kolumna no. 6, by: Ante Pancirov

MRTVA LJUBAV

....Njih dvoje spajala je želja za moći do koje se stizalo preko baršunastih jastuka razbacanih po krevetima u čijim plahtama je mirisalo po vinu i senzibilnim organskim tekućinama. U noćima punog mjeseca plesali su goli opijeni idejom beskrajnog užitka. Svaku su noć poput sakramenta žigosali aromatičnim lozinim nektarima. Oni su postojali za trenutak, to je bila čista sudbina. Prepoznali su se, iz očiju im je prijetio vražji sjaj koji je označavao životinjsku privrženost vrsti, sekti….

Nisu odmah shvatili da su osuđeni na noći jer dana puno nisu vidjeli. Bilo je rijetkih trenutaka kada su djelovali po danu, i kada su radili bez okrilja noći jer noć je bila jedino sklonište za te dvije strašne figure. Bili su potpuno izopćeni iz svih zemaljskih prosječnosti, lišeni samrtničkih ideala, prokleti ambicijama i kažnjeni s ljubavi. On joj je još na početku uzeo krvavi prst, lizao ga strasno i pio vatrenu krv. Uživao je u svakoj kapi kao da je riječ o najboljem vinu, vrhunskom nektaru pobranom s najboljih vinograda s juga Francuske. Ona je uživala u tome činu. Sjedila je gola pred ogledalom, nikada u životu prije toga u njezinim očima nije bila tolika vatra. Zjenice raširene kao u zvijeri, još su veći naglasak stavljale na te Božanske oči. Hladila se komadićima leda a vani se događalo ljeto u svom najpaklenijem izdanju.

Tih dana je život bio život u pravom smislu riječi. Život… onakav kakav treba biti život. Potpuno otvoren, slobodan, bez suvišnih riječi. Život za življenje, zlatni gral postojanja. Sveti napitak - raj.

On je mogao sve i bio je sve. Ona je rođena kao kći sunca i bila je sunce. Crne oči, silueta, kosa - sve je to kroz muskulaturu otkrivalo antički karakter dvoje ciničnih lidera bez noktiju. Olimp se preselio na zapad.Te godine se povijest opet ponovila. Hram u zelenoj zgradi opet je dobio prijestolje na kojem su stolovali crni kralj i kraljica.

U trenucima strasti ništa drugo nije postojalo. Bili bi najsretniji da su im se mogli prepustiti i sve ostalo zaboraviti kao da nikada nije postojalo. U tim trenucima svaka je sekunda bila poseban orgazam, bile to riječi, pokreti, vriskovi, bolero ili radnici gradske čistoće dok trpaju sive kontejnere u kamione,voda iz pipe koja teče poput izvora, jugo koje nemilosrdno para elastične rolete. Sve to u polumračnoj sobi, izmješano u prigušenom sjaju crvenih voštanica, lakih nota i privrženosti dvoje strasnih bića, što na krevetu divljaju, pa se mire, piju, pa polude ovisno o ritmu Bolera, lete po sobi, čas na fotelji, čas na stolici, kraj prozora, u hodniku. Sve je crveno, duša se poput duge razbacala kroz šarene aure, a oni ne prestaju. Obožavaju suprostavljena tijela. Nesebično dijele zadnje atome energije, prije nego što smoždeni ne legnu jedno uz drugo, stope se u jedan san, san svih ljubanvika i smrtnika koji bi dušu prodali da barem mogu sanjati. Ona je plesala u nečemu vrlo seksi, crnome i svilenome, skidala se i gledala ga poput uspaljene lavice. Plesala je poput mitskih vještica, tih mističnih zavodnica koje su ljubavnim napicima zaradile prestižni status u povijesti. Plesala je i bacala odjeću oko sebe, s onom fantastičnom vatrom u očima. Glazba je bila tako pohotna, ona ga je mamila i pratila svaki njegov mig. Njegova je golotinja činila predstavu u sobi još crvenijom. Lagano se primicala, tijelom prelazila preko njegovoga, lagano se spuštala i dodirivala vrhove strasti, uzmicala pa napadala kao ranjena zvijer. Glazba je jačala a njihova su tijela bila sve bliža. Srca su lupala poput tajmera hidrogenske bombe, a oni su sve više približavali trenutku eksplozije. Divljački su se hvatali, čupali, grizli i urlali. Toplina u sobi bila je neizdrživa, a oni nisu mogli stati. Sati su djelovali poput minuta, vrijeme je stalo, u jednoj sekundi proživljavali su više nego što bi u cijelome životu da su netko drugi, da nisu mogli jasno u očima drugog organizma naći ogledalo života, svoju spojnicu. Bilo je pakleno, nezaboravno i to je nešto najoriginalnije što se dogodilo. Bili su ona vrsta koja je mogla sve i napravila sve. Ovoga puta bili su sve i radili sve u istom okruženju. Svakoga trenutka moglo se dogoditi nešto iznenađujuće i novo. Nitko nije znao koliko onaj drugi može ići daleko. A potajno su ipak znali da granice za njih nisu postojale. Vjerovali su da će to trajati vječno, da neće posustati zbog samrtničkih granica Bili su uvjereni da ih vrijeme neće još jednom prevariti, okrunjeno sudbinom. U tim kratkim noćima, živjeli su brzinu, ne želeći propustiti ništa od tog bogovskog doba, doba koje je nezaboravno i koje je trebalo pretvoriti u vječnost. Dvije divlje životinje s najljepšim dušama koje su ikad poletjele lentom vremena, lovile su zajedno, lovile se međusobno, hranile se istim snovima i plivale u istome vinu. Goli i mokri, pod punim mjesecom, voljeli su se bestidno u krvi, plesali i bili jedinstveni. Sve je ostalo bilo manje vrijedno, manje bitno. Da je u jednoj od noći počeo treći svjetski rat, sigurno bi ostao bez dvoje sudionika. Oni bi do kraja stvarali najbolju moguću povijest, hranu za život a iza sve te strasti i hedonizma, zapravo je živjela ljubav. Njih dvoje se voljelo. Iskreno.

- Nikada neću okrenuti svoje topove na tebe i biti ćeš mi na srcu - rekla mu je u onom čuvenom dijalogu koji je trebao necivilizirano prekinuti svaku daljnju raspravu. On joj je rekao da se ništa nije promijenilo i da je voli jednakom jačinom kao i u noćima najveće strasti, tog preporoda što je u svim onim svilenim sekundama trajao tisuću puta dulje od svih života. "Jebeš poeziju, nema razloga zbog nje optuživati ljude" pomislio je u tom trenutku. Na žalost poštenju ili na sreću živaca, njega to nije nimalo uzbudilo, mada je zbog obzira i scenografije, glumatao da je pojeo govno. Ipak je cijela ta situacija poslužila svrsi, barem da autoru zadovolji dušu. U svakom slučaju, tako je raj postao pravi pakao. Strasti je zamijenio tvrdi cinizam, više nije bilo ljubavnih poruka a ona je čvrsto odlučila da više neće ispaštati zbog ljubavi. A željela ga je jer nije htjela ulagati u ljubav. Nije htjela davati, zašto bi se žrtvovala? Njezina romantika u novoj je godini bila lažna. Od onoga trenutka kad je sudbina zatražila da plate boravak u raju, ona se odlučila za pakao. Možda je pakao preteška riječ, jer niti jedna njihova odluka ne može biti pakao. Njoj nije bilo do privrženosti koja je plašila. Nije bila spremna na to. Željela je još puno toga napraviti prije privrženosti i nikada zapravo nije ni smjela probuditi se u plavom krevetu. Trebala je iz njega izlaziti bez sna jer onog jutra kad se probudila i kad je taj prizor nadmašio sve ovozemaljske užitke, bilo je jasno da će morati birati. Trebao joj je reći jer ona nije mogla znati u što se upušta. Bila je sretna ali još nije dovršila neke bitne stvari i željela je pobjeći iz prokletog kreveta,a još je više željela ostati u njemu, topla i draga. Da je bilo samo malo više nemilosrdnog vremena, ona bi našla načina kako da ostane i bude tamo gdje smatra da mora ići, ali ona se odlučila da neće dijeliti ljubav i karijeru. Karijera joj nudi bezuvjetan uspjeh, zanimljiva druženja, koketiranje, nova iskustva i bezuvjetnu slavu jer ona može sve što hoće. Ona nosi sunčevu krunu i ima oči boje noći. Ona voli samo sebe i do cilja će ići preko leševa - bez kompromisa.

Na istoj relaciji, u drugoj dimenziji, a na istoj planeti on je već pregazio more leševa, obožavao se i spretno kloniran za sobom ostavljao prašinu iza mnogih ciljeva. U jednom trenutku njihove su se ceste spojile, a sad ih vrijeme neumitno razdvaja. Daleko su, ali su na istoj putanji i možda je bolje da je tako, jer tko bi živio s tolikom energijom na istoj strani, s istim ciljem, ujedinjeni moći ljubavi. Na sreću, ona je otišla u Austriju pa u Italiju. Nije sišla u međuvremenu na more,a on je vjerovao da je napokon skinuo s leđa taj pakleni teret očiju boje noći. Platio je skupo noći strasti koju smrtnici neće nikada oćutiti. On je ipak rođen za najveće stvari, makar ih debelo plati. Tako je platio i najskuplju strast. Platio je to svojom bezuvjetnom privrženošću na koju nije računao na početku. No, isto se dogodilo oboma, jer je tako krenula i ona. Ona je na početku bila ko bolesna pčela. Tlačila je na sve moguče načine, zivkala, a on se igrao, natezao na blagi trzaj udicu svaki put kad bi gricnila. I onda je podigao veliku ribu i pokvario želudac. Ali ne dok ju je jeo ufino serviranu na najboljem pladnju, bogatom stolu punom vina, dragulja i sjajnih stvari. Pokvario je želudac nešto kasnije, kad su računi stigli na naplatu a sitost zamijenila glad....

xxx_kolumna@hotmail.com

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.