kolumna no. 14 (listopad, 2003.), by: Ante Pancirov

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…

Opet ispočetka. Prvi listopad. Jubilaran. Deset godina ranije postao sam punoljetan, a od tada, gotovo svake godine prvi dan u jesenjem mjesecu predviđen je za novi zaplet. Ali, ovom prilikom ništa nisam radio s nekom namjerom, nekim zapečaćenim paklenim naumom, kao, sad to mora ovako il' onako! Ne, neeee, ne….ništa planski. Jednostavno, tako bi se dogodilo. Valjda mi je još iz škole ostala navika da godinu započinjem krajem ljeta, mada odavno ne znam ni približno kako mirišu škole, niti se previše sjećam što se zbivalo u njima, koliko god ih je bilo. Čim sam prije deset godina postao punoljetan po zakonima ove zemlje, na godišnjicu navodno sunčanog dana te 1975. godine, kada sam u majčinim mukama rađanja prvog djeteta u prljavoj šibenskoj bolnici naprosto izbačen na ovaj planet, odmaglio sam na par godina u Zagreb. Narednih prvih dana u listopadu, po nepisanom pravilu, ulazio sam u nove poslovne izazove, ljubavne afere, selio, vraćao se, mijenjao stanove, radna mjesta, ukratko, mijenjao se.

Taj prvi dan listopada mjeseca, kao da mi je suđen na radikalne promjene svake godine. Osudio me valjda rođenjem, odnosno horoskopskim znakom vage, jedinim neživim tijelom među znakovima zodijaka, jedinim što može zahrđati, jedinim opipljivim i mrtvim, osuđenim da vječno važe, što se poput truloga mliječnog zuba ljulja amo tamo (... koja poeto-patetika, limunada rečenica...). I tako minulih godina, čim bi ljeto počelo bespovratno tonuti u prvim kišama, mene bi odjednom zasula pješčana oluja ekstaze. Obasipalo me s prvim kišama totalno uzbuđenje, neizvjesnost sutrašnjice, čari i strasti odlaska u nepoznato, želja za savladavanjem novih prostranstava. Osjećao sam da idem tamo gdje nikada ranije kročio nisam, da ću još jednom nadmašiti sebe, voditi nove bitke i uživati, naprosto uživati u plodovima novih uspjeha, u opljačkanom blagu osvojenih novih vrhunaca, na prostranstvima do kojih se dolazi ne osvrćući se na žrtve, naprosto preko leševa.

I sad, deset godina poslije, odnosno dvajstosam ako sagledamo stvar u cjelini, eto me ponovno na početku kruga. Iščekujem nove vrhunce. Opet mogu birati. Sve je moguće, sva su vrata otvorena, sve mogućnosti neistražene. Kao satelit optimizma što kruži nepoznatim svemirskim tijelom, prodirem duboko u budućnost, bez vozne karte (ponajmanje one povratne), i bez ikakvog konkretnog plana što mi je činiti.

Otisnuo sam se paraglajderom s vrha Velebita urođenih mogućnosti. Gušim se u vlastitoj slobodi, teškom mukom stečenoj. Ipak, nimalo mi ne nedostaju plandovanja i ucrtavanja fiktivnih putanja u moždane mape. Ove godine ja sam Kolumbo. Nisam siguran gdje je to kamo idem, ali posve sam siguran da je tamo, i da me čeka, koliko god bilo udaljeno. Pinta, Nina i Santa Marija, to su moje ruke i ova jedina glava, luda i nepromišljena, dvajstosam godina iskusnija odonda kad se iskrcala na plavi planet, prvoga dana prvog jesenjeg mjeseca, mjeseca kiša i zahlađenja, kada je gušt gledati televiziju i promatrati kroz prozor kišu kako se lijeva po prljavoj ulici.

Uopće se ne namjeravam baviti sad nekom auto retrospektivom zadnjih deset godina. Zar bi trebao kvariti ovaj jubilej punoljetnosti? I da se uvalim sad u jalove analize, bila bi to prilično duga priča, kontradiktorna i zamršena. Osim toga, kao da nisu sve priče o ljudima takve? Važno je na kraju samo kako ih se interpretira. Da sam kroničar, što na sreću nisam, ja ne bi bio nimalo suptilan. Zato neću. Naprosto jer ne moram. Niti mi se da.

Nekidan sam radio na nekom tulumu. Kolega me zamolio da budem na šanku. Brza lova, zabava razmaženih bogataških potomaka. Slatkica slavi 18 godina, tata je unajmio bar, a među stotinjak uzvanika najmanje je klinaca. Tate, mame, tetke i strine, jahtaši, rock zvijezde i političari. Puštam glazbu i miksam cocktaile. Klinke se upucavaju, bilo bi krajnje nesuvislo i patetično da im uzvraćam. Oko pet popodne došao je Truli. I ostao tu do kraja tuluma, dok god je bilo pića, i drugih stvari. Truli je puno pričao, najviše o svom studiju. Kaže da je Johnny Štulić seljačina. Kad je došao, veli Truli, Štulić je bio priprosta seljačina. Dolazio je s nekom Snježanom iz Šparadića, Srpkinjom, kćeri nekog oficira, veli Truli. Posebno ističe njezino podrijetlo, s prezirom jer veli da je Ustaša. Rekao sam mu da Ustaše odavno ne postoje, i da su bili kukavice. Trulo. Truli je krcao u sebe sve što se nudilo, i pljuvao Rundeka, Jaju, Johnnya. - Nitko od njih niš ne vredi, seljačine - veli alkoholizirani samozvani Ustaša.

Dogovorili smo snimanje kod njega, u studiju blizu Gjure.Tamo sam zadnji put bio lani kad je "Ihthis" onog ludog Korčulanina Jakše tek započinjao snimati album. Tamo je bio i Tom Benzon, onaj opaljeni rockabili, pili smo pivo i svirali. U svakom slučaju, Truli je pristao snimiti mi album za 30 posto svega što od albuma zaradim. Trebao bi ga nazvati ovih dana, da vidim sjeća li se dogovora. Na pragu tridesetih, baš nekako kao i Johnny, mogao bi skinuti gitaru s klina, i snimiti tih desetak bisera što mi se godinama vrte po glavi. Čak sam i kosture lani snimio doma, na PC-u, ritam mašine i gitare. A onda bi trebao okupiti bend, što nije nimalo lako. Stipe, moj najbolji prijatelj koji, eto, trenutačno u rupama između lupkanja po tipkovnici nad kojom istjeruje iz glave demone proze, svira usput npr. i na vjenčanjima, a paralelno uskače u još par bendova. Jučer smo sjedili na kavi, pa su došla dva dečka s CD-om "Never mind the bollocks…." i tražili da skine "Hollidays in the sun". Davno je skinuo Pistolse, veli. On je imao u bendu najviše sluha i zapravo, jedino je njegova gitara stalno bila naštimana. Sad povremeno svira i s nekim novim punkerima. Između subota cajki i vjenčanja gdje svira Thompsona. Basistu Drogu, zadnji put sam vidio prije godinu dana dok je gurao neka kolica puna uredskog materijala. Mislim da radi u nekom skladištu u centru grada. To su dva za studio. A Vida, bubnjar. On živi na relaciji Zagreb - Beč. Živi s nekom Austrijankom, artisticom, i pohađa ZG akademiju crtanog filma. Prije deset, petnaest godina, u "Pia" smo pili vino i jednom mjesečno svirali ljudima loši punk. Onda smo čuli za Velvet underground i umjesto u legendu, otišli u kurac. S Velvetima je došlo sve ono što ubija jedan rock bend, a što nije ubilo Lou Reeda, Cavea, Iggy Popa.

Otišli smo u Zagreb, u Funhouseu braće Muratović koji su baš tih dana postajali mainstream s Jinxsima, snimili tri pjesme i raspali se. Berko je, sjećam se, baš tih dana prelazio iz heavy metal Saratoge u bratove Jinxe. Iako sam znao da su to sigurno zadnji trzaji mog umirućeg benda, na neki perverzni način, bilo je zanimljivo tog proljeća 1994. godine, ubijati vlastiti rock and roll u pitoresknom studiju s proljetnim dvorištem u središtu grada. Ha, čak je i Yaya tada bila draga i normalna cura. Kasnije je, jebiga, digla nos do Jupitera, a kad je potom raširila noge onom čudaku iz Zapruđa, završila je jedna priča koja je imala puno bolji početak nego kraj. Baš mi priča nedavno Radman koliko je živaca izgubio u tom stadu iz Zapruđa.

Uh, preduga digresija. Uistinu too much. Umjesto Jinxa i Pipsa vraćam se ja na priču, a bilo je to početkom devedesetih, nakon što je Zdenko Franjić oduševljen lošom snimkom iz naše garaže, rekao da će nam objaviti ploču. Hvala Bogu da nije. Sada bi u najboljem slučaju bili biljke. Ovako, svi smo živi, u principu i zdravi, a nudi nam se studio.

Koja fora, mogao bi stvarno skupiti ekipu i snimiti ploču. Manipulaciju medijima odavno sam diplomirao. Snimio bi si spot i pričao gluparije novinarima. Kad bi se stvarno naljutio, za šest mjeseci bi se proslavili bez problema u ovoj četriipol milijunskoj vukojebini. Ipak, ne…hvala. Mislim da mi to ne treba. To je najgore što bi mogao napraviti. Ha, rock zvijezda? Teško da ima glupljeg zanimanja i kretenskije perspektive. Ultra deplasirano, užasno, naporno i neprofitabilno. A svi brišu s tobom guzicu, dok klinci bez pare u džepu kopiraju tu kreativnost na 2,99 kn jeftine diskove. Ne, neću u dvajstosmoj postati rock zvijezda. Umjesto toga, izdati ću knjigu. Vidio sam da se u gradu otvorila neka mala izdavačka kuća. Bila je reklama na televiziji. Nisam siguran hoće li svariti moje škrabotine, ali ne gubim ništa ako pokušam. Bilo bi dobro za Božić podijeliti ekipi neko džepno izdanje tvrdih korica obloženih crvenim plišom.

"Mrtvi i popišani", bio je radni naslov kad sam zadnji put razmišljao o objavljivanju zbirke poezije. Mislim da naslov ne treba mijenjati. I Stipe (onaj što svira vjenčanja i sprovode i što je odavo skinuo "Hollidays in the sun") piše. Napisao je odličan roman "Nediljon u tri". Otići ćemo zajedno izdavaču, pa tko zna.

I dok ja ovako besciljno baljezgam, svašta se oko mene događa. Počela je predizborna kampanja. HDZ ide sam. Budiša i Granić su se usuglasili oko lista i idu zajedno. SDP u Istri s Jakovčićem. Biti će to zanimljivi izbori. Na lokalnoj razini i dalje sranja. Vlast u Šibeniku puca po šavovima. Klasika. Neke stvari se ne mijenjaju. Nikada. Nekidan je braniteljska udruga "provalila" u gradonačelnikov ured. Poantu nisam shvatio. A gradonačelnik je ionako bio na službenom putu. Baš mi je smiješan dok leti gradom na onom malenom skuteru. Pravi je cirkus ta politika. HSP se odrekao ustaštva. Oduševit će Truli. Ja sam se oduševio mikrofonom kojeg je javnosti pokazao Šeks. S takvim sam se igrao prije petnaestak godina kad sam se počeo paliti na tehniku i s ekipom sastavljao špijun bube dometa deset metara. Šeks je, kako je prikazano na TV-u, mikrofon našao u utikaču, a po onome što sam vidio, mikrofon je bio spojen na 220 volti. Ili su tajne službe iz crtića ili Šeks opet puno pije. Ko će znati taj hadeze. Oprema kojom su prisluškivali kolege i mene u njihovo vrijeme bila je puno bolja od smiješnog mikrofona iz utičnice. No, to su njihove metode i uopće ne sumnjam da će mnogi zadojeni popušiti priču kao što su uostalom godinama pušili sve ono što su im hadezeovci servirali. Jedino, malo mi je to sad došlo neočekivano jer se negdašnji pokret, teško to priznajem, prometnuo u ozbiljnu stranku koja više ne smrdi po fašizmu, Cosa Nostri i Hercegovini. E pa Ive, koga ti je vraga sad to trebalo? Pošalji Šeksa po martini i cigare i daj mu čvoku il palamać po glavi. Taman ste mi počeli biti, dobro, ne baš simpatični, još morate puno raditi do tada, ali, počeo sam vjerovati da ste se uozbiljili, kad ono, eto vas s aferom prisluškivanje. Baš ste zakakali!

Čitao sam u Globusu intervju sa, po medijima trenutačno najopasnijim i najmoćnijim kriminalcem u zemlji - V.Ž. Klicom, koji kaže da mu je žao što je upucao Bugarina lani u zagrebačkom kafiću NBA u Chromosovom tornju. Podsjetimo, Klica je nepravomoćno oslobođen optužbe za ubojstvo s predumišljajem nakon što je pet metaka sasuo u glavu Veselina Marinova, honorarca tajnih službi i bivšeg tjelohranitelja haškog uznika Tute. Pet metaka u glavu, i eno ga na slobodi. Tih pet metaka bilo je kao pet golova "Manchester Uniteda" na početku Lige Prvaka. Očekivano, precizno i rafalno. Nikoga to nije previše začudilo, bogme ni uzrujalo. Premali koeficijent za kladioničare. Ispostavilo se tijekom suđenja, da su meci ispucani u samoobrani (svih pet - tri s jedne a dva zrna s druge strane) pa je čovjek pušten na slobodu. Nemam nikakvih dokaza protiv Klice, niti mi se analizra ta tužna priča, ali sigurno je samo jedno - Strah me ovog pravosuđa, jeza me hvata, pa se pitam bi li i ja prošao bez sankcija da učinim nešto slično, kad je realnost ovakva. Hladnokrvno ubojstvo bez sankcija, prošlo niti kao senzacija, samo zamrlo među novinskim stupcima i redovima. Isto kao i Barakuda, izvješće o moćnom mafijaškom kartelu s kojim pravosuđe briše guzicu …izađi i bori se, uzet ću ti život…ako ostaneš, uzimam čast….Rat se nastavlja. Ulicama će opet teći potoci krvi. Pitam se samo, tko je sljedeći? Šef "Garavih" mora da je jako moćan, a navodno je i iz zatvora dirigirao. Bojim se da mnoge čeka sudbina Bugarina. Koja priča. Sliška nema, Bagarića isto, klija klica straha……

A rekli su mi da je ovo sigurna zemlja, najsigurnija, i da nema toliko kriminala. Kad već mozgam što ću raditi u ovom jesenskom mandatu, razmišljam o De Niru u ulozi taxista. Digresija? Dejavu? Kao što je Henry Chinasky više puta rekao u romanu o djetinjstvu: ako odem, povesti ću sa sobom bar pet, šest tih kurvinih sinova… ako odem… ima da im se govno u guzici stvrdne…

DIGRESIJA

Bilo je to kao u Taksistu. Skoro. Tamo je bilo manje krvi, a i De Niro je posve drugačiji karakter. Moje namjere nisu bile nimalo plemenite, ali su sredstva bila ista. Gađao sam precizno i kvalitetno iako sam imao metaka napretek. Tog jutra, probudio me nezapamćeni mamurluk. Noć je bila duga, mokra i prljava, a ja sam se prepustio svim nastranostima ulice. Nakupilo se dovoljno gorčine, previše za ono malo razuma što je preostalo u oštećenom tvrdom disku jedne duše bezglavo pobjegle iz čistilišta prije vremena. Da, bio sam tamo. Gore, dolje? Ne znam može li se to mjesto locirati dimenzijama na koje smo navikli, ali svejedno, gdje god ono tamo negdje između pakla i raja bilo, ja bio sam tamo, i što je najvažnije - pobjegao sam. Probudio sam se u zbrkanom francuskom filmu u doba nacističke okupacije. Probudio sam se ranjen, sa svim obilježjima špijuna, klasičnog limunada francuskog patriota, njegovala me ljepotica zelenih očiju i napućenih usana. Ali ja nisam bio, zapravo, nije me bilo. Nisam bio taj. Jebeni heroj. Nikada.

Oprostite, dopustite da se predstavim. Ja sam glavni lik jedne simpatije kamenja u muvingu nizvodno. Imam bezbroj imena, ali nisam onaj za kojeg se izdajem. Nisam ni Astaroth, mada sve upućuje na to. Zapravo, ja i ne postojim, a i da postojim, nikada to ne bi htio. Jer da postoji mjesto prije rođenja, gdje se licitira, nudi da se bude rođen, sumnjam da bi posjetio takvo mjesto. Jer tamo negdje prije rođenja, između vječnosti i privremene dotrajalosti, sigurno bi u takvom rasporedu snaga postojalo niz boljih mjesta, recimo, dimenzija u kojoj se stalno peca ili nešto u tom stilu.

No, ovako, nije bilo izbora, i nakon silnih godina odricanja, stapanja u okolinu, straha od armagedona, nuklearnoga rata, preživljavanja na ulici, upucavanja i razočaranja, stjecanja diplomi, prometnih prekršaja, beskrajnog glupiranja, disanja, spavanja, pišanja i sranja, lokanja i žderanja, jedne je noći puklo, jer najčešće pukne noću. Čudi me samo kako mi nije ranije palo na pamet da uzmem oružje i raspucam se poput vatrometa.

Oni su sjedili, isto kao što sjede svake noći, nadmudrivali se i kurčili, lažnim sjajem sjali u svoj svojoj moći, a nisu znali, jer nitko ne zna kad će mu doći ura, kad će zazvoniti, zbrojiti se svaka životna sekunda i doći točka s koje nema povratka. Ono, kad je ili - ili, promašaj ili pogodak, a ta je noć bila savršena za pogodak, vrijedna 25 godina robije, ma i više, električne stolice…

Ušao sam u bar krcat onim vječnim gubitnicima. Interijer krcat dimom, obasjavala je iznimno crvena rasvjeta, pod kojom su sponzoruše na šanku i u separeima djelovale još kurvastije. Taj prostor kao da je oslikavao sve ono što se događalo u mojoj konfuznoj glavi. Jednostavno, mirisalo je na ubojstvo, smrad ustajale krvi jednostavno bio je u zraku, i moja krvožedna uloga u ovom smiješnom životu, mogla je započeti. Prizor za koji sam očito rođen je krenuo. Cinični režiser, bradonja zvani stvoritelj, vjerojatno je u svoj svojoj ciničnosti, sarkastičnoj moći i strastvenoj mističnosti, onim šugavcima od anđela što mu gore negdje ližu dupe, rekao - Pazi, snima se !

Hodao sam polagano, disao sporo i duboko. Laganim korakom prolazio sam kroz rulju kao duh, vrijeme je teklo sporo, tako jebeno sporo da mi se činilo kao da sanjam. Sve što sam čuo bilo je prigušeno, koktel žamora rulje, izmiješan sa zvukovima birtijskog inventara i neke loše glazbe, jeftine koliko jeftina može biti rupa poput ove. U trenutku kad su me ugledali, mislim da su shvatili da će se dogoditi nešto, mada ni sanjati nisu mogli koliko senzacionalno, krvavo i koliko zadnje je to što će im se dogoditi, a gledali su me, gledali barem pola minute prije sraza, prije nego što sam došao blizu, rekli bi neki preblizu. U tom trenutku, i sam sam bio na točki s koje nema povratka. No, nisam bio ni blizu da se predomislim. Naprotiv, još veća se želja u meni probudila da zbrišem šljam, da uštedim zrak koji kopilad diše, da promatram kako im se mozgovi rastaču po zidu. Gledali smo se neko vrijeme, jednako sporo, teško poput ustajala zraka. A onda sam onako filmski, jer kad nešto radiš samo jednom u životu, želiš da to izgleda nekako cool, razgrnuo lijevom rukom smeđu jaknu od praseće kože, koju mi je stric skrojio za oca prije tridesetak godina, a kako se moda iz šezdesetih stalno vraća, dobro se uklopila u moj đir, pa tako i u ovu ubilačku noć. I da, razgrnuo sam jaknu, i izvukao Luger iz 2. svjetskoga rata, uspomenu na djeda. Čak su i meci bili stari pola stoljeća. Nisam se bojao da će zakazati, bio je tako očuvan, a ja sam ga stalno čistio, da bude spreman, jer oduvijek sam znao da ću ga upotrijebiti. A onda sam ga upotrijebio, pucao, pucao, pucao, i sve ih upucao.

I nije mi bilo žao. Otišao sam, isto kao što sam došao. Sporo. Bio sam zadovoljan.Pet metaka poput pet golova "Manchester Uniteda" na početku ove sezone Lige Prvaka. Baš sam se osjećao kao prvak i poželio napraviti onu facu koju napravi Pippo Inzaghi kada da gol. Pogotovo zato što, nakon egzekucije koju sam maločas počinio u lokvi krvi, ne moram iz metaforičkog zaleđa, objašnjavati kao Pippo, kad sam ga već spomenuo, dok sucu pokazuje karakteristično talijanski pokret rukom uz gomilu onih "porca miseria…,porca putana…." riječi da je nevin i da zaleđa uopće nije bilo. Sudac mu nikad neće povjerovati kao što neće ni meni da im kažem da je sve bila samo obrana, a u obrani s moje strane ne može biti ofsajda. Lažljivcu se ne vjeruje ni kad govori istinu, kažu stari naši. I dok ta lijepa rečenica očito kod nas više nema smisla, čak i u Italiji, mafijaškoj kolijevci, itekako ima pa kad je Pippo iz šesnajesterca Ajaxa s razlogom gestikulirao, sudac je samo odmahnuo znajući da Pippo uvijek fingira..

(... epilog...)

Zemaljska kugla, plava i okrugla, sasvim sigurno i nije baš idealno utočište za ljude kao što sam ja. Ipak, nisu mi dali puno izbora kad su me poslali amo da obnašam dužnost čovjeka, muškarca i individue, pojedinca, JMBG-a, da dišem dok ne prestanem i usput se koji put nasmijem, manje od sreće, češće od ljudske gluposti. Ime su mi dali kao poklon, prezime kao obavezu.

Veli mi stari nekidan, da koga vraga potpisujem sva sranja koja pišem, da bi bilo bolje da se koristim pseudonimom, ili još bolje, da ne pišem takva sranja. Kakva, pitam se ja? Jesam li uistinu zastranio, ili se samo loše nosim s obavezom prezimena? Tradicija mojih predaka uistinu je impresivna. Još iz doba Turaka kad je neki predak navodno sabljom radio čuda, pa do danas, čvrst je taj lanac (pancir), što se beskonačno nastavlja. Djed je bio anarhista, trn u peti svake vlasti. Znao sam ga satima slušati, njegova je priča impresivna. Na svoj način nastavljam tradiciju, mada stari misli da je bolje da se okanim pisanja. On je faca na svoj način, ja radim samo ono što najbolje znam. Nisam se namjeravao roditi. U principu, nije ni on. Nitko pametan ne bi odabrao ovaj planet za utočište, mada je ovo jedino mjesto u svemiru gdje raj i pakao složno obitavaju na jednome mjestu. I kao na zahrđaloj vagi, ljuljaju se amo tamo. Malo dobro, malo zlo, malo dan a malo noć…Da sam znao za ovo mjesto, i mogao birati, sigurno mi na pamet ne bi palo ovdje se roditi.

Pih, biti dio atoma, planeta elektrona što se precizno okreće oko jezgre, oko sunca. U moru sličnih atoma, dijela nekog gigantskog tkiva, vjerojatno kancerogenog komadića pluća šarlatana koji pojma nema da postojimo, a mi se molimo za bolje sutra, mada ne znamo da on ne zna za nas, i da mu se bliži posljednji čas. Njegov trenutak naša je vječnost, i zapravo uopće ne postojimo. Očito sam nešto gadno učinio u prošlom životu kad sam dospio ovako daleko od raja. No, biti klaun i nije tako loše. Bolje nego anđeo slomljenih krila, istjeran iz raja….Da sam rođen ranije, puno ranije, mogao sam postati dvorska luda, ili što je još izglednije, nekakav dvorski Merlin što živi od obmana i distorziranja svakodnevnice. Na ovom planetu možeš istodobno biti sve, a biti ništa, i obratno.

Sasvim je svejedno koji je dan, mjesec ili godina. Ujutro jedeš govna a navečer se gušiš u najboljem ruskom kavijaru. Možeš imati sve i biti ništa, nemati ništa i biti sve. No, ako imaš muda, sasvim je svejedno posjeduješ li išta drugo, jer kad imaš muda - imaš sve. Da sam bio pametniji, danas bi igrao u Juventusu mada nikad nisam volio trčati za loptom. Ovako, mogu samo pisati, koliko god to nerviralo druge. Da sam imalo ambiciozan na križ bi me raspeli. S moralnog gledišta, bolje i to nego da se objesim kao Juda. S praktičkog gledišta, tražim treću alternativu i iz izloga broj 2 biram ulogu Luja IV, makar smrdio kao pokvarena srdela. Hoće li mi preci oprostiti ako završim poput staroga Hanka? Mislim da je planeti sasvim svejedno, a onda je i meni. Sve je to tako relativno, disati između rođenja i smrti. Prije nego što umrem, život će mi ionako nalikovati trenutku, neznatnom i tako kratkom, poput sna, kao da se nikad nije ni dogodio. I biti će sasvim svejedno s koliko para u džepu ću otići na onaj svijet. Tradicija će se nastaviti i bez mene, možda tek uz gorki okus škrabotina ostavštine i potomaka koji će tek tražiti svoju ulogu pod suncem.

Ja nisam kao Igor Štimac, i ne pada mi na pamet obući uniformu tko god koga napao i koliko god se ratova zagnojilo. Za rođendan ću si poželjeti da Hajduk prestane šugavo igrati, da mi s neba padne hrpa love i da ne moram previše raditi. Dobro bi mi došla i neka ženska za prezimiti i više mi ne treba. Ja sam skroman. Možda još samo poželim da mi godina bude bolja od ove, mada uopće nije bila loša ta kratka priča između dva rođendana. Kao da je jučer bio lanjski 1.listopada... A do idućega, neka bude pjesma:

mati me rađala dva dana,
nisam htio vanka.
a kad sam izašao,
opalilo me sunce.
otada volim noć
i lajem na mjesec poput psa.
Neki možda
misle da sam užasan,
djecu plaše mojim imenom.
Neki bi me
uzeli za zeta.

O kako sam zao,
i vampir bi se
otrovao mojom krvi.

godinama
ne slavim
rođendan.
kao da se nikad
nisam ni rodio.
ipak
uživam
u zemaljskom raju
apsurda
i zagađenja,
smrada civilizacije.

ma nisam ja loš
ni zao.
kako bi i mogao
kad sam stvoren na Njegovu sliku,
kako piše u knjizi svih knjiga.

sretan mi rođendan.
rođen da budem sretan,
pomalo sjetan,
ali nikad sjeban,
ja sam klaun sa 7 života
dresiran da grize
poput pitbulterijera
što ne pušta kad ujeda.

ja sam
zvijer s dušom anđela,
slomljenih krila
i prgave naravi.
Il je sve to samo fikcija?

Ante Pancirov

xxx_kolumna@hotmail.com

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.