kolumna no. 13 (10.9.2003.), by: Ante Pancirov

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO

Pobjeći na nekoliko mjeseci od civilizacije, živjeti bez interneta, skoro i bez onih zastarjelih medija- radija i TV-a…Ne tako davno, nisam vjerovao da sam u stanju to učiniti, no, jebiga, dogodilo se. I bogme, jebeno se isplatilo. Mrak. Vrh. Totalni lumperaj.

Čim je pala prva kiša, ona prava, rujanska, uzeo sam telefonski kabel i jednostavno ga uključio u računalo. U trenutku, svijet je opet bio na dlanu, a ja sam se vratio. I umro od smijeha kad sam pročitao zadnju Maxovu kolumnu. Najbolji mogući početak povratka u civilizaciju - čovjek se zapitao gdje sam. E Maxe moj, živ sam ti i zdrav, ništa manje sjeban nego ranije, ništa manje nadrkan na lokalne i globalne pizdarije. I dalje pušim dnevno tri kutije i užasan sam prema bližnjima. Dobro si čuo, ono o pičkama i cocktailima, miješao sam pola ljeta Pina colade, Margarite, Cosmopolitane, Bloodsuckere (s abshintom - drma ko lud)….itd…..Mislim da svaki pisac mora proći školu s one strane šanka, jer je TO impresivno, tako inspirativno…

more,
mljeveno kamenje usitno
između stijena.
tristo boca
u crvenoj košulji odolijevam smrtnicima,
nudim im otrov
ukrašen voćem i bižuterijom.
smiju se,
ne znam o čemu govore.
razmišljaju, zadubljeni u sunce.
noć vonja po tjelesnim tekućinama,
povjetarac nosi miris hašiša
dok Talijani tuku treću rundu Kamikaze.
dan i noć
spojeni
nema enigmi.
samo more
i ljeto.
nešto kao Hemingway
tako je i ovo ljeto meni
početak života neke druge vrste.
Ovo je prvi dan nastavka moga života….

….a kada mi se krajem kolovoza vratila volja za pisanjem, napisao sam nekoliko kartica…neću ih sada prepravljati, nego ih ostavljam u izvornoj verziji, kao mali ljetni putopis, crticu, kolumnu koja je trebala biti objavljena nekoliko tjedana ranije….

Tjednima u ovo doba dana, naslonim se iza šanka uz barsku stolicu ukradenu negdje u "Krajini" tijekom ratne Oluje ljeti 1995. godine, i tako odmaram iza šanka i obično buljim u sunce koje zalazi. Ljubičasto je to svemirsko čudo, okruglo i monotono, a zapravo se svakoga dana gubi na horizontu na neki novi način. Doduše, meni je to svaki dan isti kurac, mislim, isto sunce, stalno zalazi u isto more, jest da se kako ljeto odmiče, pomaklo malo na lijevu stranu, jugoistočno, ali velike senzacije meni tu zapravo i nema. Strancima bogme nije ni približno isto. I da zalazi sunce osamnaest puta na dan, oni bi mi se svih osamnaest puta nasadili ispred nosa, i svršavali u toj nuklearnoj penetraciji. Radi sunca, i mora dakako, troše oni šolde, a onda usput, kad su već tu, i popiju nešto, samo da me izbace iz takta, natjeraju me da promijenim pozu, mrdnem guzicu i probudim se iz ugodne sijeste, fjake. I dok se oni uzbuđeno cerekaju i svršavaju, ja se hvatam šejkera, čaša i boca, pa se pravim da mi je zanimljivo. Glupo, znam, znam, sve znam. Ali, to je turizam.
Pušim jednu, drugu, treću (kutiju!) … kao i obično, pušim previše. Da ne pušim, stvarno ne znam što bi drugo radio. Duvan se valjda nekako uklapa u ovaj stereotipni zalazak velike lopte koja život znači. Moja privatna romantika. Moja mila cigareta…i ja. I sunce.

A turisti dolaze, donose sa sobom svake godine sve manje digitalne kamere, foto aparate, pa snimaju, fotkaju ljubičastu kuglu, dok ova nestaje u oblacima, prije nego što se strmoglavi u ambis između horizonta i onog otočja dolje preko puta, kojem nikako da zapamtim ime. Ima tih otoka na stotine, svud naokolo i kad god u ovu šugavu uru buljim tamo, u pravcu sunca, poželim se nekako dovesti do njih. I koliko god sam u životu imao vremena, nikako da otplovim tamo. Vrijeme jednostavno šmugne pored mene, poput brzog vlaka koji se na stanici zadržava svega nekoliko sekunda, premalo da me podigne iz popodnevne poze, odvoji od pive i duvana, i natjera da uđem, dakle otplovim do tih dalekih otoka, previše dalekih za mene, za moje šugavo vrijeme i moj dan koji traje jezivo kratko, iako u ovim trenucima dok gledam sunce, pušim, i dosađujem se, dan izgleda užasno dug a vrijeme teče sporo, kao da su sekunde godine. No, rujan se bliži, i već je vrijeme da horde stranaca u modernom stampedu škoda tipa, odu svojim kućama. Dosadili su mi. A onda kad odu, onda ću napokon otploviti do otoka. Ima neka kombinacija s jednom jedrilicom, oldtimerom, i vrlo je izgledno da ćemo čim završim s šankom skoknuti do Kornata ili do Hvara. Jedva čekam.

No, do rujna treba raditi, mada se ne sjećam ljeta kad sam manje radio. Godinama tradicionalno i ne okusim ljeta, iz ovog ili onog razloga. Pogotovo zadnje desetljeće… Nakon deset godina gubljenja živaca u prljavim novinama, deset ljeta koje sam izgubio više nego ikada ranije, odradio naporno i prenaporno, umjesto da raspaljujem bludnice, bavio se požarima i problemima vatrogasaca, izmišljanjem tema u sezoni kiselih krastavaca itd.

Ovoga ljeta barem ne radim ništa tako zamorno za mozak. Sasvim slučajno, u fazi besposličarenja i treniranja što duljeg spavanja i maratonskih obilazaka lokalnih birtija, izmišljajući razloge da za jesen odgodim nastavak pisanja onoga što bi trebalo postati roman, uvalio sam se u ovaj fini bar uz plažu, gdje dolaze neuobičajeni ljudi, i gdje se za razliku od ostalih kafića, sluša super glazba. Tražili su nekoga da vodi vanjski cocktail šank i animira goste. Idealno za mene, pomislih. Kako sam lani otkačio na cocktaile u hvarskom Carpe Diemu, drž ne daj sam se organizirao, pokrao sve moguće ideje vezano uz miješanje pića i ufurao se u ljeto. I tako sam u nesuđeni roman ubacio novu fabulu s bartenderom svodnikom, i završio iza šanka, maloga i drvenoga, smještenog na štekatu, tik iznad plaže. I dobro mi je, jebeno dobro. Do jaja. Usput, zarađujem duplo više nego što bi inkasirao u nekoj od novina za koje sam radio zadnjih godina. A stresa nema, samo preplanula ženska tijela, vrhunski house ( pogotovo onaj što su mi neki Talijani nekidan donijeli s Ibize, nova mjuza, friška, ekskluzivna).

Nikad nisam ovoliko dugo izbivao iz struke, i bojim se da mi se taj film previše sviđa. Jesen se nemilosrdno bliži, a ja se pitam, hoću li se vratiti staroj profesiji, ili je naprosto deset godina preseravanja u novinama bilo dovoljno. No, ne namjeravam se zamarati time. Jedino na što ću misliti narednih dana je more, plovidba, zategni jedro, opusti konop….A do tada, miješati ću ljudima sve vrste alkohola, sirupa, likera i sokova, slagati na čaše dekoracije, komade voća, kišobrančiće i ostale pizdarije. Nanovo se oduševim svaki put kad zamiriše vonj zapaljenog Abshinta, često izmješan s oporim mirisom hašiša, kojeg je Talijanima puna kapa pa ga mijenjaju za travu, i to u bescjenje, a ovdje hašiša nema godinama, pa je to totalna ludnica, i svi su happy kao mala djeca. A ja samo promatram, scaniram kao terminator i uslužujem svoje žrtve alkoholnim otrovima. naravno, uslužujem ih i svim ostalim informacijama kakvim treba raspolagati jedan kvalitetni bartender - ako tragate za užicima svih boja i oblika, slobodno priupitajte, jer… ovdje će se turisti vračati , to je čisti fakat.

U ovo doba dana (pišem ovo između zalaska sunca i večeri) obično nemam previše posla. Najčešće čistim šank, preslažem onih stotinjak flaša iz kojih mućkam, miješam i šejkam strancima nekih pedesetak cocktaila, koliko ih ima na cocktail listi ovog skroz cool bara, niti pet - šest metara udaljenog od mora. Sinoć je bilo gadno, imali smo neku svirku, dva frajera što sebe nazivaju Čarobnjaci, a sviraju rock klasike. Posla je bilo preko glave, a ovi su natjerali rulju na podij, pa se plesalo, urlalo itd. Prije desetak dana svirali su Lipa i Valerija. Mladi bračni par - briljirali su. Valerija (Nikolovska) inače, ima novi album koji producira Jure Nižić, nekadašnji basist Majki. Slušao sam demo i mogu samo kazati - ludilo brale. U jesen će u eter.

S obzirom na sve ovoljetne okolnosti, malo je patila proza i moje pisanje uopće. Tako primjerice, nisam mjesecima pisao ovu svoju xxx kolumnu, a što je najgore, nisam pisao ništa drugo. Je li to zbog vrućine, nedostatka inspiracije ili nečega trećeg, ne znam. Sigurno je samo da od travnja, slova i rečenice, proste ni složene, više ne stanuju ovdje. Što ako je to trajni poremećaj, ako sam zaboravio pisati? Ne smijem niti misliti na to. Kvragu, otkad znam za sebe zlostavljam papir. To je valjda jedina zdrava konstanta u mom životu. Valjda će se vratiti. U principu, s obzirom da sam uspio napisati skoro dvije kartice ovog teksta, doduše uz priličnu muku, valjda je i to znak da mi se volja vraća, kakva takva.
I da sad ne trošim ovo malo volje na svoj intimni nedostatak inspiracije, i ne tlačim s monologom o pisanju, trebao bi valjda napisati još koju crticu o ljetu, i tako upotpuniti ljetni doživljaj svojoj kolumni.

Političko - ekonomski gledano, ljeto je uspješno. Čini se da su bolja vremena stigla i da zemlja više ne grca u balkanskom blatu. Il je to samo zbog ljeta, pa sad sve izgleda bolje? Izborna je godina, prva etapa autoputa otvorena je na vrijeme, mozaik oko Haaga malo pomalo se slaže a i desničari su se primirili, i više ih se ne čuje. Čak je i alka protekla bez pizdarija. Požari, na sreću, harali su cijelim Sredozemljem, a i šire, pa se na terorističku ješku upecao samo notorni Budiša. Očito više nema svjetske zavjere protiv male Hrvatske, koliko god bilo Budiše koji skoro da će jedva proći izborni prag. Zato se vladajućima smješka još jedan mandat. Sumnjam da se može dogoditi suprotno, iako se hadeze revolucionarno oprao. Ruku na srce, postali su stranka,a njihov je presidente veći liberal od svih Budiša, koliko god svi šutjeli o tome. Šef hadezea je pravi kozmopolit, širokih nazora i horizonta. Ipak, njegovo biračko tijelo ne gleda tako široko. Kad sam se već uhvatio politike, moram spomenuti i predsjednika. Mesić je zdrav kao dren, politički i fizički. Za toga nema zime. S povijesnog aspekta gledano, da nema njega, ko zna kako bi bilo. Boljeg jebivjetra ja ne znam. U ovo tranzicijsko doba integracije iz poratne fašističke limunade u uniju, sumnjam da bi itko bio bolji od Meska. Kad ga vidim u novinama, na TV-u, bilo gdje, odmah me prožme neki pozitivo filing, osjećaj sigurnosti, jednakim intenzitetom kako me onomad stezalo oko srca kad bi u medijima ugledao mrkoga narcisoidnog starca, pogleda punoga mržnje. A kad bi progovorio, počelo bi sijevati. A sad ga više nema, sezona je dobra, demokracija cvate, sultani slijeću jumbojetovima, plove stometarskim jahtama, manekenke, glumice izlažu topless suncu hrvatskome. Ne može nego tako. Prvi put mi se čini da u ovoj nekadašnjoj vukojebini, uopće nije loše. Baš sam neki dan, na šanku upao u spiku s nekim Talijanima, i pričali smo o situaciji tu i tamo.

I onda mi je sinulo, da sam prijašnjih ljeta, obično u takvim spikama, kukao i jadao se, kao, loše je, sranje je, hadeze je, nema para, nezaposlenost - boli glava, itd. , a nekidan sam ja njima fino objasnio, da je ovdje ludnica, da u Italiji nije ništa bolje, da ovdje imamo sve i svašta, da standard raste, da nas unija jedva čeka, i zivkaju nas da požurimo, jer mi smo regionalna lokomotiva, raj na zemlji, imamo svega u izobilju, naše žene su komadi kakvih nema nigdje… a oni su me slušali, odobravali sve, klimali glavama i slušali istrošenog barmena, novinarskog disidenta, diletanta jebača… Ja sam brisao šejker, zauzeo neku umnu pozu, i s vremena na vrijeme pripalio si novu cigaretu, odnosno otpio malo crnog Morgana s colom. Tako sam ovoga ljeta bio najbolji ambasador, kako to i spada novopečenom ugostitelju.

A sad kad me ulovila volja, mogao bi ja napisati još štošta, ali treba nešto ostaviti i za narednu kolumnu, koju ću, nadam se, ipak stići napisati u ovom stoljeću. Pozdrav s mora, sa šanka…konobarica mi je upravo doviknula: - odjebi pisancije i smućkaj mi dva Hammingwaya, Bukowskoga i Henry Millera. Gazda je koktelima dao knjiška i urbana imena, a moram priznati, to se savršeno uklapa u atmosferu. Ljudima se svidjelo, a ja napokon skužio zašto nemam volje za pisanjem: - izgleda da su mi ovi pisci doslovno popili pamet!

Ante Pancirov

ELA

Bilo je to prije nekoliko godina. Susjeda, koja se udala za mog školskog kolegu, valjda me mjesecima u onim susretima oko zgrade, u spizi, na putu s posla itd. , stalno pozivala - Pa ti kao da živiš na kraju svijeta, a ne ulaz do mene, pa kad ćeš se više udostojati svratiti - simpatično bi govorila. I jedne večeri, valjda sam napokon pronašao malo vremena, pa sam pozvonio na njihov parlafon i zasjeo malo sa starim prijateljima. Neke ljude znaš skoro cijeli život, a tek ih povremeno viđaš usput. Onda kad se napokon nađete, na kavi, piću, eventualno večeri, skužite kako je glupo što se ne viđate češće.

No, taj jaz, ta fascinantna udaljenost među ljudima što se gube u ludilu ovog brzog vremena, nije tema ove kolumne.

Tema je puno suptilnija, usudio bi se reći tužnija, čak i tragična. Priča je to o maloj djevojčici, koja je slučajno te večeri ušla u moj život, ni kriva ni dužna, upala je u čeljust lešinara. No, krenimo ispočetka. Dok su se njezini klinci igrali na tepihu kraj nas, frendica mi je pričala o maloj Eli. Otac pomorac, već je davno bio mrtav, a sada joj je eto, umrla i majka. Kako je to u šibenskoj bolnici ultranormalna pojava, poprilično naknadno saznalo se da su oboje umrli od AIDSa. Nije trebalo puno mozgati i shvatiti da je i tada trogodišnja djevojčica, i sama žrtva virusa koji je najvjerojatnije pristigao iz nekog egzotičnog lučkog bludilišta.

Iste večeri užicao sam fotografiju malene, skrojio priču i napisao tekst o malenoj djevojčici koja je ostala sama na svijetu, a ujedno i tekst alarm, za sve one koji su bili u kontaktu s pokojnim roditeljima. Pričalo se naime, da medicinsko osoblje kasnije masovno testiralo na zlokobni virus, jer nisu pacijente obrađivali adekvatnim sredstvima za sterilizaciju, panika je izbila i među svim onim promiskuitetnim dijelom građanstva. Lagao bi kad bi rekao da nisam cijelu stvar doživio, pa tako i plasirao kao senzaciju, jer to mi je na kraju krajeva posao. No, tekst je ipak napisan da alarmira javnost, da se malenoj pomogne.

Kad sam vidio tekst na zadnjoj stranici Večernjaka, gdje sam tada radio, strefio me infarkt. Urednik je složio senzacionalističku opremu, naslov i nadnaslov bili su katastrofa, a iako je bio dogovor da se na sliku stavi štrika djevojčici preko očiju, to se nije dogodilo.

Fino su me naguzili. Zaradio sam milijunsku tužbu a jedan član obitelji, za kojeg nakon što je pokupio odštetu više nisam čuo, da se brine za malu, danima je dolazio u redakciju, prijetio oružjem, pa mi je tajnica morala na bolovanje od šoka, iako je navikla na slične stvari, preživjela valjda jedini slučaj upada vojne policije u redakciju neke novine na pretres i traganje za dokumentima s oznakom "vojna tajna". (da i to se moglo dogoditi u Tuđmanovo vrijeme).

Nekoliko godina kasnije, tu jadnu djevojčicu i dalje lešinari razvlače. Ne znam kako, ali učinio bi sve da joj pomognem. Ne mislim da priču ne bi objavio netko drugi, da to nisam učinio ja, ali ipak, kad god čujem za malu, osjećam neku odgovornost, potrebu da učinim nešto, mada ne znam što. Nevjerojatno je koliko šovinista živi oko nas, ispisuju djecu iz škole…užas.

Ante Pancirov

xxx_kolumna@hotmail.com

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.