kolumna no. 17 (31.10. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice

Noć Vještica je. Jugo neumorno divlja i razvaljuje bijele rolete na prozoru moje radne sobe. Odavde se čini da je vani pravi pakao, kako lupa, trese i udara, ali čim provirim kroz prozor i ugledam jumbo Janicu Kostelić na plakatu rastegnutom doslovno preko cijele bočne strane obližnje petokatnice, kako se veselo cereka, brzo mi se mašta o kaosu ruši. Spuštam rolete do dna, pa se nastavljam uživljavati u noć vještica.

Zamišljam da je vani pravi pakao, oluja orgija u plesu s vragovima, katastrofa izbija poput vulkanske lave iz trotoara; zombiji tumaraju naokolo i ubijaju usamljene jadnike što pješače doma nakon neuspješnog petka u gradu. Vjetar pjeva o strahu, urliče, udara o plastiku roleta i raspaljuje mi maštu.
Smjestio sam se za radni stol pred gomilu neobrađenog teksta, pustio glazbu. "With pain I was born", lijeno se kroz zvučnike probija čudesni jazz Boška Petrovića. Na mp3 listi koja se vrti valjda još od sinoć, u pravi trenutak došao je na red Zagreb Jazz Quartet. Kad imaš pedesetak gigabajta mp3 - ca, i utrpaš ih u jednu playlistu, da računalo nasumce bira pjesme, teško možeš očekivati nekakav glazbeni red. No, ponekad se računalo pretvori u vrhunskog glazbenog urednika i pušta glazbu kakvu ni sam u trenutku ultra inspiracije ne bi stigao posložiti. A ponekad se naljuti pa nakon Chopina bahato ispali Seks Pistolse, pa se ti pajdo misli! U noći vještica sve je dopušteno. Odakle uopće sad odjednom taj "blagdan"?

Jutros me zvala stara i pitala hoću li s ostatkom obitelji sutra na groblje, obići pretke koji su odselili na Elizejske poljane. Rekao sam joj da nemam volje za to, a i sama je mogla očekivati takav odgovor. Oduvijek izbjegavam groblja i pogrebe pa nema razloga da ne učinim to ni sad, kad Mrtvi dan poprima nova obilježja - vesela u ovom slučaju. Već neko vrijeme, noć uoči dana mrtvih, u kafićima se slavi, što je friški običaj. Na šanku bundeve, a pod šankom alkoholizirana i narkotizirana rulja. Dan mrtvih je nakon tko zna koliko stoljeća, na ovim prostorima dobio i predigru - slavljeničku noć prije. Nisam od onih koje izluđuje globalizacija, ali mi Helloween u ovom slučaju pomalo djeluje idiotski. Ne sumnjam da je običaj u svom izvornom obliku kvalitetan i zanimljiv, ali ovaj večernji dio koji je gomila sama izmislila, je pušiona. Nisam tradicionalist, pa ne konzumiran tradicionalni Dan mrtvih, ali ne privlači me ni noć uoči. Vjerojatno će se sutra mnogi trijezniti po grobljima. Onako mamurnima, moglo bi im pozliti od silne gužve, jakog mirisa krizantema, svijeća i same smrti, jer smrt ipak najintenzivnije vonja tamo na grobljima. No, pustimo mrtve na miru, ima puno življih tema za moju novu kolumnu.

Jeste li već odlučili za koga ćete glasati 23. studenoga? Vrijeme izbora se neumoljivo bliži, a svi vi koji mislite da je izlazak na izbore gubitak vremena - grdno se varate. Složit ću se da su svi ti političari, uz časne iznimke, uglavnom gomila seronja i idiota, ali bojkotirati izbore s predumišljajem, svrstava vas među još veće idiote i kretene. Pogotovo sada kada bi izbori mogli biti ozbiljniji od ijednih ranije, mada pravog izbora zapravo nikad nije bilo manje. Usprkos svemu, nekako sam uspio odlučiti za koga ću glasovati, mada svojim favoritima uopće ne vjerujem. Ne bi ih poslao ni u trafiku po šibice; krumpire ne bi ostavio da mi pričuvaju. No, na izbore moram. Glasati za minimalne kretene da se ne bi dogodilo puno veće sranje. Zajebano se kladiti u utakmici loših timova, gdje su suci korumpirani do boli a navijači ljuti i razdražljivi. Ako te nedjelje ostanem doma, a kasnije Vladu opet formiraju neki degenerici, zadrti desničari, radikali, lažni liberali, militaristi ili neki šesti jad, morati ću iseliti, emigrirati! Davno sam prestao biti idealist i nadati se radikalnom zaokretu genijalnim reformama. Toga ovdje nema. Ne - ma! I gotovo. Nadam se samo da svojim glasom mogu doprinijeti opstanku barem kakve takve klice euro demokracije, što se uspjela izdignuti iz općeg sivila i istovremeno blokirati sile tame u pohodu na parlament. Uz malo sreće, izgurati ćemo još četiri godine i uguziti se u Europsku uniju nakon čega izbori više nikad neće biti u ovolikoj mjeri revolucionarni. Naime, kad stupimo i formalno na europsko političko tlo, morat ćemo igrati po novim pravilima. Neće biti lako, nije niti jednoj državi iz grupe manjih i slabijih, ali sasvim sigurno više neću morati strahovati od povratka u politički feudalizam. A bilo je i toga. Bilo je svega. U vrijeme prvih hrvatskih parlamentarnih izbora rulja se u režim klela, da bi ga nakon predugog desetljeća, napokon i proklela.

Na ovim izborima, stranke po prvi put posjeduju određenu političku zrelost, mada i dalje većina njih nema nikakav ozbiljni program. Birači ih i dalje prepoznaju kroz međusobne animozitete, spekulacije, po sistemu tko je manji lopov i tko je veći strateg, tko ima muda, tko ne itd. Programi su tu tek kao ukras. Pobijediti će oni koji pokažu najbolju sposobnost prilagodbe. Nema tu morala ni poštenja. Licemjeri s mudima narodu su očito simpatičniji nego, recimo, poštenjačine bez muda. Ne boduje se uspjeh, već uspješnost prikrivanja neuspjeha. Pragmatični opstaju u političkom svijetu gdje je logika odavno preselila na Elizejske poljane. A ovoga puta da stvari budu gore, a izbor teži, sve ozbiljnije stranke imaju vrlo slične startne pozicije. O svima znamo dovoljno, i sve su nam podjednako gadne. Malo je normalnih, pravih političara na sceni, onih za koje se isplati dati svoj glas, a previše je autista, diletanata. Ni danas, u pubertetu domovinske političke scene, cirkusu u kojem doživotno imamo zakupljena mjesta na galeriji, nema jasno formiranih opcija. Mada mnogi ovdje strahuju od bipolarizacije, i zagovaraju stranačko šarenilo, držim da je puno lakše na izborima, primjerice tupastim Amerikancima koji odavno biraju samo između republikanaca i demokrata, pa znaju unaprijed što ih čeka kad jedni od njih dođu na vlast. Ne moraju se zamarati s osamdesetak stranaka kao mi. Dobro kvragu, reći ću i to: njih zato more druge more. Vrhunac demokracije je očito patetičan jer treba puno ludosti da se na vlast postavi degenerik kakav je njihov El presidente, ali to je za neku drugu priču, za sociologe, da ne kažem psihologe (patologe?).

Mi smo na (ne)sreću daleko od Amerike. U pubertetu svoje malene demokracije uspjeli smo evoluirati do lijevih i desnih. Crvenih i crnih, ili, da ne zvuči tako tvrdo - do uvjetno kazano lijevog, odnosno desnog centra. Te dvije opcije bi valjda, kad jednom u budućnosti dostignemo političku zrelost, trebale postati osnova nacionalnog političkog života. Zasad, te su dvije opcije vrlo šarolike, čudnovate, kakve su uostalom sve političke opcije u Hrvatskoj. Mnoge naše stranke nikako da slože svoje nazive i programe, kamoli da koordiniraju sve to još i s politikom koju provode. U HSLS-u primjerice, vele da su liberali. Zadnjih godina nisam čuo Budišu kako se svesrdno zalaže na sve strane za primjerice, dekriminalizaciju lakih droga, problematiku prostitucije, liberalniji odnos prema kocki, prema pederima i lezbijkama, istospolnim bračnim zajednicama, eutanaziji ili pobačaju... Možete li zamisliti Budišu kako se odlučno na saborskoj govornici zalaže za bilo kakvu liberalnu ideju? Možete li zamisliti Budišu u prvom redu neke seoske crkve na desničarskoj tribini u društvu Ivića Pašalića i Ante Kovačevića kako u woodoo lutku koja predstavlja liberalizam ubada oštru dugačku iglu? Zaključak ostavljam vama, i usuđujem se kazati da u identičnim laboratorijskim uvjetima političkog analiziranja, jedan Anto Đapić ima puno veće moralno i bilo kakvo pravo svom HSP-u dodati slovo L. Đapić ne da je liberalniji od Budiše. On je u odnosu na njega general - maršal liberalizma. U Glamur Caffeu pričao je s onom slatkicom o sexu sa svojom suprugom.

O Ivi Sanaderu kao liberalu u odnosu na Budišu neću niti govoriti. Tip je svjetlosnim godinama odmakao svom članstvu po pitanju liberalizma, a liberalniji je i od većine liberala s težinom. Usporediti ga s Budišom, bilo bi krajnje patetično. I kako sad HSLS smjestiti u neki zamišljeni liberalni blok gdje se nalaze Libra i LS? Nikako, kad liberalizma u HSLS-u ima koliko i HOS-ovaca u SNV-u. Mogao bih sad nastaviti, ali nepošteno je kuditi HSLS, kad su oni samo jedni od mnogih.

Istim, ili sličnim ključem mogao bi analizirati 90 posto stranaka. Malo je stranaka, stranačkih vođa i imena stranaka koji se uklapaju u to gdje su, te što i koga predstavljaju. Sve je izmiješano do boli. Pola stranačkih vođa bi po svim kriterijima elegantno mogli voditi neke stranke totalno različite filozofije, uz minimalne korekcije, cijepljenjem protiv dječjih političkih bolesti i amputacijom ideoloških bedastoća. Čista patetika.

Pred izbore 23. studenog, zasad su se udružile uglavnom one stranke, koje vjerojatno pojedinačnim nastupom ne bi uspjele prijeći izborni prag. Ideja o koaliranju lijevih, odnosno velikoj koaliciji desnih, u realnosti nije mogla opstati prije izbora. Tako će najveći na ove izbore izići samostalno pa će se po prvi put moći utvrditi njihova realna snaga. Iako se nije dogodilo predizborno udruživanje ekipe s lijevim, odnosno desnim predznakom ( uz sve one nelogičnosti i zbrku gdje takozvani liberali sjede s ultradesničarima i sl.), sasvim je jasno da se nakon izbora neće dogoditi koalicija nacionalnog spasa, neki politički čušpajz svega i svačega, u kojoj bi naši obzirni političari radi višeg cilja zamrznuli međusobne animozitete i zasukali rukave pa nas izvukli iz vukojebine na svim razinama. Ovisno o tome kako ćete glasovati dragi moji, većinu će, očekivano, formirati crveni ili crni, nema treće opcije. Novo je to što će prema svim očekivanjima na epilog utjecati HSS - pobijediti će oni s kojima budu seljaci. Crveni ili crni, ali okupljeni uz HSS. O Tomčiću ovisi tko će vladati nacijom naredne četiri godine. Vrhunski smišljenom taktikom, stranka koja je i dosad bila bitan faktor, odjednom postaje najvažniji faktor, bogata udavača za kojom sline crveni i crni. A ta lijepa seljančica ne djeluje ovih dana nimalo opterećeno svojom povijesnom pozicijom u političkom sendviču. Ne znam kakvi su dealovi ispod stola, ali čini se da je mala seljančica raspoložena dati bilo kome, tko joj da više. Ne zamara se nimalo svetom stranačkom kršćanskom tradicijom poštenja i nevinosti (niti to od nje itko traži-jebeš ideale) - dati će prvome koji naleti. Pa i ona je u pubertetu, normalno je da hormoni rade i da jedva čeka da se prcne, s crvenima ili crnima, svejedno, sve je to isti kurac (mada crnci imaju često koji centimetar više, ali u hrvatskom slučaju crnima se baš i ne diže).

Takva koke mogla bi bez pardona, ako nanjuši bolju priliku, preko odvjetnika ucviljenom crvenom suprugu poslati papire za razvod, pa čak i tražiti debelu alimentaciju, i u šampanjcu prve postizborne bračne noći, sa Sanaderom se valjati po svilenim čipkama vlasti u Banskim dvorima i zgradama u kvartu. I sad bi se zlobnici usudili reći da je Tomčićeva stranka kurva. Nije, rekli bi manji zlobnici, može biti samo kučka, jer kurva daje svima, a kučka svima, samo ne njima. OK, znam da ni crveni nisu crveni, te ni da crni nisu crni, ali neka ta teorija ostane u ovom pasusu kao digresija. U redovnu proceduru će kad za to dođe vrijeme. Lijepo je biti pahuljica na vagi o kojoj sve ovisi. Možeš tražiti što god želiš. Fotelju premijera? Predsjednika Republike? Sve manje od toga već ima. Račan i Sanader jednako su zainteresirani za mjesto šefa vlade pa će biti zanimljivo vidjeti kako će zadovoljiti seljančicu. Treba biti realan pa spomenuti još jednu mogućnost, da stvari možda neće tako drastično ovisiti o HSS-u. Manje je vjerojatna ona četvrta kombinacija, da će čobanica sve podrediti budućnosti nacije, puno dati a malo tražiti za sebe. Koja fikcija. Majko mila….

Aktualna vlast, kojoj ovih dana mandat munjevito izmiče iz ruku, da ne kažem pod guzicom, skup je prilično zanimljivih ljudi. Niti kao pojedinci, još manje kao tim, ne ostavljaju previše kvalitetan dojam. Iznimno su smotani, površni, neuspješni, i do boli dezorijentirani. Ajme onima čije kolo vode. I sve bi to bilo još nekako podnošljivo da na političkoj paradi u kojoj se natječu za ostanak na vlasti, djeluje još neka ozbiljnija ekipa, neki Manchester united, barem posrnuli Inter kojem nedostaje samo kvalitetan šofer. No, sve me je strah da ni na ostalim štandovima ovog vašara, nema previše faca za koje bi dignuo ruku. Sve su to reformirani lopovi, bivši fašisti, luzeri, raznorazni disidenti i slični polusvijet.

A što s HDZ-om? Cijelo desetljeće kosa mi se na glavi dizala od njih, njihovih vrlih, bahatih govora, punih mržnje i podcjenjivanja. Besramno i drsko poistovjećivali su državu sobom, sebi samima. - HDZ je Hrvatska, tko je protiv HDZ-a protiv Hrvatske je, itd. Laknulo je mnogima kad su pali.
3. siječnja 2000. proveo sam radno. Kao dopisnik "Večernjeg lista" gdje sam u to vrijeme bio zadužen za politiku, svratio sam po službenoj dužnosti negdje oko jedan sat iza ponoći s kolegicom fotoreporterkom u šibenski izborni stožer HDZ-a. Smrknuta lica, nevjerica u očima, jednostavno nisu mogli shvatiti da se TO dogodilo, da je došao kraj. Možda nisam postupio baš profesionalno, ali valjda u onoj silnoj euforiji, jer su mi radikali HDZ-a tih godina doslovno radili o glavi, te večeri sam u izbornom stožeru HDZ-a učinio nešto vrlo opasno. Bivšem satniku SIS-a, navodnom killeru, egzekutoru režima, koji mi je koju godinu ranije ozbiljno prijetio smrću zbog serije tekstova o gadarijama kojima su lokalni kriminalci i gadovi blatili rat za neovisnost, uputio sam hladno pred svim nazočnima županima, gradonačelnicima, saborskim zastupnicima i inima kratko pitanje: - Hoćete li i nakon ove večeri imati muda ponovno mi prijetiti? Gledao je u pod, nešto mrmljao i gledao me krvavim očima zločinca. Počela je prepirka, trudio sam se ostati hladan a nazočna elita smirila je ubrzo situaciju. Pozdravio sam ih i otišao obilaziti druge političke stranke gdje se slavilo, lokalo i žderalo. Izišao sam u noć kao pobjednik, mada nisam otišao slaviti s pobjednicima. I među njima je bilo gadljivih tipova, a struka mi nije dopuštala svrstavanje. Na lokalnoj razini stranačke boje nemaju težinu. Stranački filmovi s razine države tu nisu presudni.

U danima što su uslijedili, reforme su se ipak dogodile, kakve takve. Više nikad mi nitko nije prijetio zbog tekstova, barem ne po toj fašističkoj liniji. Danas, tri i pol godine kasnije, HDZ nema više nikakve veze s HDZ-om čija sam vrata zalupio treće-siječanjske noći. Čak i na lokalnoj razini je došlo do promjena. HDZ danas nije ništa bolji ni gori od bilo koje stranke koja će za mjesec dana izići na izbore. No, još je puno posla nedovršenog. Šutnja u slučaju Gotovina, manevriranje... još je opasno, još tamo čuče gadni tipovi. Neki od njih su još i uspravni. Mada općenito kao političari nisu ništa bolji ni gori od mojih favorita, osim što su previše konzervativni za moj ukus, držim da koalicija s ostalim desničarima ne može donijeti ništa dobroga. Pogotovo u presudnom trenutku kada se lovi zadnji vlak za EU, a EU i ovakva desnica nespojivi su. Uvjeren sam da za četiri godine HDZ može postati moderna europska stranka, i ukoliko se profilira u stranku čistoga desnog centra s europskim predznakom, eventualno mogu biti dobra poluga u koaliciji stranaka koje će tada, 2008. godine biti na vlasti u Hrvatskoj. Možda bi nakon ulaska u uniju, bilo čak i dobro da vlast ima stranka s nacionalnim predznakom, radi očuvanja nacionalnih interesa u novom okruženju, ali po europskim pravilima i s mjerom. Jaki patriotizam, a ne nacionalizam.

Do tada, nacijom bi mogao vladati zbor SDP, HNS, HSS, IDS, LS, Libra + one manje stranke koje ionako koaliraju s navedenima. Da se Granić nije onako bez pameti vjenčao s Budišom, bilo bi ga možda čak i moguće vidjeti u toj poželjnoj vladajućoj koaliciji. Idealno bi bilo da na pozicije dođu novi mladi ljudi, neopterećeni starim ratovima i revolucijama, i da stranke napokon definiraju nacionalne interese, i umjesto sobom i odnosima između sebe, da se napokon započnu baviti onim zbog čega su izabrani - politikom ove napaćene i sa svih strana izjebane domovine. Na sreću ili na nesreću, nije na meni da odlučim što će se dogoditi, barem ne više od jednoga glasa koji opet, vrijedi jako puno jer svaki glas bilo kojeg birača može biti presudan. Kako stvari sada stoje, čini se da će o mnogome odlučiti to veselo seljanče. Tako barem stvari izgledaju danas, ali politika je kao i nogomet - sve je moguće do zadnjeg zvižduka suca.

Evo i dvije, tri riječi o HSP-u. Njihova preobrazba iz ustašluka u europejce, fascinantna je i rijetki pozitivni happening na dosadnoj i sterilnoj političkoj sceni. Oni su možda najbolji primjer evolucije moderne hrvatske politike. Programski, s HSP-om nemam ama baš nikakvih dodirnih točaka, ali moram priznati da su napravili čudo u ovih deset i kusur godina, pogotovo u zadnjem mandatu. Koliko god su imali puno posla iznutra, jer su morali izvršiti bitne korekcije, evidentno je da su u međuvremenu našli vremena i za ozbiljne teme. Pa i Gospodarski pojas je došao iz njihovih redova.

U ovoj svojoj diletantskoj političkoj predizbornoj analizi, pljuvao sam na sve strane, po nesposobnim vladajućima i opasnoj desnici. Što mogu, kad je stanje takvo! SDP još uvijek mudro kutri, uspješno unutrašnje probleme ne pušta vani i podredili su stranačku politiku vladanjem državom. No, kampanja počinje i baš me zanima kako će to izgledati. Navikao sam ih promatrati kroz prizmu vođenja države i zaboravio kako funkcioniraju kao stranka. Slično je i u HNS-u koji ima stabilno biračko tijelo, i ove sezone, tu nema bitnih fenomena, osim što je mudonja Čačić fenomen sam po sebi. Kontroverze na stranu, držim da je taj političar s kakvima se brzo i efikasno mogu izgurati reforme. Nisam "narodnjak", ni "esdepeovac", čisto da se ogradim. HNS-u itekako imam što zamjeriti jer su na lokalnoj razini katastrofa, pogotovo ovdje u Šibeniku gdje u zadnje vrijeme sve više boravim. Biti će veselo pratiti ove izbore. Od one smiješne afere prisluškivanje, zapravo se ništa veselo u kampanji još nije dogodilo. Ali hoće, biti će veselo i opasno.

Zato ljudi moji, milo čitateljstvo ovog predugog XXX upljuvka, iziđite obavezno na izbore jer puno toga ovisi o vama. Ne dajte da manipuliraju vama otrcanim obećanjima, da vas plaše demonima iz prošlosti. Pomno pratite narednih mjesec dana što se događa da se face poput Ljube Česića Rojsa više ne mogu s nama isprdavati izjavama poput one nedavno u Globusu: Franji Tuđmanu trebalo je dati Nobelovu nagradu za kemiju kad je od ovakvih govana uspio stvoriti Hrvatsku! Nismo mi govna, ali govna su svugdje oko nas. Ne dajmo da prevladaju, kad već vladaju.

Ante Pancirov

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.