kolumna no. 9, by: Ante Pancirov

Punk is not dead, ali ja bi radije slušao Tamaru Obrovac

Porin, Dora, Crni Mačak…Nekad mi je glazba bila sve, slušao sam hrpu toga, informirao se o svemu, bio u toku, mislio sam da ću kad odrastem biti nekakav glazbeni kritičar, rock novinar, da ću barem napisati knjigu o nekom glazbenom pokretu, bandu ili ne znam čemu već. No, kako to već u životu ide, čovjek se ufura u kolotečinu, godine nose neke nove filmove, brineš za egzistenciju, a glazba je u konkretnom slučaju, ostala tek da se u onim rijetkim opuštanjima, posegne za njom samo da je slušaš, i uživaš. U usporedbi s tim davnim danima, kada me glazba uistinu jako zanimala, mogao bi reći da sam danas prilično slabo informiran. Ipak, s obzirom na sve, a najviše zato što je ožujak doba Porina, Dore i Crnog Mačka, palo mi je na pamet, malo promisliti o glazbi, domaćoj sceni, estradi, malo o onim pravim stvarima, malo o kiču, smeću…

U usporedbi s početkom devedesetih, kad je država postala samostalna i kada su bandovi iz ostalih republika bivše zemlje postali strani, glazba nam je bila najblaže rečeno u kurcu. Bio je rat, estrada se furala na nacionalizam, kupili su lovu od politike, a rock je debelo pušio. Godinama je bilo užasno, dobra glazba nije imala nikakve šanse da se provuče kroz obruč užasnoga smeća. Ne znam kad se točno dogodila ta divna promjena, ali danas je stanje, po mom subjektivnom sudu, nimalo loše. Nekoliko autora, bandova, zaista se po kvaliteti ne srame svjetske produkcije.

Negdje u drugoj polovici devedesetih, studirao sam u Zagrebu gdje su tri mlada banda zvučala drugačije od svega što je tada u zemlji dopiralo sa zvučnika. Bili su to tada relativno nepoznati, klupski bandovi, koji su na stageu zračili nekom iskonskom rock energijom, i koliko god su često nastupali, iz tjedna u tjedan, obilazio sam klubovi i uživao u koktelu njihove sočne glazbe i alkohola. Bili su to Jinx, Mayales i Song killers. Jinxi su pičili srijedom u Saloonu, Song killersi četvrtkom a sjećam se odličnog koncerta Mayalesa na vrhu nebodera na trgu, gdje je u to doba bio smješten klub radio 1. Imali su dvije pjevačice, u pozadini je bila scenografija s motivima nebodera, a ambijent je bio odličan. Bila su to divna vremena. Rock se budio iz predugog sna. Mislim da je zaspao još tamo negdje u sumraku Novog vala, povremeno se u međuvremenu budio u groznici, otišao se eventualno popišati, ali najviše je spavao. Tih godina, dok sam uživao u buđenju zagrebačke klupske scene, nisam znao da i moje vrijeme prolazi, da će mi gužvanje s oznojenom publikom postati zamorno i da neće proći još dugo, a ja ću sjediti i uživati u jazzu. Preko noći te umirove. Izgubiš volju za gužvanjem u gomili, postaje ti jako zamorno gurati se s pivom kroz rulju, i odjednom više nisi dovoljno spretan da cijele čaše doneseš s šanka do pozicije x s koje uživaš u spektaklu na pozornici. Odjednom sjediš u klubu s ugodnom atmosferom, ispred tebe kvalitetno vino, čaše blistaju od čistoće, glazbenici na pozornici svi od reda pravi profesionalci… slika dječaka s "Punk is not dead" majicom, koji se trza u grču poga, kao da imitira napadaj padavice, potpuno je blijeda. Ideali su tako relativni. Tih godina dogodili su se još i Ramonesi, taman da se na pravi način oprostim s onim dijelom života koji me formirao, a kada sam u Lisinskom sjedeći odslušao Nick Cavea i njegovo loše sjeme, u meni se nešto prelomilo. Nikada prije, a ni kasnije, nisam doživio tako intenzivan i jaki glazbeni orgazam. Bio sam zaprepašten, uzbuđen, totalno uneređen, zanijemio sam nakon koncerta, nisam satima došao sebi. Te noći sam odrastao.
Obje radio postaje u mom gradu puštaju smeće. Grad je pun seljaka koji puše to smeće a kako je urbana slika grada na razini kakvoj je Hrvatska bila početkom devedesetih, ne trebam previše objašnjavati o kakvoj se glazbi radi. Ipak, smeće sve češće ustupljuje prostor u medijima kvaliteti. Mislim da je ono što Gibonni radi prava umjetnost. Produkcija je svjetska, glazba odlična a o poeziji se ne usuđujem niti pisati. Apsolutno je fantastična i kad se sad sjetim one Cicolina, s kim si bila, ne mogu vjerovati da se radi o istom liku. To je dobar primjer evolucije hrvatske pop glazbe. Kada se već bavim mainstreemom, ne mogu da ne ostanem u Dalmaciji gdje ima još cijeli niz pravih umjetnika.

Prije deset godina, ova me glazba nije ni zanimala, a sada sam osvrtom krenuo iz totalnog popa, šansone i stvari koje nemaju veze s rock and rollom. No, tako je kako je. Valjda sam se i ja razvodnio. Godine čine čuda. Osim toga, ta dalmatinska šansona, kao i klapsko pjevanje, vrhunski je izvozni glazbeni proizvod. Originalno je i jebeno etno, a to je ionako danas IN. Oliver Dragojević, Tedi Spalato, podigli su standarde i osigurali uvjete da se na sceni pojavi jedan Lvky, a nakon njega, norme su postale nedostižne za hohštaplere tipa Petar Grašo i co. Tako je Dalmacija, kojom su do tada dominirali ekskluzivni estradnjaci tipa Zečić, Huljić i slični, napokon iznjedrila kvalitetu. Na ovim prostorima nikad se nije mogao složiti pravi rock band, kakav može roditi jedna Slavonija, ili susjedni joj krajevi, niti se u Dalmaciji može dogoditi artističko urbani spoj glazbenika kakvu oblikuje Rijeka i Istra. Nema tu ni klupskih bendova kakvi se rađaju u Zagrebu, naprosto jer klubova nema, ali zato poezija ovdje caruje. Ponekad, dogodi se fenomen poput TBF-a, čisto da se ne zaboravi jaka splitska supkultura.

Krenuo sam dakle od pop glazbe, koja se prodaje i čiji autori mogu sakupiti tisuće ljudi na koncertima. Neki ljudi, i neki bandovi, koji su devedesetih vegetirali, jer su bili previše profinjeni za to užasno doba, danas su napokon ponovno dobili svoje mjesto na pozornici. Impresionirao me tako primjerice Bare koji je doslovno ustao iz mrtvih i napravio vrhunsko komercijalno glazbeno djelo. Glazba koju on i Plaćenici danas stvaraju genijalna je i ne srami se svojih temelja sazidanim u Majkama. Naprotiv, ona je najbolji mogući nastavak priče o jednom od najboljih hrvatskih rock bandova svih vremena.

Među rock individualcima, najviše su me se dojmili Damir Urban i Mile Kekin, koji je uvijek imao nešto više od onoga što je napravio u Hladnom pivu, odličnoj ekipi s kojom se uvijek isplatilo zalomiti. Mile mi je davno govorio o svojoj poeziji, koju je fino godinama kasnije upakirao na solo projektu. U Urbanu sam se, priznajem, zajebao. Upoznao sam ga u doba Laufera i bio uvjeren da neće daleko dogurati. Sjećam se jedne scene u Kulušiću nakon koncerta. Lunjao je besciljno krvavog nosa, razbijen svim i svačim, što je bila standardna dijagnoza za njega u to vrijeme. No, kasnije, krenuo je solo, sredio se i danas je prava ikona. Ono što tip radi, stvarno je dobro i originalno. Drago mi je zbog njega. Kad sam već na zapadu Hrvatske, moram spomenuti Let 3, još jedan među najboljim hrvatskim bandovima svih vremena. Originalni i dosljedni, dan danas se naježim kad poslušam njihov stari album "Two dogs fucking". Tamošnja je scena pravi fenomen i ima strašno velik spektar, od Gustafa do cijeloga niza malih bandova koji naprosto odišu energičnošću i fantastičnoj nabrijanosti iako rokija, u svom klasičnom obliku izumire. To najbolje pokazuje zagrebačka klupska scena koja je zamrla. Da nema hip hopera, ne bi je ni bilo, ali zato su oni zadnjih godina napravili ogroman odmak i nametnuli kvalitetu i sjajnu produkciju. Oni čuvaju crtu obrane urbanom glazbenom izričaju dok se na scenu ne vrati klasična rokija. A kad se govori o klasici, upisati ću samo jedno ime - Darko Rundek. Svaki novi album, novo iznenađenje. Još jedan primjer dosljednosti i kvalitete. Rundek je naš guru, jedini živi guru. Štulić je u Nizozemskoj, Bregović se globalizirao, ostali su se prodali, umrli ili nestali. Rundek pali baklje, neuništiv je.
Ima tu sad cijeli niz imena i bandova koje nisam spomenuo, ali ljudi rade i rade dobro. Nije me više sram upaliti TV i misliti se, što će jedan Talijan ili Austrijanac koji lovi HTV reći o ovom jadu. I spotovi su svakim danom sve bolji. Dobro, istina da i dalje smeča ima puno. I dalje ono sjano prolazi, prodaje se, no zemlja je takva, ljudi to puše i s obzirom na stanje nacije, iskreno me čudi što i više smeča nema na sceni, pardon - estradi.

Kad već pišem o glazbi, ne mogu da ne spomenem fenomen Marko Perković Kalašnjikov, no, kako sam o njemu pisao u jednoj od prvih XXX izdanja, neću se sada time zamarati. U principu, puna mi je kapa politike, a i čini mi se da se sva ta halabuka oko Thompsona malo smanjila. Frajer je pokupio lovu i vjerojatno se odnekud smije budalama što se s nacističkom ikonografijom blamirali po koncertima. Takva publika, na sreću ne zalazi na mjesta gdje se svira glazba koju ja slušam. Priroda nas je razdvojila. Lijepo je i dalje u glazbi nalaziti umjetnost, pogotovo kada se proizvodi na jeziku koji čovjek najbolje razumije. Zato, s obzirom na porođajne muke, i duge sušne godine koje je trebalo preživjeti, dajem nakon 13 godina nezavisnosti čistu peticu trenutnom stanju na hrvatskoj rock, ali i pop sceni. Petica i estradi, samo zato što sam siguran, da je s obzirom na isto, moglo biti tisuću puta gore. Cajke su ipak još uvijek izolirane od elektronskih medija. Nadam se da će tako i ostati, a ovi što vole, nek se zabavljaju u birtijama što dalje od mojih ušiju.

Ja sam ipak sad umirovljenik, na pragu tridesetih, i najsretniji sam kad mi konobar dolazi do stola (umjesto da se probijam kroz rulju), i nosi butelju Vrbničke žlahtine, a na pozorici pjevuši Tamara Obrovac u pratnji Matija Dedić trija. Rekli bi punkeri, prodana dušo, no, šta je tu je. Svejedno meni uleti s vremena na vrijeme žuta minuta, pa iz fonoteke izvučem "Never mind the bollock, here s the Sex Pistols" i raspalim sa svojih metar i nešto visokih heco zvučnika, potpomognutih s dva mala, ali ništa manje snažna mission ljepotana, s 150 watta one prave snage "Sub mission" i "Anarchy in the UK" , pa nek susjedi uživaju.

(8.3.2003.)

xxx_kolumna@hotmail.com

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.