(kolumna no. 49, 01.02. 2006.) PUNK IS NOT DEAD Sutra je godišnjica smrti Sid Viciousa, basiste Sex Pistolsa. Mislim da je 27. godišnjica, ako sam dobro izračunao, jer matematika me nikad nije išla. Uglavnom, tip je riknuo 02. veljače 1979. godine, mislim, u New Yorku, a skončao je od dopa, od prevelike doze heroina. I da, nameće se valjda pitanje koga vraga ja to sad spominjem, a odgovor je - pojma nemam. Da, nisam od onih koji pamte godišnjice, (be)značajne datume, ali ovaj mi se nekako valjda urezao u pamćenje, još iz vremena rane mladosti kada sam "pušio" punk i slušao glazbu Sex Pistolsa. Sjećam se da smo čoporativno znali često gledati filmove na tu temu, i to Sid & Nancy, dramu od Sid Viciousu i njegovoj ženskoj, Nancy Spungen, koju je ubio upravo Vicious u hotelu Chelsea u New Yorku, a koja bi, da je nije koknuo, i sama vrlo vjerojatno skončala od overdosea. No, presudio joj je nož, a ako se sjećam, stradala je nesretnim slučajem u junkerskoj sobnoj prepirki. Taj punk uistinu je najoriginalniji i najzanimljiviji glazbeno - supkulturni pokret, i kad pogledaš unazad, od rockabilija, hipija, heavy metalaca, do, ne znam, grungera, rapera, hip hopera i ničega, što je IN sada, punk mi nekako djeluje suptilno, fino i konstruktivno. U principu, i logično mi je nekako to, s obzirom da je zasnovan na prilično ozbiljnim i argumentiranim temeljima. Nakon epopeje hipija, kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, dakle, nakon vremena "peaca", anti ratne histerije, dokoličarenja i napušavanja marihuanom, svijet je moralo opizditi nešto sirovo, moćno i agresivno, a punk je bio upravo to. Fascinira me kako se spontano to događalo. 1974. u New Yorku, i 1976. u Londonu. S jedne strane oceana pojavljuju se prvo nekakvi čudni, radikalni i za to vrijeme neobični artistički tokovi u Detroitu. Stoogies? Predvođeni djedom punka, Iggy Popom. Potom New York, prvo Velvet Underground, New York Dolls, a zatim konačno i prvi pravi punk. The Ramones. Totalno jednostavni, jeftini kvartet iz Queensa, četiri klinca koji su snifali ljepilo i svirali u garaži na tri akorda. Nikad nisu prevazišli ta tri akorda, ali njihovi jednostavni rifovi bili su moćniji od ičega poznatoga do tada. Išlo je sporo, pišu njihovi biografi. Na prvom koncertu gledalo ih je šest ljudi, mjesecima kasnije desetak. Gađali su ih bananama, ali ljepilom omamljena braća Ramone pičili su i ušli u legendu. No, prava stvar kuhala se kilometrima daleko, u Europi, odnosno, na europskom otoku. U predgrađima, radničkim betonskim četvrtima, mladost frustrirana lošim standardom, masovno i generalno zgražala se nad hipijevskim licemjerjem, utopističkim porukama bezuvjetne ljubavi, mira i kolektivnog ignoriranja osnovnih ljudskih nagona. Spontano su uzeli stvari u svoje ruke, objavili rat svemu živome, samo da budu kontra, nije bitno kontra čega. Bili su kontra, ogrezli o totalno oprečni ideal peacu - Anarchyu i zapalili revoluciju poznatu danas kao punk pokret. Sex Pistolsi izdali su prvu i formalno zadnju svoju ploču pod nazivom "Never Mind The Bollock... Here s The Sex Pistols", istodobno popljuvali kraljicu (Good Save The Queen) i svoje ideale (potpisali ugovor s mainstream diskografom EMI).... započeli su eru punka, i samom objavom najavili njezin kraj, subverzivni pokret i nije mogao započeti drugačije nego rušenjem istoga. Bilo je to totalno izvan logike, ali kome je trebala logika. Jedan subverzivni pokret za tren je postao moda, prerastao u vrhunski fashion i odličan marketinški proizvod koji je donio gomilu love onima koji su to znali iskoristiti, i za godinu - dvije ubio sam sebe. Mada je duh punka momentalno postao vječan i besmrtan, pa i danas bdije nad svime što je ikad postojalo u popularnoj glazbi prošlog stoljeća. Eto, valjda sam zato upamtio 02. veljače, datum smrti Sid Viciousa. Punk je bitna stvar u mom životu. Iako me držao kratko. Valjda kratko, ali kvalitetno. Imao sam 14 godina kad sam dobio prve ploče The Clasha, Ramonesa, Sex Pistolsa, kasnije i GHB-a, Exploiteda, KUD Idijota, dakako, ali i Pekinške Patke, Totalne Destrukcije, Blondie... pa preko Blondie na sve što je iz te priče proizašlo. Par godina srednje škole družio sam se s punkom, i tako imao opravdanje za svoju lijenost, neprilagođenost, buntovnost i neprihvaćanje autoriteta što je bolest kronična i od koje nikad više nisam prestajao bolovati. I dok sam kao klinac mislio da sam punker dok se tako oblačim, slušam tu glazbu, danas mi je, naravno, jasno kako nikad zapravo i nisam prestao biti punker. Duboko instaliran u establišmentu, dok plaćam porez, i više se i ne sjećam kad sam zadnji put stavio u CD player Sex Postols, ja sam valjda danas punker, a u međuvremenu sam skužio kako i nema velike razlike između sna mirne generacije iz šezdesetih i agresivne iz sedamdesetih. I peace i anarchy svode se na isto. Idealno, gotovo rajsko okruženje, totalno naivno i besmisleno dok god planetom vladaju bića čiji nagoni ih čine onim što jesu. Idilične težnje ne mogu se postići bez nagona, dakle, bez strasti koje nas čine onim što jesmo. Nema ljubavi bez mržnje, nema mira bez rata i nema slobode bez ropstva. Jedno bi bilo besmisleno bez drugoga, da nema straha, ne bi mogli cijeniti sreću. Sloboda bi bila do zla boga dosadna da ju nema što ugroziti, a kakva bi jadna bila ljubav da ju nema što ugroziti? Punk je postao sve ono protiv čega je bio, i zbog čega je nastao. Menađer Sex Pistolsa izmislio je Wivien Westvood punk da bi zaradio lovu, prvo tek neposredno kroz svoj butik Sex, a kasnije i direktno kroz Sex Pistols. Kasnije su punkeri bili šminkeri, upravo oni koji imaju para i toliko metroseksualne volje da svakodnevno održavaju svoje "irokezice", prskaju ih lakom za kosu, što skupljim to bolje, i u skupoj koži i designerskoj odjeći defiliraju po najskupljim londonskim klubovima. Da nije kontra svemu što jeste, ne bi bio tako velik i tako važan. Da nije suicidalan i smiješno naivan, punk ne bi mogao postati tako nenadjebivim. A štos je u tome da ta igra traje taman onoliko koliko klincu treba da izraste u zreli lik. I super je biti punker. Punk is not dead, a Sid Vicious, klinac koji nije pojma imao o bas gitari, i koji je svojim Fender Precisionom znao katkad nekoga opaliti i po glavi, umjesto da skonča od OD-a negdje bez veze u londonskom predgrađu, od svog je zlatnog šuta stvorio legendu. E pa frajeru, počivaj u miru, a klinci moji, skinite negdje na netu pjesme tipa No Fun ili London Calling i uživajte. Niti jedan drugi supkulturni pokret nema takvu snagu, i niti jedna mjuza nema tako nepodnošljivu lakoću postojanja, jamčim vam to, i tvrdim iz prve ruke. I danas, više od 15 godina poslije, baš se super sjetiti dobre zajebancije, uzrokovane, a čime drugim nego punkom.
DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.) Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.) TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.) Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.) Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004. Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004. Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004. Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004. Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004. EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004. Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004. BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004. Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.) Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.) Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.) Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.) Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.) Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.) Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.) Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.) Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.) Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.) Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.) Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.) ŠIBENIK pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.) Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.) Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.) Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003. Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003. Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.) Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.) Budućnost
je stigla i pregazila nas, XXX 16,
19.10. 2003. Od
rođendana, do rođendana POVRATAK
CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003. XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003. XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003. XXX 9, 8.3. 2003. XXX 8, 5.2. 2003. XXX 7, 21.2. 2003. XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003. XXX 5, 3.2. 2003. XXX 4, 6.1.2003. XXX 3, 23.12.2002. XXX 2, 10.11.2002. XXX 1, 3.11.2002. |
