kolumna by: Ante Pancirov

Da ne živim ovdje, ne bi vjerovao, mislio bi da je SF!

Probudila se Etna. Moj najdraži vulkan riga kao nikada i sve se puši dolje na jugu. Koliko god je teški bed, što ljudi dolje strepe za kuće, život, svoje, moram priznati da mi je puno milije čuti vijesti o prirodnoj katastrofi, nego o svinjarijama homo sapiensa.

Nakon ona dva kretena što su snajperom danima sijali smrt i strah po Washingtonu i plinske komore u kazalištu u Moskvi, etnino riganje vatre doima se brate, nekako nevino, usudio bi se reći i simpatično. No, svi ti događaji, ionako su za jednokratnu uporabu. Sumnjam da u našoj veseloj naciji itko dugo razmišlja o takvim stvarima. Pravi paradoks, živimo u dobu informacija, bombardiraju nas, a mi smo sve imuniji na njih, na jednu uho uđe, na drugo ispali, i nikom ništa.

Na sreću, mi smo u Europi. Etna se "čuje" i ovdje, gdje se danima treska tlo, a počelo je dolje na jugu, blizu Dubrovnika. Trese se doduše ovdje stalno, a ja nikako da skužim što je to u ljudima, kad smo ovako degenerična nacija. S jedne strane, moglo bi se reći da smo simpatično stado, gostoljubivi veseli Hrvati, tradicija na temeljima antike, stoljetna kolebanja amo - tamo, bogati zemljom, stokom, morem i rijekama, a kad ono, sjebani smo do srži. Ništa mi nemamo od onoga što imamo, a kako zapravo stvari stoje, pravo smo čudo jer uopće egzistiramo, kako god da nam jest.

Sinoć smo lokali u polupraznom baru nas četiri, sve iskusni šankeri. Mjesto radnje Dalmacija, gradić od 50 000 duša, krezubi barmen desničar, na štekatu dva tipa kljucaju od dopa, na biljaru bezvezna ekipa, klinci koji bi što prije odrasli iako ih ovdje ništa ne čeka, osim jada i socijale, i dakle, nas četiri po pivama. Na repertuaru Carla del Ponte, Haag i neizbježni Janko. Slušam i analiziram, skeniram spiku i u svilenim rukavicama provociram. Tri stava ali s obveznim zaključkom na kraju, zapravo, boli me kurac. Marko je legalist, on bi u Europu gdje ima eura, mada ne voli raditi. Po struci šljaker u lokalnoj socijalističkoj mega tvornici, u duši punker, mada mu je guzica davno prešla tri i pol banke. Ide mu na živce što Brane ne bi Janka u Haag, jer , drži Brane, što će nama neki tamo zapovijedati, kad eto, imamo mi svoju državu. Mesić je cigan i izdajica, a vlada i Račan nemaju muda. Oni su pičkice, klitoris koji trlja inače frigidna Carla i jedva Brane čeka da padnu, jer past će crveni, veli tridesetogodišnji poštar. Pole kaže da je ustaša i da je država u kurcu. Prvo su mu zabranili da nosi majicu s listom trave a sad mu banda, reći će Pole, želi zabraniti i milo mu slovo U i ostala sranja koja uz govnasti nacistički folklor dolaze. Slušam ih, mada mi je priča poznata zadnjih skoro 30 godina. Sva trojica žive u stanovima od 50 - 60 kvadrata s roditeljima, na poslu zabušavaju jer je Dalmacija, ta desničarska tvrđava, zapravo najtvrđi stup socijalizma, nerada i zabušavanja. Tri jebena šankerska politologa, patetična i tako poznata. Ima ih u svakom susjedstvu. To su Hrvati, genijalni filozofi, govornici i ratnici. Europejac, desničar i fašista, koje povezuje šank, epilog tipa "ma boli me kurac" i kronično zabušavanje na poslu. Tako smo jebeno tipični. I da, za utjehu, ostaje i onaj četvrti soj, provokatora koji gmižu kroz sistem, izruguju se sa svima i plove uz vjetar. Kruha i igara.

Koliko je zapravo sve to oko nas naivno, najviše me svakodnevno impresionira. Kralj je gol 12 godina a djeca su postala toliko lijena, da bi i prst podigli, a kamoli istresli famoznu rečenicu. Ironija je ovdje dovedena do savršenstva i dok netko ne lupi jako šakom o stol, jao nama. Najgore je to što, svaki put kad netko ipak lupi šakom, najebemo svi. U tome je valjda fora, no, ja sam klasa optimist. Jednom ćemo doći do EU, pa će nas srediti ko Talijani, Mađari, Austrijanci i Srbi. Ima nade za nas. Jebe me samo vrijeme. Pitam se, jebiga, hoću li to dočekati ovakav, u najboljim godinama da uživam u blagodatima demokracije ili će to uživati sva ta vanbračna djeca koje posijao sam diljem lijepe naše tijekom teških godina rađanja domovine, puberteta tranzicijske demokracije, posebno prečestih polucija u postpubertetskoj dobi naše mlade nacije.

I dok gledam patetičnu i komičnu stranu nacije, u kojoj svi smo klaunovi i smijemo se na vlastiti račun, iz klase optimist svaki put me probudi ona druga strana medalje a onda me pukne jebena paranoja. Mogu se ja zajebavati koliko hoću, ali onih u crnom sve je više i sve više podižu desnicu. Prije 15 godina bio sam punker a svi oko mene heawy metalci. Furali su se na nasilje, zazivali Lucifera i preseravali. Pitam se, kako bi bilo da danas imam 15 godina u državi u kojoj godinama nakon pokopa Metallice, Iron Maidena, Motley Crua, AC DC -a i Slayera, bilo koji stadion može napuniti jedan heawy metal bend s dinaroidnim frontmenom, koji se furaju na katolicizam, doduše pomalo fundamentalan i začinjen fašizmom.

Drago mi je da sam bio punker, ali mislim da bi mi kosti danas polomili, a njihov idol ne da ne pjeva o motornim pilama zaklanom mesu, niti zaziva Lucifera, već se zaklinje u Boga i ljubav. Smiješna smo mi nacija, zrela za promatranje, psihijatrijsko naravno. Tip je učinio ono o čemu metalci prije njega nisu mogli ni sanjati, koliko god sotonu u pomoć zazivali! Djecu je u ime Božje u fašiste pretvorio a Luciferi u ložama zadovoljno trljaju dlanove i nadaju se da će opet pse pustiti s uzice, da kolju, s motornim pilama kao u najboljem heawy metal snu.

Jebe me malo ta situacija. A onda šećući gradom naletim skoro svakodnevno na one s krvavim rukama, koji su to radili prije Independent daya, tijekom, a sad bi opet. Jebe me taj aspekt pravne države, mada bi radije da ja jebem plavušu državne pravde. Ma sjebani smo do srži ali izdržat ćemo. Crni i crveni, baš smo neka vesela ekipa. Na idućim izborima spojiti će se lijevi i desni, a onda ostaju samo dvije moguće opcije. Radikali će se smiriti ili prijeći u teroriste. To je ionako u modi otkad su Amerikanci srušili tornjeve da bi obnovili ratnu mašineriju. I da, samo da to vrijeme što prije prođe, da nas usele u Europu i da zavladaju s nemirnim balkanskim plemenom crnih i crvenih i onih trećih, kojima je pun kufer njihovih sranja; koji bi samo tu i tamo nešto pojebali, napili se i napunili želudac i zaboga gospodo, pristojno zamolili da malo stanete na loptu sa svojim deja vu sranjima.

Sve je to tako dosadno naivno. Janko se borio za državu od zakona, u kojoj ćemo napokon svi biti bogati i sretni. Danas ga pulenovi na Gornjemu gradu čuvaju od Ustava, naoružani do zuba. Naivno do besvijesti. Biser. Da svinjarija bude veća, pola države bi da ih pozovu, otišli gore bdjeti u šumarku po partizanski, čuvati Janka od države za koju su se borili, jednako shvaćajući o čemu je riječ, koliko je to jasno i njihovoj djeci koja na dinarodi metal koncertima dišu desnicu visoko, i zazivaju, Ante, Ante, Franjo, Franjo.

Da ne živim ovdje, ne bi vjerovao, mislio bi da je SF. Slovenci! Kupite nas.