kolumna no. 2, by: Ante Pancirov
(+ slika "NIkad nije volio sunce")

Dalmacija - sezona maslina, liganja i heroina

Prošlotjednu kolumnu završio sam sa Slovenijom, a neminovno i ovu počinjem tom civiliziranom zapadnom zemljom. Gledao sam na dnevniku HTV-a reportažu o predsjedničkim izborima u toj zemlji i još jednom se uvjerio koliko su daleko od nas. Dok se mi bavimo Narodnooslobodilačkim ratom, fašizmom i antifašizmom, Endehazijom i Jurom i Bobanom i sličnim pizdarijama, naši Slovenci su civilizacijski miljama daleko, na pragu Europske unije i blagostanja. U spomenutoj reportaži, bilo je, naime, govora o predsjedničkim izborima u Deželi, preciznije, TV sučeljavanju predsjedničkih kandidata koji su se bavili dijametralno suprotnim pitanjima nego što u kampanji rade njihovi kolege s naše strane. Slovenci se nisu zamarali tko je veći Slovenac i kako će kazniti muljatore u svim tranzicijskim inkriminacijama, već su kupovali glasače pitanjima eutanazije, legalizacije prostitucije, homoseksualnim brakovima itd.

Daleko od tema kojima nas bombardiraju, još bolje, kojima se zapravo bombardiramo sami, i koje su IN u ovoj lijepoj našoj vukojebini. Jednostavno, nije mi jasno, uopće mi se ti Slovenci ni po čemu, ne čine nešto posebno genijalnima, nešto posebno pametnijima od puka našeg plemena. Smješteni su geografski nešto zapadnije, i to je to. A mi, živimo još u, ne 1945. godini, nego još koje stoljeće ranije. A pojeli bi ih za doručak nacionalnim resursima, poljoprivrednim potencijalima, turističkim bogatstvima, i nema uopće smisla nabrajati sve ono što imamo, a zapravo nemamo, jer pojma nemamo što bi s tim. Tako sam frustriran bio nakon te reportaže, da me nije umirila ni baksa Bavarie, što se stalno hladi u mom frižideru radi utjehe.

Iznenađenje ovoga tjedna, bio je intervju umirovljenog Loše, Domazeta, u Jutarnjem listu. Ne znam je li se tip skulirao zbog panike pred informativni razgovor s haškim pilatorima, ili što drugo, ali ostavio je dojam jednog prilično cool tipa, koji ima stila, pameti i ukratko, ne ostavlja ni približno dojam osobe koja je na vrhu zatucane "organizacije" kao što je HIP (hip hura…). Taj intervju mi je uistinu iznenađenje tjedna, i čak ako je riječ o obavještajno - špijunskom, osmišljenom afirmativnom tekstu s kvakom 22, dajem mu ocjenu 5.
No, idemo dalje...

Kad si jebivjetar, a jebivjetri su svi oni koji mogu kliznuti niz vjetar kad god im dođe, onda su ti uistinu sve mogućnosti otvorene. Ti si dakle onaj tip frajera, koji nestaje čim nanjuši frku iza ugla, poput sport Biliya nosiš sa sobom sve neophodno, i kad zagusti, odletiš, ili još ljepše, strmopizdiš se niz vjetar. Moj frend Darko, uvijek je sebe smatrao prilično urbanim tipom. Načitan, zgodan, naslušan prave glazbe, izlazio je oduvijek na prava mjesta, ševio samo najbolje komade, družio se s intelektualnom elitom, makar bili kvazi - inteligencija, vječno teturao na rubu zakona, u duši bio anarhist, i ukratko, Darko je dečko kakvog bi svaka prava urbana majka poželjela za zeta ili sina. No, potužio mi se nekidan Darko, kako mu je ona lezbača od šefice nenajavljeno, poput munje iz vedra neba, dala otkaz, nakon što je deset godina pišao krv za inače uglednu i poznatu firmu, privatiziranu u tipično hrvatskim sumnjivim okolnostima. Nasmijao joj se i otišao. Uvijek je bio cool i znao postupiti na pravi način, čak i kada zagusti. Dobio je po sebi jer je oduvijek imao problema s autoritetima, a oni su u pravilu uvijek, gluplji od onoga tko je pod njima, kao u vojsci, kad ti idiot kockaste glave s tri razreda osnovne, traži da gurneš glavu u blatu, a ti onda pukneš, ustaneš onako blatnjav, opališ ga šakom posred ljigava lica, i najebeš. Nju nije udario. Žene nikada nije tukao iako je bilo puno žena autoriteta u njegovu profesionalnom životu, koje su zaslužile i gore od batina. Sjeća se i one kuje, koja je imala impotentnog muža, koji mu je bio šef još davno, kad je bio tek kadet i učio zanat. Jebiga, veli Darko, iako nije bila loša, nisam joj ga htio staviti, a onda me proglasila pederom. I tada sam se nasmijao, ali i ostao na poslu, doduše, još je kasnije i rapidno napredovao. To su bila vremena. Kuja koja mu je dala otkaz bez razloga, tipična je šefica aktualnog hrvatskog poslovnog momenta. Stroga, inteligentna, zmija u tijelu ružnjikave gospođe u godinama, koja je zbog tog kompleksa uporno učila, napredovala i uspjela, liže se inače s jednom sličnom madame iz uprave, ima četiri i pol banke i, vjerovali ili ne, četrdesetak tisuća kuna plaće. A Darka je sjebala, jer se nije htio svrstati…u lobije, dakako. No, u njegovoj branši, brzo se opet snašao, našao posao, mada to nije nimalo tipično, za ove naše prilike. Mislim, neprilike. Obično je ljudima teško pronaći i prvi posao, a nakon otkaza, za trenutak pronaći novi posao, očito bi trebalo posebno biti teško. No, Darko se snašao brzo. Meni se trenutno ne radi previše. Otkako sam napustio firmi prije nekoliko tjedana, ne pada mi na pamet raditi išta, bar još koji mjesec. Kao pravi radoholičar, da mi je netko prije samo nekoliko mjeseci rekao da ću se isključiti iz urbane džungle i besposličariti, rekao bih mu da je lud, da je to nemoguće. No, dogodio mi se teški napadaj inspiracije i odlučio sam prebaciti gigabajte nakupljene memorije iz mozga, napokon na papir, zapravo hard disc svog računala. A sakupilo se tamo bilo bogme, mnogo nenapisane poezije, i što me najviše iznenadilo, proze, koja mi do sada nije bila bliska. Godinama živim od pisanja, ali ne onakvog kakvo želim, i kakvim se bavim sad, u ovim tjednima potpune opuštenosti. Naime, godinama radim kao novinar, i shvatio sam da je taj posao vrlo poguban za pisca. Kad te plaćaju da pišeš, potpuno je izgledno da ćeš izgubiti inspiraciju za pisanjem tekstova književnih konotacija, jer te unište rokovi, a posebno te sjebu teme i face s kojima se svakodnevno kao novinar susrećeš. Pogotovo kada radiš u dnevnom novinarstvu, u primjerice, redakciji unutrašnje politike novine koja ne trpi reportaže. Novinarstvom sam se zarazio jer mi je posao dizao adrenalin do neslućenih granica, obožavao sam opasne teme i terene. U zadnje vrijeme, odjednom se sve to izgubilo i osjećao sam se kao uredski štakor, što mi je, blago rečeno, počelo ići na kurac, i sada sam u nogometnom žargonu rečeno, u prijelaznom periodu, i čekam transfer negdje gdje ću opet moći adrenalin podizati do orgazma. A u novi klub mi se ne žuri jer želim prvo ispucati nagomilane gigabajte poezije, proze i drugih književnih vrsta, kojima se do jučer nisam mogao baviti, jer su me ispraznili rokovi i dnevni ogledi s političkim kretenima i temama koje me uopće nisu zanimale. Jebiga, što mogu kad sam poslužio život tako da radim samo ono što hoću i kad hoću, i kao Darko, koji me svojim slučajem podsjetio na sve ovo, ne trpim autoritete ni poslove koji me ne uzbuđuju. I tako sam pobjegao iz urbane džungle, prestao se muvati po metropoli, i sad lutam i pišem žuljavih prstiju, dok se krv razlijeva po tipkovnici, a ja uživam sadistički u tome i znam da ću se jedno jutro probuditi, i vratiti na mjesto zločina, pisati opet za lovu i lutati betonskim stablima, čije krošnje vrhovima nestaju u oblacima smoga. Pitam se kako da to nisam napravio i ranije, sada kada podrugljivo gledam na vremena stresa, skužim, da sam se zapravo oduvijek plašio imagea umjetnika, jer oni su u pravilu pomalo trknuti, onako, bolesni, i svi zapravo upiru na bradonju koji je u krivom filmu, a sredina je uska i sjebana, i tretira razlike agresivno i primitivno. Ipak, kliznuo sam niz vjetar i odlučio malo putovati i lomiti tastaturu pizdarijama. Jebiga, dođe ti pisati, i onda šibaš ko idiot, pišeš svašta, samo da curi niz ekran, slova svakojaka, more tipfelera, sve se miješa s nekim novim zvukovima, mirisima mjesta u kojima nikada nisi bio, a ne bi ni sada došao, da ti u glavi nije došlo da idiota s višim činom opališ prejako, zapravo, da ispucaš u njega sva zrna iz kalašnjikova i da te pritom savjest peče tek toliko jer ti je žao potrošenih metaka. Koja fora jebote, PIŠEM, DA NE BI UBIJAO!. Kao u Danu ludila, kad frajeru pukne film i samo gazi pred sobom. Tako ti dođe, skupiš sve što možeš sobom nositi i počneš se muvati naokolo, bilo gdje, samo da si stranac, da sam jašeš u suton prema zapadu, dok se sunce spaja s horizontom. Jer ti si Šejn.

Tako sam ovih dana ostao oduševljen Dalmacijom u jesen, mislim dakako na inspiraciju koju mi ona donosi, građu koju pretvaram u tekst. Žutilo posvuda. Sjedim u omiljenom svratištu u rano popodne i gledam zombije kako nervozno trčkaraju zgrčeni od hladnoće, bure što ih nemilosrdno šiba. Na radiju prikladna reportaža o jutrošnjem izlaganju Ante Barbira u Saboru. Za one koji ne znaju, Ante je glavni čovjek Nacionalne anti droga kampanje. Slušam smiješne brojke i sulude teorije. Nitko od njih pojma nema što se događa na ulici, a ja slušam i pred sobom gledam kako stvari stoje u praksi. Žuto lišće opada, jesen je, a zombiji uzvrpoljeni vape za šutom. U Saboru pojma nemaju, koliko energije treba za pronaći šut, i koliko predano uzorna hrvatska mladež, čini sve da do miloga žutoga praha dođe. I šjor Ante, najradije bi mu rekao, ima tih jadnih heroinaša bar 15 puta više nego što kažu vaše statistike. I bit će ih još više. Jer, u ovom gradu gdje sam proveo nekoliko dana, kao i u mnogim drugim gradovima, zna se da i u "narkoticima" ljudi zarađuju u fušu, a kako onda neće obični polusvijet? Svi su ti gradovi stari, više-manje isti, a Sabor je samo gomila predstavnika gradova, i sve je jebeno opaki začarani krug u kojem sve se svakodnevno ponavlja. Zombiji poput nomada, prkose kiši i buri, a kad se napokon opraše, dolaze mi pod nos kljucati i sanjaju san 70 posto divne hrvatske mladeži - da je pobjeći odavde! Sve sam to već stotinu puta vidio. Kitovi umiru od starosti a bolesne ribice plaćaju danak svima iz začaranog kruga, da bi eto, na nekoliko sati pobjegli u paklenu heroinsku toplinu. I to ti je današnja Dalmacija. Kažu mi da tu nikad nije bilo ovoliko dopa. Svi su ušlagirani do bola, a ja slušam sranja iz Sabora i ne mogu vjerovati, koliko su tupi, neinformirani i komforno pizdekaju o stvarima o kojima pojma nemaju. Posebno Jadranka, riga mi se od njezine dušebrižnosti, i to ne zato što mislim da je lažna. Naprotiv, patetična je u svojoj iskrenoj brizi, ali brate Barbire, pojma nema kako je na ulici. Pogotovo u Dalmaciji, koja puši svake jeseni, a puši brate ogromnu kuburu. Ufuravam se u temu i brojim. Od dvadesetorice njih koji su na dopu, a brojim ih uz pomoć informiranog ljudskog inventara u omiljenom svratištu na rivi, s kojima dijelim stol, možda je tek jedan evidentiran. To su ti brojke šjor Barbiru. A govorim samo o dopu. Ne o 95 posto ljudi koji čvakaju ekstaze, puše travu i slično, i kojima je, ruku na srce, to samo faza, i koji će sutra biti normalni, jer su normalni i sada, nisu evidentirani, niti za to ima razloga. Nisu to klinci koji puše travu pred školom, a 90 posto će ih uskoro prestati, jer je trava dosadna i prilično glupa droga. Vaše brojke su pune rupa, ali niste vi krivi "barba" Ante. Tako vam je to u Saboru. Uostalom, plaćeni ste da stvari ostanu u začaranom krugu, a zemlja će se i bez vas okretati. Brže il sporije? Ionako su to neznatna i benigna odmicanja.

Popio sam nekoliko gorkih s kolom i popušio kutiju Lucky strikea i odjahao na zapad.
Iskreno, pun mi je kurac svake urbanosti, čak i ove malograđanske u junkerskom dalmatinskom gradiću. A još nedavno, bilo mi je nezamislivo živjeti bez smoga, buke, nepoznatih faca koje zure iz tramvaja i pičaka gladnih brze ševe u zahodu Gapa, seljančica iz Faraona i onih što pudraju nosiće gore u Hemingwaya. . Nisam se brijao mjesec dana, a više sam bio na moru, nego na kopnu zadnjih mjeseci. Jebote, potpuno sam bio zaboravio kako izgleda priroda, noć na moru, gajeta, svjetla u daljini, to sirotinja vreba ono malo ribe što je ostalo u Jadranu. A dišeš punim plućima i cimaš onaj pel, čekajući lignju, da se natakne, da potegne, pa je dižeš gore i kad štrcne crnilo zdrma te ultra orgazam, onaj adrenalinski, kakvog ima samo u dobrim knjigama, u pričama pravih majstora, koji su znali uživati. Mislim, ne pada mi na pamet ostati u prirodi dovijeka, nisam ti ja taj tip. Neće dugo proći, i ja ću opet pijan u BP klubu drmati po žestokom i grijati se jazzom, ali s vremena na vrijeme, bijeg je spasonosno rješenje, pogotovo ako bježiš na mjesta, koja pohode samo još životinje, jer ljudi su ovdje rijetki. Veslam veslima koja nikad nisu bila par. Desno je manje i ima manji gaz a lijevo je teško do bola. Mjeseca nema, tek pokoja zvijezda viri pod oblakom, crnjima od noći, nevidljivima. A starac, stari morski vuk koji poznaje ova mora, zapovijeda, veslaj lijevo, sad desno, sad ravno, ravno prema svjetlu, prema punti. Vadi parangal, a kad nanjuši ribu, palim mu ruzinavu lampadinu, onu staru komunističku iz djetinjstva, kakve se više ne proizvode, s onim velikim baterijama, i osvijetlim mu, da ne bi slučajno uhvatio pauka za grlo. Nema veće boli, kažu domoroci, od uboda pauka. Boli kao da te vilama probada stotinu vragova. I bogme, uz ugore, kantore, šampijere, jednu premalu škrpinu, digli smo na parangalu i pauka. Palimo motor, s nekoliko liganja na koje smo potrošili previše sati, i ono malo ribe s parangala, pa plovimo nekih sat vremena prema uvali, mjestašcu duhova, u kojem žive tek stari ribari i pokoje dijete. A mene hvata sjeta, dođe mi da pobjegnem zauvijek, da me stalno drma ribarski adrenalin. Pušim cigaretu dok od umora haluciniram i u mraku brijem da vidim svakakva mitološka stvorenja. Šutimo u noćnoj tmini barba i ja. Čuje se samo motor, i more, i mirisi netaknute prirode posvud naokolo. Šutke smo pospremili brod, iskrcali se i zasjeli u jedinu birtiju u mjestu. Desetak staraca, piju i kartaju, konobarica - vlasnica pitoreskne rupčage, razgovara s mojim mentorom od mora, ja šutim i slušam, učim, kradem im misli, riječi, sve ću zapisati, jer ja sam Lopov trenutka, vrebam da zadovoljim inspiraciju, da utažim žeđ za pisanjem, da zgazim tipkovnicu, kao beba zvečku. Jeben sam ti ja večeras pisac, ribar, opijen noći i duhovima predaka. … I tako danima, more, zrak, daleko od urbanog ludila.
Toliko divote, a zemlja sjebana da sjebanija ne može biti. Ne kužim, nikako, nije mi jasno zašto smo prokleti. Sva ta divota, a od nje ništa. Kao plavuša s novim cipelama, koje nema kome pokazati, jer je zarobljena na Marsu. Opet mi padaju na pamet Slovenci, čak su im i žene jebežljivije od naših, mada su naše ljepše, najljepše, pogotovo Dalmatinke. Još jedan od razloga zbog kojeg sam se baš za Dalmaciju odlučio u pohodu na priču života, tražeći inspiraciju, umjetničku oazu u koju pobjegao sam nakon godina robovanja svemu onome što nije umjetnost. Svakodnevici šljakera, pisca kroničara svega onoga što nema veze s umjetnošću. Morati ću jednu kolumnu posvetiti samo Dalmatinkama, tim nimfama, inspiraciji koja ne nestaje, ljepoti bez granica, sirenama rođenim za ljubav, seksu na mediteranskim tajnim jebodromima…..

Ne znam kako bi to objasnio, pogotovo kontinentalcima, kako su ribarstvo i poljoprivreda u ovo doba godine ovdje vjekovima nevjerojatno povezani i kako je priroda posložila s razlogom u isto vrijeme sezonu lova na lignje i branje maslina, najvažnije dalmatinske poljoprivredne kulture, uz vinogradarstvo, dakako. Dakle, sezona je maslina, kao što rekoh, važno razdoblje u Dalmaciji. Ove godine, masline su rodile kao nikada, plodovi su ogromni a na stablima ih bude i na stotine kilograma. Biti će ulja, zadovoljni su seljani, ali tko će ih sve pobrati? Domoroci su stari, boležljivi, mladi su na dopu, rasuti po fakultetima, inozemstvu, tko zna gdje, svugdje, samo ne u maslinama, jer, tko je lud da bere. Branje maslina najteža je stvar na svijetu, pogotovo kad zapuše bura, a maslina ti onako hladna upadne kroz ovratnik niz leđa. Pravi užas. Led utjera u kosti. Kreće se u masline ujutro rano. Oko šest, sedam sati. Pridružio sam se ekipi koja ima oko 400 stabala. Ima ih malo, njih berača, i trebati će im tjedni rada da sve poberu. A država ih stimulira samo do kraja studenog. Tko preradi masline do tada u ulje, dobiti će keš iz proračuna. Valjda će uspjeti. Iako sam strahovao od hladnoće, dan je bivao sve ljepši kako se sunce podizalo prema jesenjem zenitu, a na kraju se pretvorio u pravi ljetni, pa sam brao u kratkim rukavima. Pod stablo se razvuče ogromno platno s kojeg se kasnije plodovi prebacuju u velike vreće, muškarci na ljestvama s oruđem nalik na ogromne češljeve, doslovno češljaju plodove i lišće koje pada na platno, a žene beru s nižih grana u klobučaste pregače, ili sakupljaju plodove s poda. Mladići se penju u stablo i dopiru do mjesta gdje ne mogu drvene skaline. Zapalio sam Lucky strike na vrhu masline i promatrao svijet odozgo. Život bez mobitela, opet me pukla sjeta, razbudili se duhovi predaka. A vidik fantazija, puca prema moru, mirnom i opojnom, poput ulja je, maslinova dakako. Jebe me sjeta, nostalgija, nedostaje mi jedna žena što vjerojatno sad štreba za ispite ili spava umorna od lude noći. Toliko o metropoli. Pa ja sam na vrhu masline, čupam jednu po jednu, malo ih češljam, odsijecam trule grančice i bacam ih dolje. Kad se sve pobere, na brzinu se s platna odstranjuju veće grane i lišće, a masline će kasnije još jednom pročešljati žene pred kućom. U posebne vreće, idu plodovi pobrani jedan po jedan. To su čiste. Najljepši crni plodovi, spremaju se u košare, kasnije kuhaju, potom usoljavaju. Prava poslastica za one koji znaju. Najbolji dio tek predstoji. Marenda. Tipična dalmatinska, inćuni usoljeni, odležali u maslinovu ulju, kapula, panceta, sir iz ulja, na gradelama se naslagala sitna riba, na gradelama pod kojima gori suha maslinovina, miješa se vonj ognja i pečene ribe što na gradelama pliva u najzdravijem ulju. Skoro da bi ga mogao piti. Ali ne, pije se crnjak, Babić originale, grožđe se bralo mjesec, dva ranije, ekipa u istom sastavu. U maslini nikad nije dosadno, uvijek se nađu lijevi i desni, rasprave znaju biti burne i strasne, mada su češće zajebancije, dobacivanja dok netko ne zabrazdi u napornu filozofiju. Bere se do mraka, onda slijedi objed, svi su gladni. Cijepam drva, udaram sjekirom jako i dišem kao nikada. Ne fali mi civilizacija, čini mi se da bi mogao ostati ovdje zauvijek. Iza mene brdo, stijene na vrhu, ispred more, pogled dopire skoro do Italije, visoko smo na imanju koje je prije pedeset godina bilo partizanska karaula, pogođena granatom s talijanske krstarice usidrene dolje na pučini. U ovom raju, gdje danas živi tek dvadesetak starih ljudi, nekada ih je bilo na stotine. Zamišljam jebozovne mlade čobanice, nalik na slatkice iz francuskih filmova, kako skakuću uz janjad i koketiraju dok svom snagom sjekirom lomim drva. Danas toga nema, selo je sinonim za seljačine i tu odavno ne stanuje romantika. No, nekad je sve to bilo drugačije, seljančica više nema ali znam, nekad davno su postojale, i bile vrlo darežljive i valjale se po čistim livadama. Ima li što bolje od zdravog sexa u prirodi, nakon zdrave hrane, vina, branja masline i lupanja sjekirom po tvrdim drvima. Ovi ljudi na selu, dok su postojali, bili su jebeno bogati, nisu se zamarali pizdarijama urbanog svijeta. Imali su sve, ali na žalost, izumrli su, i čobanice su sada povijest.

Dok sanjarim na nogama, mislim koliko me još toga čeka, u ovim tjednima transfera, dok na raskršću profesionalnog života, tražim sebe u poeziji i nakon deset godina života po pravilima, nemam ustaljeni radni ritam, ne zamaram se glupostima, i ne budim se za prometni kaos na putu do posla. Razmišlja, kako čeka me još toliko toga, ja sam životinja, a krv miriše sa svih strana svijeta. Pitam se, gdje ću krenuti sutra, gdje će me ovo ludilo odvesti? Koliko će trajati moja žeđ za pisanjem, dokle ću stići, i koliko ću još izbjegavati gradove? Uspavale me misli teške, tonem u san, umoran, ali nekako ugodno umoran. Već sutra sam se našao u zadimljenu baru sa svirkom uživo. A mala je bila …tako mlada. Tako mlada, a već Slovenka.

10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.