kolumna no. 5, by: Ante Pancirov

OBRAČUN S PISCIMA: Jučer u zatvor, danas u ludnicu

Pišem otkad znam za sebe, i koliko se sjećam, nikad nisam razmišljao kako će netko reagirati na moje riječi. U bivšem režimu, često su mi savjetovali "ne zajebavaj se mali" ili "nećeš ti meni više pisati kako ti se svidi", što mi je umiljato prošapnuo policajac, prilikom jednog uhićenja. Smišljeno očito, po zapovijedi s vrha, prvo su dvojicu prijatelja i mene prometni policajci zaustavili na cesti uz gradsku tržnicu, nakon čega je jedan od plavaca prešao u naš automobil, a naš vozač je morao voziti za njima, ravno u prvu policijsku postaju u središtu grada. Tamo nas je dočekao pravi odbor za doček, a jedan pametnjaković jedva je dočekao da kaže : "dolijao si, pizda li ti materina, nećeš ti meni više pisati šta ti padne na pamet". Nakon pola sata, pošto su nam ispreturali automobil, uz ispriku su nas pustili. Na pitanje čemu je cijela predstava služila, jedan poznanik, normalni dečko iz policije, šapnuo mi je da su imali dojavu o punom prtljažniku "bijeloga". Možeš zamisliti. Da su nas svu trojicu okrenuli naopako, ne bi iz nas ispalo sto kuna! Ali, bila su takva vremena i pojedini lokalni šerifi, itekako su koristili svoju poziciju. No, i tada, i sada, mogli su nam puhati u guzicu. Svih 10 kilograma iz prtljažnika, frend je nabrzake utrpao u šupak, a tamo nisu tražili. Možeš misliti, sve u šesnaest!

Bilo je u doba tog desetljetnog Tuđmanova režima puno sličnih anegdota bez obzira što sam tada pisao za državotvorni, dodvorički Večernji list, čiji su urednici virili iz dupeta tadašnjih vlastodržaca. Na sreću, nisu se klipani puno obazirali na lokalne dalmatinske stranice, na kojima sam najčešće objavljivao, a moja tadašnja urednica, imala je čelična muda i ponekad smo objavljivali prave zamke režimu.

I došli smo tako do dana današnjega, kada su se pravila igre oko cenzure i pisanja, prilično promijenila na radost građanskih prava i nemilosrdne ekonomije, koja diktira tempo. Ipak, pljuvanje po onome što pišem, nije prestalo, a osoba do čijeg mi je mišljenja iznimno mnogo stalo, već tjednima me gnjavi zbog škrabotina koje zadnjih pola godine objavljujem na mreži, posebice u serijalu XXX na sajtu pred vama. Taj lik, naime, smatra da je to što pišem u najmanju ruku sramotno, i da je katastrofalno. Nije on neki književni kritičar, da se ne bi krivo razumjeli, i ne ljuti njega moj stil, već ga ubija sadržaj. Tip o kojem pričamo, a koji mi je jako blizak i na neki način, jedini je autoritet u mom životu ( autoritete inače ne priznajem, ni u snu!), pripada konzervativnom miljeu i zadrti je desničar, što na neki način može objasniti njegov animozitet prema mojim pseudo filozofskim naklapanjima. Da stvar bude gora, nekoliko mi je puta predložio da zbirku proze predam nekom psihijatru na čitanje, kako bi freudovski kompleksaš s privatnom praksom, za pristojan honorar utvrdio jesam li ja uopće normalan, jer kaže čovjek, normalan čovjek napisati takvo što jednostavno ne može.

Da bi se potpisao pod kolumne na zbrdazdola i poezijaonline, trebaš svakako biti manijak, jer normalni ljudi takvo smeće prožvakati ne mogu. Kad sam rekao da mi takvo razmišljanje iznimno laska, moj se autoritet dodatno rasrdio. I sada, pitam se ja, što mi je raditi? Da prestanem pisati, kako i dalje ne bi vrijeđao stavove 99 posto ljudi u Hrvatskoj, koliko bi ih, po njegovom sudu, raspeli autora na križ zbog bezobrazluka, ili da nastavim, pa makar završio u ludari, gdje će me, kako kaže čovjek, najvjerojatnije prvom prilikom strpati, jer to što pišem, normalan čovjek ne može napisati, osim valjda samo uz pomoć mračnih sila, sotonskih dakako.

Teško ti je brate danas pisati. U principu, nitko ne cijeni ono što radiš, a kritičara s ubilačkom energijom na svakome kutu. Sreća što mi izdavači plaćaju za moja sranja enormno iznose , pa imam bar nekakvu korist, ovako neshvaćen, ispaćen i jadan. U mraku demokracije, optužen i osuđen, smaknut , sve u jednoj epizodi, bez prava da protestiram, da mi se barem pošteno sudi. I sve to u novom mileniju, kad je stari vožd već godinama mrtav.

Sve će to preživjeti ovi što kritiziraju moj skromni doprinos hrvatskom slovu, a ja se nadam samo da ću jednom odrasti, i nakon skitanja po svim izdavačkim kućama u Hrvatskoj, napokon završiti u Nacionalu. A kad se to dogodi, nikome više ne jamčim sigurnost! Desnica će plakati a ljevica joj suze brisati. Ja ću samo sjediti, iz džepa izvaditi cigarete, i zapaliti jednu….

xxx_kolumna@hotmail.com

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.