kolumna no. 11, by: Ante Pancirov

SVI SMO MI MIRKO NORAC?

Kako gordo zvuči ta rečenica što mi se na vrh pameti penje mjesecima. Naježim se svaki put kad je čujem. Pravi revolucionarni poklič, ratni, poput HOKA HEY. Mislim da se po razini inteligencije baš nekako uklapa u doba Indijanaca. Dakako, ne pada mi na pamet vrijeđati Indijance, te žrtve američkog genocida, (istog onog kojeg upravo dok ovo pišem provodi G.W.B). , nego sam se usudio konstatirati kako ta munjena rečenica ne pripada u 2000-te, već je bliža tamo nekoj, recimo 1867…

Malo je glupo što o ovom pišem tek sad. Tekst sam počeo pisati nakon presude gospićkoj ekipi, ali šaljem priču tek sad. No, stvar je uvijek zanimljiva, ipak je to naše revolucionarno nasljeđe….

Spuštanje na razinu petogodišnjaka - kako drugačije
objasniti veliki prasak?

Kad bi radili budale od sebe, pa zločesto realno, a ustvari čisto i logički, analizirali rečenicu s početka teksta, zaključili bi da smo svi mi zapravo nepravomoćno osuđeni ratni zločinci, ubojice civila, staraca. No, dobro, kvragu, svi smo mi imali idole, doduše, većina nas, to je u pubertetu prerasla jer stvarno se ne mogu zamisliti danas kako pičim gradom s frendovima, a na sebi nosim sliku Jim Morrisonna ili, ne znam, Sid Viciousa, a frend pritom nosi đilet sa zakrpom Iron Maidena preko cijelih leđa. Bio bi to uistinu prizor i pol! Nakon toga, vjerojatno ne bi smio izići iz kuće nekih osam godina….No, šalu na stranu. U pubertetu ljudi valjda shvate da za ideale ginu budale, pa im idoli lagano prestaju biti fora. Lijepo je to kad si mlad, i želiš se poistovjetiti s nekim ko je prava faca, ima hrpu para, žene plaze za njim, a onda, zapravo i ne trepneš, a već si u gužvi: fakultet, posao, treba ti love, gnjavi te ženska, a ti bi ubo sa strane, a više to ne možeš tek tako, pa onda klinci, i tralalalala, preko noći zaboraviš da si sanjario o nekom tamo banalnom IDOLU? Naravno, ne zaći to da ti se neki ljudi, a to bi valjda bili neki javni ljudi, neće sviđati kao što se recimo danas ljudima jako sviđa Stipe Pletikosa, Miki Rapaić ili Darko Rundek. Baš je ludilo ono što rade, i stvarno ih je gušt čuti i vidjeti. Da imam 12 godina, vjerojatno bi zamišljao kako letim po Maksimiru prema Belgijskom golu, kao Miki, na onom betonskom parkiralištu ispred zgrade, ja bi bio Rapaić, ali danas, nekako mi besmisleno zvuči ona - SVI SMO MI MIKI RAPAIĆ! Mislim, baš je fora, rečenica, čisto kao kontra na onu nebulozu, desničarsku frazetinu. No, zamisliti čovjeka kako pred Maksimirom pjeni, doslovno u predinfarktnom stanju i viče MIKI, MIKI, kao što je onaj lik iz TV Dnevnika, nakon presude gospićkoj skupini, pred riječkim sudom urlao NORAC, to se ni u snu ne može. Tim više, onaj frajer u Rijeci, bio je morbidan. Opasan za okolinu, garantirano!!!
Uvijek su se klinci dijelili na rockere, sportaše, šminkere i seljake. Šminkerima su idoli bili brandovi, marke tenisica i odjeće, a seljaci su se palili na cajke, kao što danas obožavaju Marka Perkovića Mitraljeza. I naši starci su imali svoje idole, i susjedi, rođaci, djedovi i bake. U normalnim okolnostima, u normalnom svijetu, odrasli ljudi rijetko trebaju idole zbog kojih im oči iskaču iz duplji, pri samom spomenu na to vanserijsko biće, kojemu se klanjaju, pred kojim su valjda manje vrijedni, i to vlastitom odlukom, bez da ih itko tjera na to. Možda baš u tom grmu leži zec, hmm, trebalo bi pitati starog dobrog Zigmunda…Idoli, ti likovi iz bajki, jednostavno mi djeluju nepotrebno u ovo doba informatike i nemilosrdne ekonomije. U zaostalim sredinama, molim lijepo, idoli su ipak neizbježna pojava. Uzmimo primjerice Irak. Treba li uopće objašnjavati? Sumnjam.
Neprirodno je, pomalo čak i perverzno, kada čovjeku od pedeset godina treba uzor kojem će se beskrajno diviti, javno praviti budalu od sebe i zaklinjati se u nečije ime, fanatično slijediti lik i djelo nekog zamišljenog lidera, vođe… Nekad je to možda i bilo OK. (mada sumnja - stari Rimljani i Grci, isprdavali su se svim i svačim, stari dobri cinici, a raja, kao i danas, pušila je i tada…) Ljudi su štovali vitezove, narodne heroje, velike hrabre ljude koji su se isticali, onako kako to samo u bajkama mogu. U trenutku opće globalizacije, idoli su u najboljem slučaju pubertetska razina i kad na TV-u vidiš ozbiljna, odraslog čovjeka, kako se pjeni i urla prezime osobe sumnjiva morala, upitaš se - hoću li se napokon probuditi!?
Sad sam stvarno ljut! Mogu razumjeti da je netko opsjednut s nekim. Primjer - nije kraj svijeta kad netko štuje neku uzvišenu ličnost, neupitna morala, visoko izraženih vrijednosti i podržavam i razumijem ljude koji pohode Vatikan kako bi vidjeli starca s bijelom kapicom na glavi. Nema ničeg nerazumnoga u tome da mu se dive i štuju ga. Cijeli taj proces divljenja toliko je suptilan, kulturan, da ne kažem moderan. To bi bila neka razumna razina idolopoklonstva, čak i pozitivna kada je rijeć o Ivanu Pavlu 2. , koji je baš vanserijski papa ,ali nakon toga - amen baby.

Tito, Tuđman, Norac - za svih je pjesma ista

Započelo je to još u tridesetim godinama prošlog stoljeća, a već tijekom idućih nekoliko desetljeća, postalo je zabrinjavajuće. Skandirali su tada zadojeni radnici, seljaci i njihove ružne žene - Druže Tito, mi ti se kunemo! Stotine tisuća fanatika, trzalo se u transu kao jato epileptičara, svaki put kad bi veliki maršal, prozujao kraj njih u nekoj od svojih limuzina. Bili su dekor totalitarizma, ali pušili su vođi sto na sat. - Koga je briga što smo sjebani kad imamo ovakvog vođu! A onda je ta priča otišla u kurac. Nacija je pukla poput vatrometa, a iskre zafrcale na sve strane. Odlazak jednog vođe, očito na ovim prostorima najavljuje rađanje novog.
Tuđmanizam - fanatično idolpokloništvo novog milenija u naciji koja ne može bez idola. Ljudi ovdje jednostavno moraju imati nekoga kome će se diviti, koga će prozvati ocem domovine, voljeti ga više od članova obitelji… Vidio sam ljude kako na političkim skupovima doslovno ljube slike. Što je nacija siromašnija, više puše idole. Što ih više autokrata prca, više ga vole. Što je narod gluplji, veća je vjerojatnost da će se zaljubiti u lik i djelo svoga vođe. Ta je pojava na Balkanu posebno izražena.
Tako se prije nekoliko dana dogodilo sranje: frajer je poručio naciji, da će biti bolje tek kad predsjednik republike i premjer odu na doručak kod Đinđića. Od izjave se ogradio čak i pukovnik Čondić, radikalni desničarski redikul, koji bisere vadi iz rukava. Ova je bila previše čak i za njega. Zbog čega takva idiotarija, kako se usuđuje?? Samo zato što je pravosuđe države za koju se borio, nepravomoćno nekoga osudilo zbog niza ubojstava, koje je naredio ili izvršio osobno, ovisno od slučaja do slučaja.

Ne shvaćam. Kao da nisam odavde, jednostavno mi nije jasno. Pokušavam shvatiti, odbaciti sve predrasude, pogledati iz perspektive očajnika, prevarenih branitelja koje je država ostavila na cjedilu, ali slika nikako da se izoštri.
Ljudi su ratovali, ginuli za novu državu, bolje od ijedne do sada, za blagostanje i demokraciju, da više nikad ne bude jednakijih među jednakima, da se vrijednost cijeni po kvaliteti, i stručnosti, a ne po podobnosti. A onda je rat završio. Neki su shvatili da sad treba ići dalje, nastaviti graditi san i priključiti se zapadnom svijetu. Nekoliko kriminalaca, koji su to bili prije rata, svoje kvalitete po prvi put transparentno imali prilike unovčiti tijekom rata, opstali su nažalost i nakon rata. U Srbiji se većina takvih okupila u Crvene beretke. Tražili su da im se plati za ratne zasluge, da nakon rata budu zaslužni građani, tražili su aboliciju za teror, pljačku i ubojstva. I popuštali su im, dok nije puknulo, dok sve nije otišlo kvragu. Hrvatski kriminalci, na sreću, nikada nisu bili toliko moćni, da se organiziraju u jednu jaku organizaciju čiji teror ne može kontrolirati establišment. Hrvatski mafijaši, s vremenom su izgubili nacionalističke konotacije, razbili se u stotine podzemnih frakcija na narkomafiju, trgovce ljudima, prostituciju, sitne pljačkaše itd. Na ovom prostoru, ratne zasluge više nisu prolazile za nastavak kriminalnih aktivnosti. Jednostavno, Europa je bila puno bliže nego Srbiji. Javnost je disala drugačije, a mafijaši su se kamuflirali u novo ruho. Ipak, dio javnosti, a može ih se podijeliti na dvije vrste, kriminalce i zadojene, i dalje su njegovali taj dio populacije, kao u doba rata, spremni za njih otići dovoljno daleko, no, ipak ne tako daleko kao zadojeni Srbi. Politička opcija, koja je podržavala takvo razmišljanje i koja je u svojim redovima imala stotine kriminalaca, pala je neslavno na fer izborima i popušila. Kriminal se konsolidirao i poprimio zapadnjački oblik. Pravna država je pobijedila, glatko, ali ipak pobijedila. Kada je hrvatski sud nedavno osudio bivšeg časnika na dugotrajni zatvor, orgijanje nezadovoljnika trajalo je kraće od svih prognoza. Što vrijeme više odmiče, sve će manje ljudi na ulice zbog kontradiktornih akcija. Očito, mijenja se svijest, mada će i dalje biti mnogo onih koji će nositi sliku s portretom idola, i urlati: Svi smo mi, tko već bio taj. Bojim se da se takvi ne ogrnu terorizmom, u neku kroatizirano desnu IRA konotaciju?
U svakome ratu, dolaze do izražaja ljudi različitih, sumnjivih kvaliteta. Oni su odlični ratni stroj. Nakon rata, država ih čisti, a ljudi gladni legendi, tretiraju to kao napad na njihove svetinje. Naivno, vrlo naivno. Tako je naivna i priča: . Osamdesetih je bio sitni lopov, a u Njemačkoj je uskoro diplomirao svoj kriminalni zanat, pa se čak sumnja da je sudjelovao u nekom mafijaškom obračunu gdje je nekoliko bandita ubijeno. Početkom devedesetih otišao je u Hrvatsku, jer je u Njemačkoj postalo previše vruće, tražili su ga na sve strane. Rat mu je dobro došao. U Hrvatskoj su ga držali patnikom, žrtvom srpske hegemonije. Njegovo iskustvo baratanja oružjem, bilo je dostatno da odmah zaradi visoki čin. Takvo je bilo doba, nije se puno pitalo, ljudi spremni za bojišnicu bili su dobrodošli, kakvi god bili. I tako je naš heroj napredovao, nacija je slušala legende o njegovim ratnim akcijama. Neki "zli" mediji pisali su o pljački sela na prvoj crti bojišnice, o ratnim zločinima, silovanju i ubijanju civila. No, javnost se tješila, Hrvati to ne rade, genetski su blokirani za zlo, a oni koji plasiraju tako gnusne neistine o našim herojima, izdajnici su i strani obavještajci, besmrtni vanjski neprijatelji koji se nemaju baviti ničim drugim nego kako sjebati našu mladu, nevinu, krvavo stečenu slobodu. Inače, važno je napomenuti, sve svjetske tajne službe, kako aktivne, tako i one pasivne poput KGB-a, jedino se bave Hrvatskom, kako je ufurati u neke zle integracije, ugasiti joj slobodu i mladu demokracije. Velika je zavjera u svijetu, svi su protiv male Hrvatske, a mi još sudimo našim herojima. Užasno je to. No, vratimo se mi prići o našem junaku iz Njemačke. Rat je završio, a naš frajer dogurao do visoka čina. Nacija doživljava višestruke uzastopne orgazme od same pomisli na ime, lik i djelo tog junaka. Ali zli novinari, ti plaćenici podloga svijeta, jugonostalgičari, djeca miješanih brakova, ne miruju. Ta gamad se obrušila na našega junaka, vele da je palio kuće, krao i ubijao. Toliko su zli ti novinarski jezici, da su izmislili, kako je junak šleperom iznosio iz zapaljenih sela bijelu tehniku, televizore, namještaj i tko zna što sve ne! Pišu da je nekoj starici pucao u glavu, izbliza, i da je pobio još neke ljude. No, to su svakako izmišljotine. Pa, naš junak kad uđe na stranački party one oporbene zajednice, izazove opći delirij. Ljudi izvikuju njegovo ime, nose sa sobom njegove slike, starica u prvom redu plaće od sreće - vidjela je uživo napokon svoga junaka. No, međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, nešto se ozbiljno interesira za junaka, a ovi crveni na vlasti mogli bi ga i predati. Kako ih nije sram što surađuju s tim stranim sudom. Naša zajednica nikada ne bi tako, doduše, jesu upravo oni blagoslovili suradnju sa sudom, ali ne bi nikada izručili naše borce, tješi se zadojena raja.
Na sedmom katu moje zgrade živi Hrvoje, razvojačeni branitelj u srednjim tridesetima. Kad sam bio klinac, Hrvoje je bio pravi fakin. Uvijek je radio nekakva sranja, pa su mu policajci često dolazili u posjet. Bio je među prvima koji su se prijavili kad su teroristi barikadama odcijepili sjeverni dio županije u kojoj živim: Onako opaljen, kakav je bio, u ratu je uvijek bio na prvoj crti. U njegovoj jedinici, bilo je mnogo ljudi iz kvarta, pa su ratne priče stalno dolazile do moje pubertetske ekipe, koja je u skloništu petnaestokatnice, kratila vrijeme klasičnim nepodopštinama i zulumima. Hrvoje je u ratu evoluirao. Rat je za njega bio spas, valjda jedina stvar na svijetu koja ga je mogla srediti, učiniti čovjekom. Začudo, Hrvoje očito nije bio među kokošarima i kukavicama koji su se iživljavali nad civilima i ženama. Prema legendi, frajer je bio prava vojničina, spasio je nekoliko kolega, ranjen je dva puta, ali na frontu je bio do zadnjega trena. Zaradio je čin, i ostao u vojsci. Danas školuje mlade ročnike, oženio se i ima dvoje klinaca. Nikad ne bi rekao da je to onaj Hrvoje, koji je stalno radio nekakva sranja. Ovakvih primjera, bilo je mnogo, ali isto tako, bilo je i onih, koji bojišnicu nisu ni vidjeli, koji su invaliditet zaradili od metka ljubomornog supruga koji je vojničinu zatekao na svojoj supruzi, negdje u debelom skloništu. Ima u mojoj zgradi i takvih. Oni su danas među prvima koji se protive sankcioniranju ratnih zločina, reviziji invaliditeta i svega vezanog uz mračnu stranu rata.

13 godina nakon početka okupacije ove male države, nacija je i dalje zbunjena, mada se ljudi sve više bude, i shvaćaju što se to zapravo bilo dogodilo. Dakle, ukratko: Jedna nacionalna manjina, poželjela se odcijepiti od novonastale države koja je, kako su oni to doživjeli, stasala na temeljima nacističke NDH, pa su se smatrali ugroženima. Odcjepljenje je tehnički bilo moguće jer su građani manjinske nacije živjeli uglavnom na jedinstvenom geografskom prostoru. Iako sami građani, vjerojatno nisu bili zreli za takvu odluku, huškači s istoka, iz njihove matične države, uz pomoć jake vojske JNA, odigrali su kartu. Pale su barikade i počeo je rat. Da nije bilo istočnih huškača i JNA, bio bi to građanski rat. Ovako je bio međunarodni sukob. Rat je trajao do 1995. godine, kada je okupirano područje oslobođeno vojnim akcijama. Tijekom rata, dogodili su se užasni zločini s obje strane, a na žalost, politika se u jednom trenutku na neki način potpuno poistovjetila s agresorom. Tuđman se poigrao sa susjednom BiH, a određeni faktori htjeli su tamo napraviti isto što i Srbi u Hrvatskoj. Netransparentno, hrvatska je pješadija ulazila na teritorij druge države i borila se tamo. U tom trenutku, Hrvatska je po svemu sudeći izvela agresiju na Bih. Ta je činjenica umanjila vrijednost oslobodilačkoga rata a kako se većina zločina počinjenih " s ove strane", dogodila upravo u BiH, logično je da su mnogi hrvatski časnici danas u Haagu. Do sada, niti jedan hrvatski građanin nije osuđen, niti mu se sudi u Haagu. To je činjenica. General Rahim Ademi biti će najvjerojatnije oslobođen svih optužbi. General Janko Bobetko je bolestan i neće mu se suditi a general Ante Gotovina je u bijegu. Analitičari su uvjereni, da bi Gotovina bio oslobođen, da ga loši mentori, a riječ je o kokošarima i pravim zločincima, nisu nagovorili da bježi. Ovih dana, neimenovani izvori kažu da se Gotovina namjerava vratiti (ako je uopće negdje otišao), ali tek kad vlast preuzme sadašnja oporba. Vjeruje da ga oni neće otpremiti u Haag, kao što su to učinili prije nekoliko godina, kad su iz Bosne u Nizozemsku ispratili nekoliko časnika HV-a. No, Gotovina bi trebao znati, da niti jedna vlast, koja dođe na vlast u Hrvatskoj, neće moći podnijeti luksuz ne suradnje s haškim sudom. Svaka će vlast izručiti svakog osumnjičenika, a za naciju je od životnog značaja da svaki krivac bude optužen, jednako kao i da svaki nevini bude pušten. I bio to politički sud ili nekakav drugačiji, činjenica je da do sad nije bilo većih kiksova. Svi su procesi odigrani fer i nema govora o izjednačavanju krivnje, kako bi to nekima odgovaralo. Dakako, uz opasku da sudom dirigiraju moćnici, a da smo mi mala seoska predstava. Amerikanci nakon Iraka neće u Haag. Nisu ni nakon Vijetnama, a teško da je ijedan narod pokazao više genocidnosti kroz svoju povijest. Klali su indijance, u vijetnamu su počinili nebrojene teške zločine, a u desecima "malih" ratova usput, još su tko zna koliko puta ogrezli u genocid. No, to nikako nije, niti smije biti razlog da netko kaže: Američki zločini se ne sankcioniraju, pa zašto bi naši, ili, tko ima pravo suditi pobjednicima, to je nedopustivo. … Takve teze su glupe i nezrele. Na prvom katu moje zgrade živi Rade. Oduvijek je bio kreten, razbijač, silovatelj, kriminalac i diler. U ratu je svašta radio, ovo je mali grad i sve se zna. Ja želim da pravna država profunkcionira i da Rade odgovara za sva sranja koja je učinio. Mnogi susjedi danas strahuju za svoje kćeri zbog Rade, silovatelja koji je već bio u zatvoru zbog toga djela. Danas prima 13 tisuća kuna penzije, ima PTSP i koristi bolest kao pokriće za sve pizdarije koje učini. Ako je u ratu i učinio nešto zbog čega bi mu nacija trebala biti zahvalna, umanjuje li to sva druga sranja koja je napravio, i ima li zbog ratnih zasluga pravo terorizirati danas druge. Nema, i zato svi oni koji kažu - Svi smo mi Rade - očito su glupi i zadojeni, jer ja Rade nisam, niti ću ikada biti, a ako se Rade . nedaj bože približii mojoj kćeri s prljavim namjerama, pucati ću mu u čelo jednako kao da pucam u zid, i postati smeće, isto kakvo je i on. Upravo to je rezultat nedjelovanja pravne države i guranja zločina pod tepih, a to ne treba mladoj državi koja pokušava ući u uniju, živjeti od svog bogatstva i natjecati se s najboljima.
Zbog toga je deplasirano danas, osam godina iza rata, nositi transparente i urlati SVI SMO MI RATNI ZLOČINCI! Oni koji to rade, ili su pravi zločinci koji na taj način žele umanjiti svoju odgovornost i što više kočiti pravdu, koja je na njihovu žalost ipak dostižna, ili su obični zadojeni polusvijet, fanatici koji pojma nemaju što se zbiva, isti oni koji su prije 30 godina urlali TITO, PARTIJA, dakle osuđeni na fanatizam, sluge bilo kojeg režima, mijenjaju dresove kako vjetar puše i jednostavno moraju uvijek glorificirati nečiji lik i (ne)djelo. To su ti "zreli" ljudi, koji i u poznim godinama imaju idole. A idoli su, kako sam to već rekao, stvar za djecu, eventualno tinejđere, jer, glupo je vidjeti tipa od 35 godina , s majicom na Jim Morrisona. Takvom očito nisu sve koze na broju.

No, očito je sve manje takvih pojava, i čini mi se, da će se u ovom malom dijelu Europe, uskoro normalno živjeti. Drago mi je što aktualni predsjednik nije karizma staroga kova, ekscentrik opterećen svojom veličinom koji vapi za fanaticima da ga uzdižu. Ova vlada, koliko god bila slaba, spora i smotana, polako ali sigurno, odigrala je tranzicijsku ulogu, svoju povijesnu ulogu izvlačenja nacije iz mraka uma. Ukoliko se slična garnitura zadrži još jedan mandat, Europa nam ne gine, i to upravo ona genocidna Europa, gadljiva i prljava. No, to i nije važno. Bitno je ući u društvo najvećih. Mislim da su male šanse za povratak radikalne desnice. Nema više tako jake političke opcije koja bi nas opet mogla odvući duboko u mrak uma i svijesti. Nadam se da je to daleko iza nas i da će idol zrelim građanima ove zemlje, umjesto lažnih vitezova, biti dragi i dobri EURO. Svi smo mi EURO!!!!

Epilog

Kako god bilo, istinskim borcima za slobodu treba skinuti kapu. Državica se trajno mora brinuti za njih i njihove obitelji. Što prije iziđu na vidjelo zločini i prljave ratne radnje, prije će se tih 98 posto pravih ratnika, oprati od zločina koji je bio, koji je postojao i koji se nedvojbeno dogodio. Pravi ratnik će, na kraju krajeva i sam ukazati na trule jabuke.
Slava Vama pravi ratnici, laka zemlja onima kojih više nema, i rešetke kokošarima!

(28.4.2003.)

xxx_kolumna@hotmail.com

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.