kolumna no. 18 (16.11. 2003.)

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru

- Slovenske pičke! - orilo se na maksimirskim tribinama tog tužnog jesenjeg popodneva kad smo popušili gol od Šiljka. Kanonada epiteta s tribina, upućenih gostima iz Dežele očito ih je zainatila jer ih pokolebala sasvim sigurno nije. I tako su nam ga uvalili, pa se ti sad pajdo, lipi moj Bariću misli kako ćeš nas izvući iz govana za Bežigradom za koji dan! Jer, naciju ti stari moj, boli trenutačno ona stvar za sve ostalo. Kruha i igara, više igara- manje kruha, piva nešto više, ali igara, igara i igara. Gadni su ti ovo dani, stari moj pituranih vlasi. Gadni i puni neizvjesnosti. Kad već nećemo tako skoro u Uniju, kad rigamo kolektivno i nacionalno od ovih izbora dok s nevjericom na 3. programu HTV-a gledamo reality show - turnir kretena i imbecila, jednostavno više ne možemo podnijeti poraz. Popušili smo na sve strane, i sad još da popušimo koji gol viška u Sloveniji, pa se možemo lagano jebati (da proste oni finiji). Izbori, Haag, EU, nezaposlenost, vanjski dug, i sva ostala sranja - ovih dana su manje bitna. Jebo Uniju, sad se treba uvući u Portugal. Imaš konsenzus, barem za to, kad za ništa drugo ne možeš imati, pa ako se i to izjalovi - ajme nama, a ako bude ajme nama, biti će ajme svima. Uh, što me izludila ta utakmica. S godinama sam se zbilja zakačio na balun, toliko da sam se cijeli tjedan uoči tragične subote oštrio na tekmu, da bi u subotu otupio poput najtuplje pošadice. I sve to zbog nekog tamo šiljka. Uh.

ČUJ I POČUJ OTTO BARIĆU:

Otto, slušaj dobro, jer ti ovo sam Bog kroz moju bandu s Baldekina poručuje: PLETIKOSA, isprid njega s lijeva na desno u zadnjoj liniji obrane ŠIMUNIĆ, TUDOR i ŠIMIĆ, tamo di mu je i misto. (Koga vraga ne stoji tamo???) Isprid ove trojke u liniji umisto četiri štopera, stavi dvojicu i dvi polušpice. S lijeva na desno, dakle, MIKI RAPAIĆ (malo isturen naprid) a malo iza njega na sredini su mali KRANJČAR i LEKO. Desno od njega, (i malo naprid kao šta je i Miki), neka bude mali SRNA. I na golu ovih šminkera s bosanskim imenima, u sredini PRŠO, lijevo MORNAR a desno ZEKIĆ jer Olić nema pojma a petoga nemaš. Slab je i Mornar. Skoro da bi tu trebalo nasaditi Niku Kovača iako mu tu nije misto.
Jer na playstationu s ovom ekipom ideš protiv Brazila, Francuske i koga god hoćeš, a kad može stroj, onda čovik može valjda 28 putra bolje. Jel tako. Je.

Utakmica

Rano popodne, nekoliko sati uoči predstave, nazvao me Marko, stari prijatelj koji je nedavno kupio stan u finoj četvrti. Stan je prazan, nov novcat i trenutno od namještaja ima samo za život neophodni kauč i TV pa je stari Marko predložio da odemo tamo gledati nogomet. Sasvim neplanirano, jer sam namjeravao pogledati prijenos doma. Na sreću, nisam, jer me izlet u novi Markov stan totalno motivirao i inspirirao za kolumnu. Nisam imao ništa teksta u zalihama i već me paranoja uhvatila da neću imati što poslati šefu u nedjelju. A kako je kod Marka (kao i uvijek) bilo zabavno samo tako, prisjetio sam se djetinjstva i svoje lude ekipe iz mladosti koju slabo viđam zadnjih godina jer sam stalno amo - tamo, a najmanje tu u Šibeniku, preciznije na Baldekinu- kvartu gdje se isplatilo roditi.

Opskrbili smo se limenkama piva i cigaretama. U niti jednoj trgovini nismo pronašli novo "plastično" pakovanje Ožujskoga koje je u svijetu lokalnih pivopija i fanatičnih nogometaša s kauča proglašeno proizvodom desetljeća. Lokalni nogometaši s kauča su inače teški neizlječivi ovisnici o nogometu na Playstationu, a usputna im je dijagnoza akutni alkoholizam i kronična hašomanija. I tako ti pravi i časni hrvatski sinovi organizirano i uz mnogo buke, u zadimljenim stanovima navijaju na svim imalo ozbiljnim utakmicama. Kako sam godinama izbivao iz ovoga grada, potpuno sam zaboravio na draži takvih druženja u baš ovom konkretnom okruženju individualaca iz mašte pa me subotnje krštenje novog frendova stana oduševilo, usprkos jadnom rezultatu na utakmici koja je bila razlog okupljanja, ali smo je u prirodi i društvu brzo zaboravili čim su se odjavili s Maksimira. Odmah je pao komentar - Ne bi to tako završilo da se igralo na Poljudu!
Prvi ozbiljniji incident na našim tribinama kod Marka dogodio se kada je nakon nekih 15 minuta utakmice, na bojno polje stigao Mudri sa suprugom. Mi smo već potrošili petarde nakon Pršina punjenja neprijateljske mreže, i u Žuji oplakivali izjednačujući pogodak momaka u zelenim Kappa dresovima, krojenima moderno, onako kako nose mladići iz Rome, kad je u dnevni boravak ušao taj komični, totalno opaljeni lik s punim vrećicama piva. Šok je nastupio kad smo skužili da je kupio hrpu Zlatoroga Laškoga. Čista provokacija, užas pravi, a Mudri je samo tupim pogledom napravio jednu od svojih grimasa i tiho izustio: - U jebote, sad mi je jasno zašto su me svi onako čudno gledali u trgovini dok sam ih kupovao.

Naredni sati su se postupno, pa sve više pretvarali u cirkus. Stipe je mudro u svom stilu posprdno komentirao zbivanja na travnjaku i oko njega, Marko održavao tranzit punih i praznih limenki na stolu, a kako se utakmica bližila kraju, novi ljudi su ulazili, i ulazili i ulazili. Malo, pomalo, kako je večer napredovala, u dnevnom boravku već nas je bilo petnaestak, a do kraja noći i dvadeset. Dimili smo se kao pršuti i oblokavali, gasili žeđ i oplakivali u alkoholu tugu, gadili Slovence i psovali sve u 16. Većinu tih ljudi s football čajanke zadnjih godina nisam sretao baš često, pa sam konstantno uživao u svakom trenutku prisjećajući se stotina zgaženih tuluma u sličnom okruženju. Imali smo razne faze, gazili se i gazili druge. S obzirom na sve, čini mi se da nikad nismo bili neviniji i manje autodestruktivni. Što čine godine, a! Kako i ne bi uživao u društvu najvećih cinika što je planeta vidjela još od doba 30 - ih godina prvoga stoljeća kad su Židovi Krista razapeli. Strah me da jednostavno neću moći opisati tekstom te originale. Mudri, pljunuti Mister Bean, s posebnim guštom se obrušava na Šulu, koji je došao sa ženom nakon utakmice. Njihovi verbalni sukobi, međusobno sprdanje i gađenje u doslovnom smislu, sarkazam je za pamćenje. To se valjda nigdje drugdje ne može čuti. Obojicu ih je te subote morilo što moraju u tvornicu, odraditi treću smjenu. Barem se meni tako činilo. Uskoro sam skužio da oni uopće ne namjeravaju odraditi svoje u tvornici, nego će jedan od njih skoknuti tamo samo potvrditi na porti karticu kojom se registriraju radnici na ulasku i izlasku iz tvornice. No, štos je u tome, što su zajedno, što jedan - što drugi, u džepovima imali ukupno 10 kartica (!?!) za potvrditi. I cijelu se večer svađali koga je red odnijeti kartice na portu i potvrditi za njih dvojicu i još osam radnika koji vjerojatno u sličnim uvjetima nakon tekme uništavaju negdje moždane vijuge. Koja je to tvornica, koji nered. A ja se pitam zašto je lokalno gospodarstvo tako sjebano, ha. O poduzeću, nije bitno koje je, a nije teško pogoditi jer je glavni gospodarski subjekt u gradu, a bogme i županiji, htio sam čuti malo više od ekipe jer dosta prijatelja radi tamo. Zanimalo me kako je moguće uvaliti 10 kartica na porti, kako prikriju ljude koji nedostaju, da mi opišu malo tu anarhiju. - Imaš nekoliko sistema - veli Mudri: - A najlakše je to obaviti u gužvi, kad svi ukucavaju kartice pa te poslovođe ne vide kako radiš pizdariju. Jedan put me jedan kolega, rumeni rodjak, inače prava seljačina, uhvatio za uho dok sam pokušavao uvaliti četiri kartice. Drži me on tako za uho i rasteže prema sebi a ja onako rastegnut vičem, čekaj kockasti jebote, imam još dvije uvaliti - priča Mudri. Vele momci, da nitko u firmi oko toga ne radi veliku buku. - To je jednostavno normalna stvar u našem dragom poduzeću kao i prizor jutro nakon Martinja: Njih 20 pijani ko letve urlaju "Dalmacijoooo…" i ne jebu poslovođu dva posto. Ko im šta može - pričaju mi. Šule kaže da to ipak ne utječe na posao. Nakon godina stagnacije firme i iščekivanja stečaja u kojem se ugušila većina ostalih poduzeća na ovom području, čini se da je više milijunsko ulaganje u nove pogone imalo smisla jer posla ima, a sirovina se redovito plača. Plaće su redovite i nisu nimalo loše, kažu mi dečki, majstori koji su nonšalantno te subotnje večeri u stroj na porti firme hladno ukucali 10 kartica i vratili se svojim poslom, lokati negdje po birtijama, odrađivati dražu im treću smjenu. Navodno će firma rasprodati nekoliko svojih dijelova a dobro informirani "kartičari" tvrde kako se već zna tko će to kupiti. Poznati šibenski lovaš, koji ionako drži sve konce u gradu navodno će preuzeti debeli dio tvornice a za drugi, manji dio koji se prodaje, za nekoga njuška jedan poznati lokalni hadezeovac, kojeg šira javnost zna iz nogometa. Važno je da lova ostaje u obitelji. Tipično šibenski jer ovdje je sat stao sredinom 90-ih i još vrijede pravila igre iz tog doba - izoliraj se i pljačkaj iznutra dok možeš.

Neću ni pokušavati opisivati sve te sulude i do jaja genijalne dijaloge, monologe i cinična prepucavanja ove ekipe, jer je to nemoguće interpretirati. Trebalo bi snimati reality show s njima na poslu, doma, na tulumima - Europa bi se usrala u gaće , cenzurirali bi svake 2 minute. Ponekad, dok čitam Bukowskoga, čini mi se kao da je stari pokvarenjak odrastao u mom starome kvartu, s ovim ljudima s kojima ružim skoro četvrt stoljeća. Svi imaju neku priču o odrastanju i u principu, i sve bi to trebao biti isti kupus, ali ovo s Baldekina je izvan svih standarda. Odrastao sam u tipičnom socijalističkom neboderu sa nekih 120 stanova, mahom u otkupu radnika nekoliko vodećih lokalnih poduzeća. U svakoj generaciji našlo bi se najmanje desetak vršnjaka, plus minus godina, dvije, tri razlike, a kako bi djeca rasla, bili bi sve luđi, zločestiji, i premazani svim mastima. Odrastanje u takvoj okolini, na radničkoj ulici, vrhunska je škola i nemaš previše izbora - ili ćeš uspjeti, ili propasti. Sredine tu nema. Slabi puknu, jednostavno puknu. Masu njih je puklo preko noći i sad su redikuli. Neke je ubio dop, ali većina nas na sreću spada u kategoriju uspjelih. Kad naučiš odmalena preskakati velike rupe i rušiti zidove, pubertet završavaš s diplomom cinizma i doktoratom iz snalažljivosti. Rezultat su zapanjujući, pogotovo kada nakon godina izbivanja naletiš na staru ekipu i skužiš kako neopterećeni vanjskim utjecajima naprosto uživaju u tako jednostavnom životu, u čarobnom krugu urbane ulične kreativnosti, tvornice iz Alan Forda u gradu koji godinama grca u gospodarskoj krizi. Super je to kad je i nakon petnaest, dvadeset godina moguće okupiti ljude s kojima si se družio tako davno, još u predškolskim danima, pravio prva sranja, palio požare, bježao od policije, pušio prvi duvan, pa đoks, prvi put ševio pa se kurčio….

Posjetio sam u međuvremenu mnoga mjesta, družio se sa svakakvim ljudima, mijenjao zanimanja i stanove, ali ovako zdravi cinizam, dobru zajebanciju i stav prema životu u stilu "boli me ona stvar", nigdje drugdje ne postoji. U tom smjenjivanju generacija u socijalističkom neboderu, mislim da je moja, ona ratna, bila najbrojnija mada ne i najluđa. Najluđa je definitivno bila ona prva, dok smo mi još bili balavurdija. Ti su bili gadni. Jednom smo, tko zna zašto i kako, otišli u zloglasni stan na 13. katu gdje je živio jedan stariji freak iz te prve, gadne generacije. Otvorili smo vrata i usrali se od onoga što smo vidjeli. Prazna prostorija, bez igdje ičega a na sredini stolica, na stolici ćelava ful gola ženska raširenih nogu pilji u nas hladno, totalno je urokana, a u ustima jezikom prevrće žilet. Ostali smo ukopani neko vrijeme, nismo mogli mrdnuti a onda smo kao iz torpeda ispaljeni šmugnuli stepenicama vani. Mislim da smo putem urlali od paranoje. Sad bi psiholozi u toj paranoji iz djetinjstva vjerojatno tražili i nalazili razloge naše kasnije auto destrukcije, ali takve i slične situacije nas su zapravo samo čeličile i pripremale na puno veći horor koji nas je čekao na ukletom Baldekinu. Nismo bili ludi kao ti prvi, naši generacijski ulični preci ali smo u mnogim stvarima bili puno gori (gluplji). Bila su to ipak sretna vremena blaženstva djetinjstva. Znalo nas se za sunčanih dana i po 20 naslagati poput lastavica na žici po crvenoj željeznoj ogradi pred zgradom, paralelno uz najprometniju gradsku ulicu gdje su prolazili svi - curice kojima smo se uvaljivali, automobili o kojima smo sanjali. Iako nas danas ima na sve strane, tako malo treba da se odjednom bez ikakva plana sakupimo negdje i zaružimo, uvijek za to spremni. Neki na žalost više nisu živi, neki su otišli predaleko, na ovaj ili onaj način, ali jezgra je tu i to je baš kul. Padale granate, bili bez para, sjebani zbog ovoga ili onoga, dok nas bude, biti će i pive i nogometa, dobre zajebancije, i to bez premca - u gigabajtima.

Sumnjam da igdje postoji takva postava ultra cinika, individualaca i kreativaca. Da sam birao gdje ću se roditi, teško da bi me dopao ovakav cirkus, mjesto izgurano negdje izvan vremena, život sa scenografijom iz Alan Forda, arhitekturom Monty Paytona, filozofijom Bukowskoga i Henry Millera, uz zvučnu kulisu Ramonesa i vokale Tom Waitsa. I sad pred izbore, gledajući stvari iz ove perspektive, tako je sasvim svejedno što će se dogoditi nakon 23. studenoga. Ovdje je vrijeme odavno stalo i što god se dogodilo, stvari će tu ostati iste. Ništa se nikad neće promijeniti, a kad gledam ove nove generacije, sve sam sigurniji u to. Imaju drugačiju odjeću, drugačije frizure (jebiga, punk je ipak krepao prije nego što su se rodili), ali oni su mi, u svojoj dimenziji ali još uvijek mi, djeca radnika koji se dosađuju pa su na ulici i rade pizdarije. Možeš biti što god hoćeš, moćan i pun para, karati najbolje komade, biti uspješan do bola, ali na našoj ulici satkanoj od sarkazma muljanja nema. I u tome je upravo čar. Znam te ptico dok si jaje bila.

I tako se u zoru nedjeljnu, netko sjetio da se bila neka utakmica igrala, dok smo napuštali novu Markovu gajbu koja čak i nije u starome kvartu. Rasuti na sve strane obilazimo sve naše nove stanove, s istom filozofijom koju gradimo skoro 30 godina. A koliko god jeseni prošlo, mi smo u duši isti oni musavci što su početkom osamdesetih počeli raditi prva sranja, s godinama se uvaljivali u sve veća, a ipak nekako preživjeli do danas i evo nas sad.
Zbilja mi je drag ovaj grad koliko god sjeban bio i čini mi se da je vrijeme da ostanem ovdje malo dulje nego inače. Osim toga, ovdje se oduvijek rađaju najljepše žene što je iznimno važan podatak. Baš sam nekidan vidio plavušu s kojom sam bio prije desetak godina. Gurala je kolica i za ruku držala klinca koji će za koju godinu u školu. A praktički još jučer smo se tako fino mazili. Nemilosrdno je vrijeme, leti kao da ga gone, a meni se još ne odrasta.

Eto, nije mi ostalo previše mjesta za teme o kojima sam namjeravao pisati, ali u subotu me baš inspirirala ova moja banda iz djetinjstva. Još je tjedan ostao do izbora čija kampanja sve više nalikuju na cirkus. Majko mila, što li će ispasti iz tog kupusa. U nedjelju u ovo vrijeme, dakle za tjedan dana, biračka će mjesta već biti zatvorena, uzvrat u Sloveniji odigran i znati ćemo idemo li u Portugal, odnosno, jesmo li se za još kojih par godina udaljili od Europe. Biti će kako izaberemo, odnosno, što god bilo, neće biti velike razlike. Baš kao u onom stihu iz genijalne zbirke priča Z Ferićeva "Anđela u ofsajdu", koja se odvija u bolničkoj čekaonici na odjelu gdje se testira na AIDS:

nemoj sprijeda,
nemoj straga,
tvoja draga,
nosi vraga.

Ante Pancirov

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, kolumna no. 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.