kolumna no. 15 (13.10, 2003.), by: Ante Pancirov

UPOZORENJE AUTORA: Ova kolumna zbog nedostatka kvalitetne kritike možda nije zaslužila da se nađe uz ostale XXX bisere, ali nek je bude, čisto kao kronika trenutka kad je nastala. Osim toga, napisana je pod naslovom neovisnosti, pa kvragu i robovanje, makar robovali i vlastitim načelima.

Dan Nezavisnosti

(…uvodna, razvodna raščlamba…(greze li riječi, uh))

Jugoslavija. Dobro je se sjećam iako sam bio klinac kad je poput propuha otišla. Zbrkano je bilo gledati nama djeci kako odlazi, i čini mi se da sam to percipirao poput bajke u kojoj stari napokon tjera iz kuće zlu maćehu. Potjerao je, jer se odjednom odnekud pojavila original mati. Ona koju su svi sanjali stoljećima, da je meni toliko spavati, makar ništa ne sanjao. Ovisno o izvoru, mati je uskrsnula, vratila se, poput proročanstva, po nekima to zapravo i nije bila ona nego neka Mata Hari s epitetom unutrašnjeg neprijatelja. Govorili su ljudi da se vratila stara, iako smo mislili da je mrtva i da je više nema i da je nikad neće ni biti, jer maćehina djeca, naša polubraća, neće majci dati na vratanca. Mnogi u to doba u mom razredu nisu ni znali da je postojala. Smatrali smo da je dobro da se vratila, tko god bila i zbog čega god došla jer je senilnog oca maćeha zlostavljala, pljačkala ga i radila mu svakakve ružne stvari, kao prava kučka. Oprosti mi pape, tako su mi rekli. Kad se mati vratila, stvari su se mijenjale. Nova mati je voljela slobodu, navikla je tako, a stari je bio posesivan i htio je svu imati za sebe, i eventualno za još njih par. Ali ona se nije dala. No, prije toga, stari je prvo ratovao s maćehom, koju smo svi već zvali kučkom. Pretjerala je brate, postala opasna a kad stari više to nije mogao podnositi, zaratio se opasno s materom. U principu, stari se valjda samo branio, ona je naime, prva išla topovima na njega. Pokoj mu u duši, valjda mu je to nasilje postala jedna od onih loših navika, na kakve se ljudi brzo naviknu, pa je kasnije, onako frustriran i dezorijentiran, pokoj mu duši, zlostavljao stari i našu mater, godinama nakon što se maćehi izgubio svaki trag, vjerojatno je umrla.

Bila su to teška vremena za nas djecu. Maćeha je mater nožem mrcvarila, na koljena je bacala. Stari je materi i zadnju kunu izvukao, propio s pajdašima. Mati je plakala, nekako preživjela. Sanjala je često skute europske, a mi smo gladni čekali neke bolje vrijeme, sklanjali se ispod njezine stare suknje gdje nas je skrivala od očevih šiba i batina. Sjećam se da je ushićenje zbog materinog povratka brzo nestalo. Neko smo vrijeme s čežnjom iščekivali dane meda i mlijeka, blagostanja, novaca i europskih bogatih pašnjaka, što su trebali kao miraz doći s materom. Brzo je u krvi splasnuo taj san. Mnogi ga nisu dosanjali. Ja sam se izvukao, uvijek se izvučem.

Onoga dana kad se mati vratila, sjećam se kao da je danas bilo, bila je tako lijepa i naša. Osjećali smo se kraj nje moderno i bogato, ponosito. Čak je i TV Dnevnik odjednom prestao biti seljački i postao nekako moderan. Jedne je večeri u 19,30 Denis Latin započeo emisiju riječima: Punk nije mrtav - Ramonesi oduševili zagrebačku publiku! Bila je to u mojim očima velika pobjeda. Odjednom nisam više bio pastir s opancima koji jednom godišnje iščekuje s kakvim će se čudom roditelji vratiti iz Trsta. Uh, kratko je trajala euforija. Na televiziju su se trajno naselile bombe. Demokracija je kukavički ubijena s leđa, poput Mire Barešića koji mjesec kasnije. Mnogi od nas počeli su se sramiti matere. Ne zbog nje već zbog onog u što je stari pretvorio. Familju je gurnuo u kupleraj. Ja sam odrastao, ali meda i mlijeka nije bilo na obzoru. Teško mi je bilo povjerovati glasinama kako moj stari otac zapravo i nije otac nego očuh. Mati je plakala ranjena, silovana i opljačkana, grčila se od bolova. Stari je gubio kompas, zalegao u postelju i ne bi danima iz nje izlazio. Mati je tugovala zbog njega, valjda ga je usprkos svemu voljela. Zdravlje joj je bilo malo bolje, čak bi se katkad i nasmijala, a rane joj polako zacijelile. Ipak, i dalje smo bili sirotinja. Među susjedima se šuškalo da smo fašisti. Morali smo paziti što pričamo. Sluškinje su nas stalno olajavale ocu koji i dalje nije previše često izlazio iz postelje. Začas bi nas optužili za izdaju, batinali nas.

A onda je stari jednog prosinca umro a na grobu su nam čvrsto obećali da više nikad nećemo imati samo jednoga oca. Bio je naš stari pravi čovjek od trenutka, jedan od onih koje je sreća blagoslovila da se u pravo vrijeme nađu na pravome mjestu. Da se zadovoljio s 15 minuta Warholove slave, tko zna što bi bilo…

Onda smo opet počeli sanjati bolje dane. Mati se otrijeznila, trgnula se malo i uskoro smo promijenili okoliš, došle su nove face, pa je ulica djelovala malo pristojnije.
Naučili smo ono što smo davno trebali znati. Niti je država mati, niti je državnik otac, kakav bio i što god napravio. Svejedno nam je sva ta pamet, kad i dalje nije bilo para.

MONOLOG DILETANTA U AKCIJI (+12)

Ove godine Dan nezavisnosti, potrefilo se valjda tako, prvi put nakon rata ima nekako vrlo jaki nacionalni naboj. Ne pamtim kad je naciju zadnji put obuzela ovolika doza patriotizma. I nije mi jasno kako će se to odraziti na izbore, zbog kojih se vjerojatno sve ovo i događa. Odavno sam, naime, prestao vjerovati u slučajnosti. Kako bilo, u tjednu proslave Dana neovisnosti, u Saboru se graktalo o gospodarskom pojasu na Jadranu, a istodobno su chiefovi haškog tribunala podnosili periodično izvješće UN-u o (ne)suradnji zemalja bivše Jugoslavije oko rasvjetljavanja ratnih zločina, hvatanju lokalnih vještica i svega vezanog uz tu tematiku. Uz sve to, parlamentarni izbori su se pakleno približili i sve je moralo utjecati na bistre pučke glave hrvatske. U jednom trenutku mirisalo je na nacionalni konsenzus među narodom, a taj miris dugo nisam osjetio. U svakom slučaju, bio je to zanimljiv tjedan, tjedan iščekivanja epiloga balade o gospodarskom pojasu, odnosno strepnja što će se dogoditi u zgradi UN-a u New Yorku, jer je (ne)suradnja s Haagom glavna prepreka ulasku zemlje u EU, zbog čega, nadalje, UK i Nizozemska nisu pokazali pretjeranu blagonaklonost ideji da 2007 - 2008. ova moja država postane dio unije, mada su ostali kandidati načelno rekli da nemaju ništa protiv te ideje. Neću ovom prilikom pisati o gospodarskom pojasu i zauzimati stranu, odnosno analizirati političke razloge zbog kojih se dogodilo ono što se dogodilo; iako kao Dalmatinac vrlo emotivno doživljavam Gospodarski pojas još od dana kad mi je prije par godina na jednom brodu vezanom uz šibensku rivu Tonči Tadić nakon presice na kojoj je HSP prvi put javno predstavio pojam pojasa, pobliže objasnio o čemu se tu radi. Sabor je svoje rekao, i točka.

Mene više zanima haška balada. Iako je ispalo dobro ( s obzirom kako je moglo biti) glede hrvatskih odnosa s EU, narod je evidentno strepio što će se dogoditi u New Yorku. Je li to dobro osmišljena predizborna fora tipa "zastraši pa spriječi sranje", ne znam, isto kao što ne znam jesu li tzv. međunarodni faktori ublažili na trenutak situaciju zbog izbora, da se desni ne bi vratili na vlast. Sanader se naradio od 2000., počupao korov i obračunao se s fašistima i fanaticima. No, kad se na TV-u pojave spodobe tipa Belje i njemu slični, a ima ih još, možda bi ipak za naciju bilo bolje da HDZ pričeka još malo, barem do 2007. kad bi već trebali biti, ako ne u uniji, onda sigurno pred samim vratima. No, nastranu s HDZ-om i come back u Haag. U iščekivanju kako li će ta storija završiti, danima prije nego što je premijer odnio Prodiju CD s odgovorima na par tisuća pitanja, po glavi mi se vrtjela ta čudnovata situacija s Haagom, u tolikoj mjeri da sam uhvatio samoga kako na trenutke vrludam udesno.

Naime, pitao sam se kako je uopće moguće da praktički jedna jedina osoba, makar bila utjelovljena u tužiteljicu Carlu Del Ponte, može biti prijetnja cijeloj državi, pa bila to i nespretna Hrvatska. Ne želim u predizborno vrijeme naginjati ni na koju stranu, jer sam profesionalno neopredijeljen (a ne pada mi na pamet javno navijati), ali smatram da vlast kvalitetno surađuje sa sudom. Sud je između ostalih, osnovala Hrvatska, a nakon licemjerne politike HDZ-a koji i da hoće, ipak ne može više onako loše (ruku na srce), mislim da je aktualna vlada transparentno zauzela stav da se s Haagom ne surađuje jer se to mora, nego zato što mi to želimo. Ako među nama ima koljača, silovatelja genocidnih manijaka, logično je da ih se želimo riješiti. Da u mom kvartu neki manijak npr. zlostavlja djevojčice, što je užasno, ali i dalje blagi zločin prema onome što su radili Mladić i Karađić, ekipa bi se skupila i kretenu bi razbili glavu, tko god on bio. I nije to neko ultra civilizirano, napredno razmišljanje. To je logično koliko i činjenica da sam ostao bez duvana večeras, a moram još satima pisati. Dakle, suradnja s Haagom je sada OK. Istina, pokojni Bobetko je bio gaf i pol, ali, stari je umro, i smrt nas je po drugi put spasila od građanskog rata, makar političkoga. U slučaju Bobetko, vlada je bila talac desničarskog dokoličarenja koje je odjednom, na sreću nestalo. Rastezali su i izvukli se, ali Bobetko je sada prošlost, pa Haag nema pravo više zamjerati. I dođosmo tako do generala Ante Gotovine. Pretpostavimo da je frajer nevin dok se ne dokaže suprotno, i da bježi jer su mu smjestili. Ako je vjerovati dokumentima kojima nas zasipaju mediji od ljeta, kada se vragolan Puki slikao s generalom na naslovnici Nacionala, puno dokaza bjeguncu ide u prilog. Neovisno o tome što će se na kraju dogoditi, jer to je jedino i isključivo stvar suda, a svi se slažu da Gotovina mora izići pred sud, s čime se slaže i on osobno, pitanje je zašto bi država, pa bila to i Hrvatska, trebala biti talac situacije. Ispostavilo bi se, ako smijemo trijezno razmišljati, da Britanci zapravo i nemaju Jamesa Bonda, te da su im tajne službe "niš korist", a teško da je tome tako. Ovi naši tvrde da su sve raskopali i pronjuškali, ali da Gotovine u zemlji nema. Ako ga nitko ne može pronaći, znači da se frajer dobro skrio jer, tko se nije skrio, magarac je bio. Očito je da se u ovo transparentno vrijeme, u turističkoj zemlji otvorenih granica, gdje svi špijuni ovoga svijeta mogu neprimjetno dolaziti i odlaziti, smiješno uopće baviti pitanjem skriva li Hrvatska Gotovinu ili ne. Zato je dobro da je nakon izvješća UN-u, jasno rečeno da stav tužiteljice ne treba primati zdravo za gotovo, jer je ona ipak samo tužiteljica, koja zastupa optužbu, kakva god bila, koliko god rupa imala. Čudi me da ranije nikome nije palo na pamet da to tako obrazloži. Na kraju je ispalo da Hrvatska kvalitetno surađuje sa sudom, i to ne zbog suda, nego zbog sebe same.

Gotovina je i dalje tko zna gdje, tužiteljica je zadržala autoritet a vlada je sretno izvukla bolji kraj još jednom, tako blizu izbora. Spretna je stara Carla, i kuži politiku, a meni se čini da ovaj brod plovi sve bliže europskom kopnu. Neovisno o grijesima hrvatskog generala, haški činovnici se više i ne trude sakriti koliko vole svoje dobro plaćene poslove i koliko im je stalo da što dulje prolongiraju rad suda. 5 000 000 dolara američkih ne treba komentirati. Čisti poker. A ovamo, pogled nacije se još jednom, kao po špagi, udaljio s klasičnih socijalno gospodarskih problema, a vlada koja ili ima jako puno sreće, ili su stvarno vražji, svim mastima premazani, zakopali su pred izbore hrpu sranja i nakitili raku cvijećem i uspjesima. Nitko im ne može oduzeti prolaznu ocjenu iz Haaga i euro muk nakon proglašenja politički korektnije verzije gospodarskog pojasa na Jadranu. Nije govno nego se pas posrao.

Uza sva ta nacionalna, ali i europska, pa i globalna sranja - ja sam optimist, a to nije baš česta pojava kada je o politici riječ. Jedino mi nije jasno kako Californija može onako duboka grla popušiti jednom švapskom republikancu kojega je do jučer zabavljao nacizam. Kad promislim o američkoj političkoj naivnosti, uvijek ostajem zatečen i imam osjećaj da u Hrvatskoj i nismo toliko naivni. Većeg šupka od njihovog predsjednika nema.

I sad na kraju, kao u eseju s početka ovog diletantskog monolog političkog analiziranja (obećavam, neću više cijelu kolumnu utoćati u politiku), dopuštam sebi još jednom da vjerujem u bolje dane. Maćehe odavno nema, oca čak i Tito šiša na TV telefonskom referendumu na pitanje ko je veći baja, Čačić je napravio autocestu, Račan se pakleno približio uniji, turistička sezona je bila kvalitetna, a Bugari ( jesam se iznervirao te večeri…), koliko god su se lavovski borili, otišli su doma s curama i ženama s golčinom u mreži Zdravka Zdravkova. Za kavu uvijek ima, za duvane isto, pa kvragu, dovući ćemo se mi već nekako do te unije, s gotovinom ili bez nje(ga).

( … )

Izuzmimo demagogiju, političku naivnost i sva ta preseravanja s percepcijom, kako bi mogli vidjeti situaciju onakvom kakva uistinu jest.

Ante Pancirov

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.