kolumna no. 8, by: Ante Pancirov

Iz kreveta na sud, pa u proljetni lov na najljepše djevojke na svijetu

Protekla dva tjedna proveo sam u krevetu. Prvo me sredinom siječnja opalila jaka prehlada na koju se nisam previše obazirao. Odležao sam par dana i otišao raditi. Ubrzo se ispostavilo da sam s nogu tada prebolio neki oblik upale pluća pa su mi ljudi u bijelom uručili dvotjedni paket aranžman u krevetu, uz svakodnevno povišenje tjelesne temperature. Popizdio sam. Danima se nisam micao iz sobe, mamuran i mrk, nervozan i ispaćen zbog gubitka apetita i stalne temperature. A onda, kada se sranje počelo nekako stišavati, prvo me divljački počeo boljeti zub što je trajalo nekoliko dana. Kako je u međuvremenu gradom počela harati gripa, moje ispaćeno tijelo s totalno oslabljenim imunitetom, jedva je dočekalo dolazak novih virus turista koji su mi otpjevali svoj hit - groznicu, pa su se danima u mojoj postelji izmjenjivali simptomi gripe i zubobolja. I tako sam danima šizio. Oteklina s lijeve strane čeljusti spustila se pod bradu. Neobrijan, sam i mamuran, gadljiv samome sebi. Nisam danima radio, nisam imao volje čitati ni novine a televizija mi se naprosto zgadila. Jedva sam dočekao neki dan, i napokon otišao na posao. Prvo radno jutro nakon podulje pauze, kakve baš ne prakticiram jer se stvarno se sjećam kad me zadnji put na tako dugo, boleština izbacila iz stroja, proveo sam na općinskom sudu, odakle sam izvještavao o slučaju Lozina - onom kontroverznom sudcu što se "proslavio" oslobađanjem vojnih policajaca iz splitske Lore, a koji je optužen da je izazvao prometnu nesreću, nakon koje je pobjegao s lica mjesta, i nije pomogao stradalom vozaču koji se Opelom izvrnuo na krov nakon što je sletio s ceste. Iako suđenja često znaju biti jako zanimljiva, moji kolega iz ostalih redakcija koji prate pravosuđe, jednako kao i ja, nismo baš oduševljeni izvještavanjem iz žute zgrade. Tako je bilo i ovoga puta. Sjedio sam tamo od devet do 13,30 i umalo nisam zaspao. Sudski vještak za promet, udavio nas je svojim konciznim i mikroskopski preciznim vještačenjem, koje je trajalo satima. Ne znam koliko je javnost uopće upoznata s načinom na koji funkcionira hrvatsko pravosuđe, ali ono se u mnogo čemu razlikuje od američkih TV serija, koje inače rado gledam jer me pravo oduvijek interesiralo. Naime, kod nas nema one žustre komunikacije između tužitelja, odvjetnika i svjedoka, i to samo zato što svi sudionici rasprave, svaku riječ tijekom cijele rasprave, konstantno diktiraju zapisničarki, a to ubija predstavu i čini je užasno dosadnom. Da nema toga, bilo bi puno zanimljivije provoditi jutro u sudnici. No, bez obzira na sve, suđenja ponekad znaju biti prave vrhunske predstave a onda ne žalim za izgubljenim jutrom.

Sjećam se primjerice suđenja mladiću koji je brutalno ubio jednog maloljetnika. Prema rekonstrukciji tog nemilog događaja, momak je svom poznaniku jednoga kobnoga jutra pozvonio na vrata i mrtvo - hladno ga zdimio čekićem u glavu. Kako tim divljačkim potezom nije uspio ubiti žrtvu, nožem ga je petnaestak puta izbo po prsima, nakon čega ga je još i davio kablom, jer je brutalno unakaženo tijelo hroptalo, mladić je naime ispuštao mrtvačke zvukove, koji su ubojicu nervirali jer se nije valjda mogao koncentrirati na pljačku. Pedesetak tisuća maraka, po koje je došao, nije uspio pronaći, a odlično trenirana šibenska kriminalistička policija, uhitila ga je u roku svega nekoliko sati. Tip se sve dane suđenja branio šutnjom i nije izgovorio niti jednu riječ. Dok je tužitelj u svojoj završnoj riječi rekonstruirao događaj i kronološki ispričao kako je ubojica kod svoga poznanika došao s naumom da ubije, prepun neviđene ubilačke energije, ovaj u sudnici nije ni trepnuo. Kao hipnotiziran, buljio je u prazno i čekao presudu. Dobio je 25 godina teške robije, a gradom još kolaju priče da ubojica nije bio sam i da su pravi krivci još na slobodi. Šokantno, ali policija tvrdi da tijekom istrage u kojoj su se masovno bavili s DNK i drugim mikrotragovima, nisu našli nikakve dokaze koji bi barem sjenu sumnje bacili na tu zloguku tezu. Neki izvor s druge strane spominje kap krvi, pronađenu na mjestu zločina, čiji je vlasnik nepoznat. Jezivo. Na tom suđenju, najzanimljiviji posao su uradili vještaci. Stručnjaci za psihu, promatrali su dečka u Vrapču, tražili vezu između agresivnog ponašanja i učestalog konzumiranja amfetamina, ectasya i trave. Bilo je tu i bizarnih izjava, dramatičnih pokušaja obrane da ublaži kaznu. U svakom slučaju, strašni zločin i iznimno zanimljivo suđenje.

Danas sam se čuo sa svojim odvjetnikom. Sutra je glavna rasprava u mom procesu. Ne smijem pisati o konkretnom slučaju, jer je u tijeku, i vjerojatno bi mi štetilo da ga javno komentiram, ali mogu kazati da nema veze s kriminalom. Uobičajena tužba za moju profesiju; nanošenje duševnih boli, optužba za klevetu itd. Čudan je to osjećaj, kad te sutkinja oslovljava s "okrivljeni". Sjediš na tvrdoj stolici nasuprot sucu, govoriš samo kad te pitaju, odgovaraš tek nakon što se konzultiraš s odvjetnikom, braniš se, pobijediš i iziđeš iz sudske zgrade čist. To je odličan osjećaj. No, zna biti gadno u policiji, pogotovo kad si klinac, ne znaš svoja prava, a ovi su vrlo uvjerljivi i spretni kada je o zastrašivanju riječ. Prije desetak godina, živio sam u sivim vojnim zgradama u zagrebačkom Trnskom. Jednog proljetnog dana, dobio sam pozivnicu za informativni razgovor u policijskoj zgradi u Remetincu. Tema je bila prestrašna: bludničenje nad maloljetnicom uz prisilu. Nisam mogao vjerovati. Nakon što sam cijelo popodne proveo na ispitivanju gdje me neki inspektor satima ispitivao u dubine i širine o nekom tjedan dana starom petku, za koji jednostavno nisam imao nikakav alibi, ujutro sam morao doći u glavnu policijsku upravu u centru. Policajac me vodio kroz zgradu a kada smo u tom labirintu tišine i paranoje napokon došli na cilj, imao sam što za vidjeti - tridesetak mojih klonova, tupo su stajali uz zid i zvjerali pogledima. Bilo je to moje prvo, i zadnje prepoznavanje. Što je najbolje, manijaka, tog jadnika pedofiličarskog, su uhitili. Kreten je bio među nama, a žrtva ga je na sreću, uspjela prepoznati. Zahvaljujući fizičkoj sličnosti, zaradio sam, eto, jedno uistinu zanimljivo iskustvo.
Mogao bi do prekosutra govoriti o pravosuđu i gadarijama koje sam vidio i doživio na terenima crne kronike. Najbolje je bilo istraživati, a najgore odlaziti na uviđaje kada je netko stradao. Lokva krvi, nepomična tijela, no, to je svakodnevica. Svakog trena netko izgubi guzicu, ovako ili onako, a od tebe se očekuje da uredniku doneseš toplu ljudsku priču, što je moguće više sočniju i tragičniju. I tako to mora biti, jebiga, a život ide dalje.

Da malo za kraj osvježim ovo XXX izdanje, s posebnim zadovoljstvom zaključujem kako se pod mojim prozorom napokon događa proljeće. Sve pupa, ponajviše mlade djevojke. U mom gradu žive najljepše žene na svijetu, i vjerujte, to nije nimalo subjektivan stav. Uostalom, dođite u Šibenik. Nećete vjerovati svojim očima. Ja sam cijelo popodne utvrđivao gradivo a narednih dana namjeravam biti pravi odlikaš. Dobrodošlo proljeće…

(5.3.2003.)

xxx_kolumna@hotmail.com

XXX 7, 3.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 3.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.