kolumna no. 10, by: Ante Pancirov

Kako je počeo rat na mom planetu

srijeda, 20.ožujak 2003.

Mjesecima je "u zraku" neizbježni sukob u Iraku, ali moram priznati da do večeras nisam pretjerano razmišljao o tome. No, sada, samo nekoliko trenutaka dijeli me od četvrtka, a za nekoliko sati ističe ultimatum koji je američki predsjednik George W. Bush uputio Saddamu Husseinu i njegovim sinovima, da u 48 sati napuste svoju zemlju i odu nekamo u egzil. Analitičari drže da će sukob trajati najviše nekoliko tjedana, i da će rat biti samo brza promocija najmodernijeg američkog ratnog stroja. No, može li ovaj sukob prerasti u globalno sranje, početak rata koji će prerasti iračku granicu na širi okvir Bliskog istoka i proširiti se dalje diljem globalnog sela? Teoretski, a bogme i praktički, svašta se može dogoditi. Neovisno o onome što će se događati na istočnom ratištu, mislim da će na situaciju burno reagirati islamski teroristi svih dresova, od bijesnih Iračana do sljedbenika Osame Bin Ladena. Toliko je filmova snimljeno o sprečavanju aktiviranja atomske bombe u posljednji trenutak, u nekoj prenapučenoj metropoli, da me upravo čudi, što se takvo što već nije dogodilo. A kad se dogodi jedan put, onda više nema prepreka da se ne počne događati i češće, štoviše da to postane redovita pojava. A nakon toga, zna se - ne treba puno da sve ode u pizdu materinu. Ljudi su ionako prilagodljive životinje. Sto godina evolucije, i normalno ćemo živjeti s povećanom radijacijom u okolišu. Što je to za jednu gadnu sortu, kakva je ova naša? Ma, pizdarija.
Večer je uistinu prekrasna. Mjesec je pun, i da nema pustinjske oluje u Jordanu, noć bi bila idealna za napad. Možda noćas i započne, mada je Bush jasno rekao - Rok ti istječe tad i tad, a mi ćemo odlučiti kad ćemo udariti. Koliko god je gadljivo to što su se Amerikaci osilili i pokazali nam da mogu nagaziti bilo koga, kada im god to padne na pamet, pozitivno je u ovoj priči to što smo napokon postali svjesni koliko je bezvezan i patetičan UN, odnosno, koliko je EU u vojnom, ali i svakom drugom smislu razjedinjena i nespremna na jedinstveni stav. UN je samo hrpa bezveznjaka, tromi administrativni stroj koji ne služi ničemu, osim što zapošljava desetke tisuća činovnika kojima je posao sjediti, filozofirati i preseravati se utopističkim idejama od kojih nitko nema koristi. Mislim da o UN - u mogu suditi iz vlastita iskustva, kao državljanin zemlje u kojoj su njihovi ušminkani plavi šljemovi godinama dokazivali svoju neučinkovitost i besmisao svog postojanja. Iz perspektive aktualnog povijesnog trenutka, nekoliko trenutaka prije isteka ultimatuma kojim i službeno započinje rat u Iraku, usuđujem se reći da UN danas ne vrijedi puno više od negdašnjega pokreta nesvrstanih. Ta je organizacija pokazala totalnu nemoć pred trojnim paktom SAD -a, Velike Britanije i Španjolske i od ovog trenutka njezino je postojanje potpuno besmisleno. Amerikanci su definitivno zauzeli tron planetarne vlasti i više nikome neće, niti moraju, odgovarati za svoje postupke. Taj proces zapravo tiho traje godinama, a od večeras je i deklarativan. Za razliku od UN-a, koji očito ulazi u fazu raspadanja, da se utopi u svojoj nemoći, EU koja očito zasad ne može parirati zapadnom kontinentu na način kakav je u doba hladnoga rata to radio SSSR, trebala bi se sada barem početi transformirati u nekakvu klicu respektabilnu buduće globalne sile, koja će održavati polarizaciju naspram SAD-a. No, zasad je to očito nemoguće. Ideja ujedinjene Europe na žalost, previše je napredna (može se kazati i nazadna!?) u odnosu na konzervativni teksaški mentalitet koji vlada SAD-om, pa s obzirom na podjelu snaga u svijetu, kao takva Europa djeluje naivno i smiješno. Čista utopija. S druge strane medalje, moderna Europa kao da nije sposobna ratovati (kao da nema bogato iskustvo…). Naime, o kakvom god ratnom žarištu je riječ, postavlja se smotano i nikako. Opet mi pada na pamet naš nedavni rat, gdje Europa nije znala, ili nije htjela, reagirati. Baš u to doba, SAD je započeo svoj pohod na globalno selo. Prvo su se pozabavili Kuvajtom, a onda su, usred europskog dvorišta bombardirali Jugoslaviju. Europa niti je znala, niti je htjela reagirati. Dopustili su Amerikancima da zagospodare njihovim dvorištem i prepustili im negdašnju rusku, varšavsku istočnu oblast. Ne bi se nimalo začudio da su se upravo SAD pobrinuli za rat na Balkanu i zakuhali sva sranja čije posljedice i danas osjećamo. U novom mileniju Europa fura moderni liberalizam, demokracija cvjeta, ljudska prava na sjeveru nikada nisu bila veća, legaliziraju se užici pa u jednom Amsterdamu niću crvene četvrti i coffie shopovi… S druge strane, planeta je poprište modernog imperijalizma. Amerikanci šire svoju vlast na područja koja obiluju naftom i pitkom vodom. Našli su razloga da uđu u Afganistan, njihove baze su u Pakistanu, Kuvajtu, nametnuli su se na području Saudijske Arabije, zatim Izrael... Engleski jezik je univerzalan. Ima li na planetu mjesta za modernu liberalnu i kao nikada demokratsku Europu dok Amerikanci kopaju rovove oko nalazišta nafte i vode? Hoće li doći vrijeme kad će neki novi Bush poželjeti resurse neke tamo Švicarske, pa kvragu, ako baš hoćete i Hrvatske koja ima vrlo kvalitetnu vodu. Znam da se sad osjećam kao Branka Šeparović, ali činjenica je da se sranje događa. Na kraju krajeva, Amerika više nije ono što je bila. Ljudska prava, sloboda govora, mišljenja, postaju tamo vrlo upitni otkad su pali neboderi. A tko zna zašto su pali? Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg je pao Kennedy. Čak bi se usudio reći da sam siguran u to, makar me pokosili.
U svakom slučaju, na pomolu je jedno opasno doba, u kojem će nakon američkog križarskog rata na Alahovu zemlju, svoje morati reći i Korejci, Kinezi, Indijci, a ni Japanci nisu imuni na globalne potrese, pogotovo u vrijeme kada strepe pred svojim nuklearnim susjedima. Davno sam negdje pročitao da nakon 2000. dolazi doba Vodenjaka, doba blagostanja, mira i napretka. Sve mi se nešto čini da od toga još neko vrijeme neće biti ništa, iako smo baš bili dobro krenuli. Informatička revolucija najprogresivniji je napredak u povijesti a sada velike informatičke tvrtke počinju financirati vlade za progres u vojnoj industriji. Umjesto Playstationa 3, čini mi se da je trenutno puno isplativije razvijati neki killerski alat, konzolu za ubijanje. No, to je tako, i svidjelo se to nama ili ne, kao i sve što se u ovoj svemirskoj vukojebini događa, taj militaristički fakat ima i pozitivni efekt. Nakon rata, ako sve ne ode kvragu, sve ono što usavrši vojna industrija, a ti usavršavaju brzo i s puno para, polako će se početi koristiti u civilnom svijetu, pa će procesori biti brži, računala jača i korisnija. Što bi mi da nema rata? Kako bi bez rata svekoliki liberalni pacifistički demokrati s nabujalim ljudskim pravima prosvjedovali i svoj pacifizam razmjenjivali s policijom, suzavcem i vodenim topovima?
Uh, mislim da sam se previše večeras upustio u filozofiju i analize o stvarima o kojima zapravo nemam pojma. No, među ovoliko diletanata, valjda i za mene ima mjesta. Kad predsjednik najveće svjetske sile može sebi dopustiti onoliko debilnih izjava i biti totalni kreten koji nema pojma ni o čemu, onda se i ja mogu s vremena na vrijeme malo preseravati i praviti budalu od sebe, na nekoliko kartica kvazi intelektualizma.

Četvrtak je prije nekih pola sata počeo. Mjesec je i dalje pun. Uskoro će proći 48 sati od Busheva ultimatuma. Možda će svo to sranje uistinu trajati nekoliko tjedana, bez velikih posljedica po ostatak svijeta, a možda, tko zna, možda ova moja priča nikada neće završiti na zaslonu vaših ekrana. Jednostavno zato što nas više neće biti. Laku noć Iraku i svjetskome miru iz europskog dvorišta, te divne oaze uz plavo more.

…nastavak ovog teksta pišem u nedjelju popodne. Rok za predaju kolumne je negdje oko 21.00. U nastavku ću pokušati kronološki prokomentirati naredne dane rata u Iraku…

Probudio sam se u četvrtak rano ujutro i odmah iz kreveta naciljao daljinski na CNN. Kao što se i očekivalo, rat je počeo. Golemi ratni stroj, započeo je križarski pohod na Irak. Vrijednost dolara je skočila, cijena nafte pala. Stanje na svjetskim burzama opet se stabiliziralo nakon bure što se bila nadvila u iščekivanju rata. U prvoj fazi akcije, križari su opalili po lokacijama na kojima je prema obavještajnim krugovima, trebao biti Saddam s obitelji. Do danas nije odgonetnuto, jesu li ga te prve noći rakete pronašle, ubile ili ranile. Neki izvori tvrde da je irački diktator ranjen, a navodno američka vlada posjeduje fotku na kojoj se vidi kako diktatora iznose ranjenoga na nosilima. Bio on živ ili mrtav, tijekom naredna dva dana Bagdad je raketiran i bombardiran do temelja, a uništeni su mnogi ključni ciljevi u glavnom iračkom gradu. Istovremeno, američko - britanske trupe, iz Kuvajta su se uz nebrojenu mehanizaciju i potporu iz zraka, zaputile pustinjom prema Bagdadu, napredujući prosjećno 50 kilometara na sat. Po prvi put u povijesti ratovanja, na televiziji svijet gleda rat LIVE. Novinari se uživo javljaju iz oklopnih vozila koji tutnje kroz pustinju a svjetska javnost jednako uživo svakodnevno prati šokantna javna pogubljenja kroz široke kadrove bombardiranja Bagdada. Vatra, eksplozije, tutnjava i dim što se nadvio nad metropolom s 5 milijuna stanovnika, fascinantan su prizor za povijest televizije. Novinarstvo je ionako odavno pojelo etiku. Reporteri se javljaju iz svih zona ratišta, a neki od njih pogibaju već u prvim danima rata, jednako kao i američki vojnici.
Diljem svijeta, protestira se protiv rata. Iako su protesti navodno iznimno veliki i u SAD-u, na satelitskim TV postajama, to baš i ne možemo vidjeti. Cenzura je očita, jednako kao i nakon 11. rujna, jednako kao i tijekom Zaljevskog rata prije 12 godina. Cenzura je očita i u Iraku. Samo podobni novinari, mahom iz zemalja koje su poduprle rat, prate rat LIVE iz oklopnjaka, helikoptera, nosača aviona i uz marince koji napreduju pustinjom. Izvještavaju ono što im se kaže, naravno.

...ubiti će me webmaster...još nisam poslao tekst a ponedjeljak je popodne. Sjedim u uredu za šefovim stolom i tuckam po njegovom laptopu. Vani je prekrasan dan i jedva čekam da dovršim XXX in Iraq, i spustim se na suncem opranu rivu...

Protiv rata se prosvjeduje i kod nas, a tiha politička debata o ratu vodi se po novinama između predsjednika države Stipe Mesića i premjera Račana. Mesić je blago rečeno popljuvao rat a Račan po običaju važe. Najveći politički biser, svakako je gadljiva prijeteća izjava američkog ambasadora u ZG koji prijeti da ćemo ispaštati zbog nesvrstane pozicije. Frajer je inaće političko predgrađe i jedva da se čuje, a sad je naglo postao bahat. Može nam staviti soli na rep. Dugo me nije pukla ovakva doza patriotizma kao posljednjih osam sekundi. Baš sam faca.
Iako je tekst posvećen ratu, točnije krvavom reallity showu koji pratimo na TV-u, ne mogu da se ne dotaknem još jednog događaja koji je za neke puno opasniji i od 10 ratova u Iraku. Riječ je dakako o nepravomočnoj presudi riječkoga Županijskog suda, koji je optuženike za ratne zločine (ubojstva civila i dr.) Mirka Norca i Tihomira Oreškovića osudio na 12, odnosno 15 godina robije. Tako su uz pacifističke prosvjede diljem svijeta, u nas započeli prosvjedi dijametralno suprotna predznaka. Tako istodobno jedni prosvjeduju za mir, a drugi jer se ne slažu s presudom nepravomoćno osuđenim ratnim zločincima! Tako je to u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je sve moguće...
Pet je dana prošlo od rata i moja koncentracija opada. Kao i većina ljudi, više ne pratim apsolutno sve vijesti s bliskog istoka, već se pomalo vraćam svakodnevici, rivi, suncu, djevojčicama i proljeću. Naravno, samo dok ne grune negdje u blizini, a pitanje je sata kad će teroristi opaliti po strateškim, civilnim ciljevima negdje usred zapadnog pacifističkog demokratskog i svakakvog svijeta. Zemaljska kugla nastavlja plivati morem apsurda, gluposti i debilnosti, a meni je puna kapa svega. Adios.

(26.3.2003.)

xxx_kolumna@hotmail.com

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.