelavi, uniformirani u sivom tonu, sjede zavaljeni u fotelji na vrhu stola, u ruci drže mačkicu iz filmova o James Bondu, tajnom agentu 007, i glade ju, a u pozadini preko cijeloga zid, rastegnuta je zastava sa svastikom, na dominantno crvenoj podlozi. Mrak. Teški mrak se nadvio nad nama. Smrdi kao tridesetih prošlog stoljeća, samo što se Hitler još ne nazire. Barem ga ja ne mogu identificirati među glavonjama, činovnicima u Bruxellesu. To ne znači da već nije tamo. Ili amo...

Inače, kod nas je prilično gadno u zadnje vrijeme. Nema dana da nema crnjaka. Crna kronika je sad od prve do zadnje stranice, a i ono malo između opasno naginje na crnjak. Bit će toga još, sve više, bojim se ja. Meni, s druge strane, da kucnem negdje triput, i nije tako loše. Kradem bogu dane, radim, jedem, spavam. Uz puno netipičnih radnji, izvan rutine koja me najbolje opisuje. Opet sam napisao gomilu teksta, trpao to pod različite radne naslove, ali niti jedan XXX nisam doveo do kraja. To tako uvijek biva. I baš me briga. Korisno je, pišem za trening, zajebavam se. Odlično.

Razmišljam o toj generalskoj stranci i potencijalnom biračkom tijelu. Jasno, ciljat će na branitelje, ali sve mi se nekako čini da bi mogli debelo fulati. Branitelji su, a to je strašna ironija, među najvećim gubitnicima u Hrvatskoj. Sve dosadašnje Vlade malo su obzira pokazale prema tim faktički pobjednicima. Izvojevali su u ratu za neovisnost veliku pobjedu, mnogi među njima istinski su heroji, a čim je rat završio, kao da su prestali postojati. Postali su sredstvo za manipulaciju, mnogi među njima nisu se snašli i dizali su masovno ruku na sebe, mnogi su se razočarali i počeli se pitati je li to država za koju su ginuli. S pravom. Ipak, nekako sumnjam da će se prikloniti nekom od ovih političkih bisera. U Hrvatskoj vlada predrasuda da je većina branitelja sklona desnici i radikalima, što je po meni prilično glupa misao. Mislim da su se stvari raščistile i da je u ovoj zemlji danas konačno svima sve jasno, tko je tko, i što je što. Svako generaliziranje izgubilo je svaki smisao. Danas ljudi razlikuju generala od generala, tajkuna od tajkuna, političara od političara. Sanader i HDZ dobro znaju da ne mogu više prodavati muda za bubrege i da im je potrošena spika o velikom hrvatstvu. Nitko u stranci na vlasti to nikad neće priznati, ali pragmatični su do te mjere da čak i oni izbjegavaju pozivati se (ili zazivati ga) na prvog predsjednika, ako baš ne moraju. Narod će danas dvaput promisliti prije pisanja parole "svi smo mi Mirko Norac", jer konačno je mnogima došlo iz guzice u glavu da je branitelja Gospića osudio hrvatski sud, i isti to kasnije učinio pravomoćnim. Ne zbog možebitnog pritiska Haaga ili velikog europskog ili USA brata, već zbog dokaza, jedino i samo zbog dokaza. Pa narod danas treznije razmišlja. Ne pada im na pamet uspoređivati neusporedivo. Ta hrvatska zrelost daje mi nade i vjere u to da će Rahim Ademi i Ante Gotovina uskoro biti potpuno slobodni.

Iako ga mnogi prozivaju i nazivaju licemjerom, ja bih podigao palac gore za Antu Kotromanovića, i uopće se pritom ne bi osvrtao na onu Alku, niti na onu splitsku rivu. I fučka mi se hoće li on osobno profitirati, politički ili nekako drukčije od "neprincipijelnog" braka s SDP-om, jer držim da je Račan tim korakom učinio veliku uslugu Hrvatskoj, iako je to učinio zbog stranačkih razloga, što je sasvim legitimno, jasno. Nagradno bi pitanje bilo, jer to se nameće samo po sebi, kome je braniteljska populacija bliža, Kotromanoviću ili generalskoj stranci? Na sreću, ima još jahati do izbora, bit će vremena da se ljudi odluče.

... nego, jeste vidjeli ovu sraćku, nastavak sapunice slučaja jadne Ane Magaš?! Jeste vidjeli tog odvjetnika, plavojkinog muža, a? Koji lik. Stravično je sve što se do sad dogodilo u tom slučaju, od prvog suđenja, i sramotno za Hrvatsku, pogotovo za cijelu pravosudnu struku. Mislim da je sada svima jasno ono što kao papiga ponavljam u XXX-u, da je suđenje trebalo održati drugdje gdje suci i ostatak pravosudnog županijskog aparata nisu fascinirani likom i djelom obitelji Magaš, obitelji koja drma Zadrom, mrači i oblači. Jebote, za prekoračenje nužne obrane hrvatski su sudovi zadnjih desetak godina u prosjeku davali od 6 mjeseci do dvije godine, a najčešće gomile olakotnih okolnosti kakvih u slučaju Ane Magaš ima, nije bilo ni blizu. Umjesto da se iskaže na ovom slučaju, pravosuđe je kiksalo, a kada se činilo da su daljnji apsurdi nemogući jer su stvarno sve ispucali, dogodio se slučaj s odvjetnikom. Strava! Očekujem ipak zrelost Vrhovnog suda, u biti, nimalo ne sumnjam da će postupiti ispravno jer je pritisak javnosti ogroman. Zadarski županijski sud jebao se ali da ne uđe, jer nepravomoćnom presudom na 8 godina robije polizali su autoritetu dupe, a ipak otišli spokojni na spavanje bez grižnje savjesti znajući da će Vrhovni sud odraditi njihov prljavi posao i još jednom odjebati presudu i vratiti slučaj na početak. Nadam se samo da će Ani Magaš to biti treća sreća. Dobila je sjajnu ekipu branitelja, a Hrvatska svoj prvi veliki pro bono slučaj. Ako bude imalo razuma, novo suđenje neće se održati u Zadru kao što se ni ranije nikako nije smjelo tamo održavati zbog očitog utjecaja javnosti na proces, a teoretski je realna mogućnost da se održi u Šibeniku. Ovdašnji Županijski sud visoko kotira u nacionalnom pravosudnom sustavu, i uvjeren sam da bi postupak bio vrhunski odrađen. Jamstvo za to je, među ostalim, sasvim sigurno i predsjednik suda osobno Sanibor Vuletin, koji je strašna faca, nepotkupljivi lik i veliki profesionalac kojem bi se isplatilo povjeriti ovaj medijski izuzetno atraktivan, pa tako i osjetljiv postupak. Uvjeren sam da bi Sane to odradio bez greške, a priznajem, s velikim bi zadovoljstvom pratio slučaj za svoje novine. Da ne ispadne da navijam zbog osobnog interesa, a i da navijam, ko mene pita za zdravlje, mislim da Županijski sud u Šibeniku zadovoljava sve uvjete za preuzimanje uz slučaja Zagorec / Petrač i Glavaš, zasigurno trenutačno najjačeg suđenja u Hrvatskoj. Pa nek onda bude tako, zašto ne!

A u Šibeniku, pustimo na trenutak suđenja, politikantstvo i sve druge ružne stvari na stranu, zadnjih je dana vrijeme tako lijepo, da je to za popizditi od gušta. Komadi u uskim hlačama, suknjama i obvezatno s čizmama na nogama mute moj ionako apstraktan razum, i uživam kao nikad. Prejebeno mi je, što jest - jest, ba. Njam. Istina, bilo je jebeno prošlog tjedna kad je ono zahladilo nevjerojatno. Na mrtvi dan, Krešo i ja sunčali smo se doli na rivi u Lasice. Sunce je pržilo ko ludo, sjedili smo vanka, jasno i moglo se komotno skinuti u kratke rukave. Ja sam bio u košulji, a sako sam bio skinuo, trebao mi je kad sam odlazio u redakciju jer ujutro je ipak svježije. A onda, sutradan, morao sam izvlačiti iz ormara bundu i zimske postole. Išli smo navečer popiti nešto do Insidea i smrzli se ko pičke. Kao, blizu je, nismo pičkice, pa nismo išli autom, ali brate moj, došla zima. Sutradan još gore. Nije mi se uopće izlazilo vanka, da bi, evo već nekoliko dana, vani bilo pravo proljeće. Jutros mi je sako bio previše, čak sam se malo i oznojio oko podne, doduše, zato što sam trčao jer sam kasnio, ali svejedno, poruka je jasna - vrijeme je otišlo u kurac i moš se razboljeti samo tako. Svejedno, život u Dalmaciji je život, a sve ostalo je sranje. Ne bi sad živio u Zagrebu da mi plate ne znam koliko. Nema šanse. Al da bi napravio đir i malo uživao u pravoj jeseni, kišama, i prizoru raspadnutog žutog lišća na zagrebačkom asfaltu, bogme rado bih. I rado bih sve to gledao s prvog kata jedne zgrade u centru, dok se mazim s dvije najljepše crne mačke na svijetu, ali bojim se da taj film neću više gledati. Ove zime sigurno ne. A poslije, ko zna? Makar u nekom drugom životu. Jer život je tango... vt

Ante Pancirov