kolumna no. 4, by: Ante Pancirov

Smrt WD -a 40 GB

Kad sam počeo pregovarati sa šefovima zbrdazdola web sitea oko svoje XXX kolumne, sugerirali su mi da priče objavljujemo jednom tjedno, mada su sumnjali da ću stići svaki tjedan izgurati dobru storiju. Ja sam, onako na brzake, bez previše razmišljanja nadobudno rekao da nema problema i da ću serijal šibati svaki tjedan ali, jebiga, ispalo je da jedva napišem priču jednom mjesečno. Iako mi za svaku priču frajer uredno, po objavi, u ultra kratkom roku iskešira 700 eura, i bez obzira što posljednjih mjeseci njegujem vrlo miran životni ritam i uistinu se ne ubijam od posla, ipak, ne stignem pisati svaki tjedan.

Pretpostavljam da ovo o čemu pišem nije neki bajni uvod u prvu ovogodišnju storiju koja polako curi niz moj samsungov monitor, ali minuli blagdani su mi po običaju uključili u glavi vremenski čip koji alarmira da sam (opet!?) stariji i da biološki sat otkucava. Nije da pretjerano razmišljam o kraju, zapravo o tome nikad ne razmišljam…ali… Rokovi, početak kraja, smrt, svršetak, to su riječi koje su me izludile ovih dana. Razlog je posve jednostavan i iznimno tužan. Nekidan, na staru godinu, krepao mi je, naime, hard disk s 40 gigabajta u kojima se nalazi moj cijeli život. Koja jebena patetika se nadzire iz ove ovisnosti o računalu. U toj glupoj limenoj kutiji nalazilo se sve što sam zadnjih godina napisao, a ogromnu većinu toga nisam nigdje drugdje pohranio, iako mjesecima planiram iskrcati tu hrpu podataka na CD - ove. Osim tekstova, reportaža, gomile izvještaja, kratkih dijaloga, scenarija, monološkog toka svijesti i besvijesti, kilometara bezdušne i slatkorječive poezije i proze, tamo je, na moju žalost i tugu, bilo i par gigabajta glazbe, sigurno više od tisuću i pol MP3 pjesama s kojima sam baš bio oduševljen jer sam složio finu kolekciju uistinu raznolikog žanra. Bilo je na pokojnom disku stvarno svega, od klasike a la Chopin i Ravel do neuništivih Sex Pistolsa. Baš sam bio nabavio neku ljutu 1,2,3,4 gabba gabba hey kompilaciju Ramonesa, da se kroz dvominutni minimalizam prisjetim mirisa mladosti, a odlično su se pod isti krov (mislim, limeno kućište) uklopili i njihovi suvremenici Television, New York Dolls, Velvet Underground…. a bili su tu i Rolling stones, sjajan koncert Stefanovskog i Tadića u Beogradu, hrpa Jazza, par albuma Tom Waitsa, godinama pomno slagane kompilacije Trip hopa, bluesa, brojnih bandova i brand name pojedinaca poput Stinga, Iggy popa, retrospektiva domaće glazbe od Haustora, Azre, starog Kazališta do nekih novih stvari Matije Dedića, Marka Ramljaka, Bare…..

Dođe mi da plačem! Pojma nemam ima li ikakve šanse da će dečki iz servisa bar štogod izvući iz njega. Da mi barem spase fotke, ima ih sigurno između 10 i 15 tisuća, pola života sam smjestio u tih stotinjak žutih foldera s raznih putovanja, kulturnih i nekulturnih zbivanja, reportaža, raritetne snimke s obilaska plantaže marihuane u organizaciji sjajnog Marijana Tomurada, zasigurno najveće face u hrvatskoj policiji. Taj tip je naprosto sjajan, u MUP -u radi najgadnije poslove. Gdje god je frka, raspad sistema, policijska uprava u komadima, šalju Tomurada da sredi stanje i frajer to radi vrhunski. Da je više takvih, pravih policajaca…

Kad se samo sjetim što je sve jebeni napon spizdio na mom hard disku, stvarno me jeza hvata a siguran sam da će mi trebati godine da opet složim takvu hrpu svega na jednome mjestu, ako ga ne poprave. Sumnjam da hoće. Sreća eto barem, što su mi filomovi uglavnom na diskovima pa ću ostati tek bez desetak divxa ali zato i par stotina titlova a o softwareu, codecima, skinovima neću ni govoriti. Najtužnije je ipak što sam ostao bez svojih pjesama koje od sredine studenoga nasnimavam na ritmičke podloge skrojene na vrhunskom Fruity loopsu 3, koji je bolji od svih dosadašnjih verzija. Snimio sam pet , šest pjesama i ugrubo ih složio u Cool edit pro i baš započeo snimati glas, kad eto…sranje! Sad sve te gitare, basovi, bubnjevi, umiru u elektroničkom uraganu koji je poharao moj tvrdi disk i definitivno mi za sva vremena dao do znanja koliko je famozni backup važna stvar. A ja sam slijepo vjerovao, da se disku ništa ne može dogoditi. Modem mi je više puta spržio grom, OK, može riknuti bilo koja kartica, monitor, ali brate, hard disk - e to nikako. Kad ono vraga, ode meni moj disk. Uh, baš sam se raspisao u elektroničkim brigama a imao sam namjeru pisati o totalno drugim stvarima!

Mislio sam pisati malo o ženama, malo se osvrnuti na krepanu 2002. Hvala Bogu što je otišla. Bila je to jedna tipična usrana godina a s obzirom kako je počela, nije ni mogla biti bolja. Bio sam napisao par redaka, podsjetio se kako mi je počela 2002. godina, ali sam brzo, nakon flash backa izbrisao taj užas. Bolje da to ne pišem, da iz glave izbrišem. He, he, bila je bila, dabogda se ne ponovila, šugava 2002. godina. Kako počela, tako i svršila, kuja mi je doslovno u 5 do 12 sjebala hard disk!

Ante Pancirov

6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.