www.zbrdazdola.com

Sretno dijete

Još nisam pogledao aktualni dokumentarac o Novom valu. Lakše dođem do hollywoodskog hita koji se tek počeo prikazivati u Americi, i to za 10 kuna kod bilo kojeg divx dilera, nego do domaćeg friškog filma. Ironija. (Ne čini li se i vama da tu riječ prilično često rabim? Tužno.)

Tko zna kad će "Sretno dijete" doći u jedino kino u ovoj simpatičnoj mediteranskoj vukojebini, ali unaprijed sam sasvim siguran da ću se oduševiti jednom kad ga pogledam. Doba koje film opisuje, oduvijek mi je bilo nekako blisko. Nalazio sam sebe u toj glazbi, filmu vremena, ugođaju. U doba kad se sjeme Novog vala zalijetalo u zagrebačku jajnu stanicu, isto se događalo i sa spermijem i jajašcem iz kojih sam ja nastao. Sretno dijete začeto u novogodišnjoj noći, davne 1975. godine. U novozagrebačkim podrumima, drvarnicama, neki klinci su držali električne gitare iz istočne Europe. Nabrijani na Stonese, Stoogiese, Velvet Underground, Television... Detroit, New York, London, duh gorućih gradova spremao se pohoditi Zagreb. Bomba je zapaljena, fitilj će narednih godina polako sagorijevati, a uskoro kad dođe do kraja, eksplozija će godinama odjekivati. Čujem je i danas.

Puno godina nakon špice u paklenom trokutu između Kavkaza, Blata i Zvečke, moja je generacija valjda stigla tamo negdje pred kraj predstave. Svjetla su se gasila, zastor podizao. Iz zadnjih redova mogli smo vidjeti tek siluete ispod reflektore. A onda se smračilo. Pojavili smo se na posljednjem ispraćaju Novom valu. Bili smo svjedoci otužnog svršetka predstave čiji početak nismo vidjeli naprosto jer smo rođeni prekasno. Ono što smo vidjeli bilo je patetično. Johnny je objavio "Balegare", Jura se izgubio u nekim čudnim filmovima, a Jajo jahao na nekom novom valu revolucije "Ruže hrvatske". Idoli i Električni orgazam već su bili na popisu zabranjenog voća, kao i sve drugo što se nalazilo s krive strane Drine. Rundek je nestao, a da su nekad postojali neki Pankrti znali smo samo iz pjesme o Balkanu koji je geografski još jednom ulazio u ciklički menstrualni ciklus. Netko je jednom rekao da je zemaljska kugla živo biće, žena, a Balkan pička koja s vremena na vrijeme prokrvari. Novi, krvavi val moje generacije pomeo je sve nasljeđe onog fantastičnog Novog vala s kraja sedamdesetih, desetljeća u kojem sam kao sretno dijete rođen.

Azru sam prvi put vidio nekog ljeta krajem osamdesetih. Jura Pađen je već bio u bendu a Mišo Hrnjak već odavno nije bio na basu, navodno je preselio na Tibet da se bavi filozofijom i duhovnim ispaljenjima. Mislim da su čak dva ili tri ljeta za redom svirali na "Depadansu", soc-realističnoj turističkoj nešto-kao-hotelskoj terasi u Primoštenu. Golobrad, mršav i obučen neprikladno kako jedan klinac uopće odjeven može biti, stajao sam u prvom redu i zurio u prilično zamazanog dugokosog bradonju visoka čela koji se užasno znojio. Naravno da nisam kužio o čemu taj čudni lik pjeva ali mislim da sam na neki dječji način osjećao da se nešto važno događa gore na stageu. Na zadnjem mom pohodu koncertu Azre, a mislim da je to bilo u ljeto nakon kojeg sam trebao krenuti u srednju školu, došao sam na "Depadans" već tijekom tonske probe. Bio sam nešto zreliji u odnosu na dva ljeta ranije, čak sam klasični pop iz Brava, njemačkog muzičkog magazina koji nam je tada bio obvezno štivo, zamijenio nešto zrelijom mjuzom, slušao sam Ramonese, otkaćio na Seks Pistols, sviđao mi se T- Rex, itd.

Jedan stariji frajer iz Šibenika, fanatični navijač Milana, lik zvan Spiđge koji i danas živi u mojoj zgradi na Baldekinu, častio je Johnnya za šankom pivom a Štulić se cerekao i pričao nešto nepovezano. Bila je to najobičnija rupa s limenim šankom za kojim je zijevala pakleno ružna konobarica dlakavih nogu, u plavoj socijalističko - ugostiteljskoj odori i ortopedskim cipelama nad kojima su stršile dlakave noge. Bila je ružnija od Škegre, a imala je i brkove. Mislim da je mrzila cijeli svijet, najviše sebe. U birtiji je bilo možda još dvoje, troje gostiju, lokalnih ispičutura koji vjerojatno nisu imali pojma tko svira pa ih nije uzbuđivala ni pojava osobe koja je meni u tom trenutku bila prilično važna. Dakako, bio je to mršavac masne kose za šankom. Tog sutona koji jedan klinac ne zaboravlja, Spiđge je Johnnya žicao autogram za mene. I Johnny mi je dao naljepnicu s potpisima benda. Imam i danas tu crno bijelu fotku s turneje "Zadovoljština". Te večeri prvi sam put konzumirao rock and roll uživo. Spiđge je kasnije sa svojom ekipom komentirao da je Azra odsvirala vrhunski koncert, bolji od svih koje su gledali. A za Azrom su ti stariji dečki u to vrijeme fanatično išli poput navijača koji svoj klub prate od grada do grada, na sva gostovanja.

Jesen sam dočekao u novoj školi a oko mene su bili novi ljudi.

Filigranski pločnici, Ravno do dna, Sunčana strana ulice... Pekinška Patka, Totalna Destrukcija, Boa, Film... moja je fonoteka rapidno rasla a ja sve više shvaćao filozofiju vremena koje je nezaustavljivo istjecalo. Danas s vremena na vrijeme ubacim CD i nasmijem se kad Johnny drekne "vratit će se opet, osam šezdeset".

Prljavo kazalište smo počeli konzumirati u vrijeme kad su već debelo prodali dušu. Bogovića sam viđao po Rogoznici, odakle mu je supruga, ali on više nije bio s njima. Kazalište kakvo pamtim? Bilo je to na maturalcu u Poreću. Razred se svrstavao na Hrvate i Srbe. Jedan klinac nije bio siguran što je ali su ga dečki iz razreda uvjerili da ne može biti ništa drugo doli Hrvat. Jer, kako bi netko tko je u ekipi godinama mogao biti nešto drugo, furali su spiku klinci. I pjevao je tako Siniša "Ruuuužoooo, moja Ružice" glasnije nego itko drugi, sve dok se nismo vratili s ekskurzije. Nakon toga ona zadnja dva, tri tjedna nastave što su ostala do ljetnog raspusta, prestao je kontaktirati s većinom ljudi iz razreda. Počeo je nositi šal Crvene zvezde, prozvao se Delijom. Svaki dan nakon škole, s nekim bi se potukao. Bio je ljut i opasan. Nikad više nisam vidio tako opsjednutog tipa nacionalizmom. Poreć ga je gadno sjebao, i Prljavo Kazalište. Prilično loš način da upoznaš bend, koji je nekad bio punkerski. Uskoro je Siniša odselio. Mnogi su iz razreda odjednom nekamo odselili u tom Novom valu moje generacije. Ponekad su odlazili u konvojima, u zelenim kamionima JNA uz pratnju vojske. Mi smo ih gađali smećem s balkona.

Bila su to čudna vremena. Malo tko je bio normalan. I sve manje se slušala glazba. U opticaju su se doduše pojavile TDK kasete sa zabranjenim pjesmama o Juri i Bobanu. Hit stihovi su bili "Pavelića rodila je vila, al je Tita mršava kobila" i slično smeće. Počeo je rat, Thompson je tristo puta dnevno u skloništu urlao Čavoglave. Ipak, nekako smo se navikavali na taj jebeni rat. Bili smo premladi da uzmemo puške, a prestari da ne bi shvatili koliko je sve to besmisleno i tragično. Osudili su nas na dosadu, ubili potrebu za artizmom, nije bilo duvana pa smo pušili škiju. Totalno sranje od vremena.

Ne znam broja koliko nam je tuluma upropastilo bombardiranje, uzbune, nadlijetanje aviona JNA nad gradom. Bombe su padale a mi smo se i na to privikavali. Čudna je životinja čovjek. Na sve se brzo navikne. Počeli smo tulume organizirati u skloništu nebodera na Baldekinu i tamo ostali godinama nakon rata. I danas neki novi klinci dolje duvaju travu, krcaju vene lošim dopom. Slabo ih kužim, oni briju na nekom svom valu. Valjda sam ostario. U mojoj zgradi izredalo se desetak generacija. A svaka nova sve je više sjebana. I tako skoro 30 godina.

Na Haustor sam se zakačio dosta kasno, tek sredinom devedesetih. Bilo je to nadasve fantastično otkriće. Osim toga, već sam bio u godinama kad čovjek zrelije konzumira ozbiljne tekstove, putopisne stihove u kojima sam osjećao duh Corto Maltesea. Sva ta glazba, stripovi, filozofija... bili su produkt nekog davno izgubljenog vremena, vremena kojem nisam pripadao a tako sam mu se rado vraćao, tražio ga izgubljen u ruševinama Novog doba, kaosa, rata i vala ludila koje se nezaustavljivo širilo svuda oko mene. Nasljeđe tog Novog vala što je ovu razvedenu obalu zapljusnuo u godinama kad smo rođeni, doživljavali smo kao melem na rane bespuća ratnih godina koje su nam protratili izrodi civilizacije. "Oh, oh o, tko će shvatiti to, ljevica, desnica, centralno"

I svirala je, uistinu rock and roll cijela jebena Jugoslavija.

Rat je još bjesnio kad sam stigao u Zagreb. Putovalo se po deset sati, preko pontonskog mosta, zaobilaznim putovima. Pošto poto, odlučio sam pronaći ostatke Novog vala. Tražio sam bjesomučno, udarao glavom u zid, stoput se razočarao, poput arheologa kopao po grobovima, strpljivo pinelom čistio pijesak s nakupina. Uzaludno sam tražio po Zagrebu tragove Novog vala. Blato je postalo punkt za nabavu heptanona a Kavkaz stanište ratnih profitera. Johnny je odavno zapalio u Nizozemsku, Rundek u Francusku, Jajo je i dalje jahao na valovima Ružice i iz godine u godinu punio gradske trgove mladeži zanesene domoljubljem. A ja sam se gubio, tražio polet. Istina, u gradu se slagao mozaik nekog novog vala u nekoliko posljednjih oaza, ali bila je to samo blijeda slika izgubljenog vremena. Lauferi, Majke i Hladno pivo svirali su u Jabuci, jednom se čak dogodio i trodnevni festival "Best of indie rock" u Kulušiću. Pamtim nastup "Grča", staraca u iznošenoj i istrošenoj koži, nalik na pećinske praljude, sjećam se još nekih bendova iz Splita, Rijeke, Slavonije... Hare Krishna rockera i etno manijaka s vokalom koji je bio mističan poput Morrisona. Bilo je trenutaka koji su obećavali ali sve je to bilo nekako slabo, nepovezano, s kroničnim nedostatkom barem trunke karizme i ikakve umjetnosti, kamoli filozofije, načina života, vala koji bi nas zapljusnuo i povezao karike u jedinstveni lanac nove renesanse.

U Kulušiću, tom hramu izumrle civilizacije, nekoliko godina kasnije neki su nihilisti nasred pozornice postavili montažnu DJ kabinu. Bilo je jasno da je transformacija s konja na magarca u tijeku. Rulja je pomela sve što je bilo sveto. Ostala je samo ironija (opet!) tipa "Pozdrav Azri", i slični cirkusi. U Saloonu je jedno vrijeme znalo biti dobro srijedom i četvrtkom. Kratko, ali britko. I u Aquariousu, te u klubu Radio 1 na vrhu nebodera na Trgu. To je bio onaj kratki klupski funky val, s Mayalesima, Jinxima i Songkillersima. Uživo je to bilo ludilo. No, idalje je Zagreb bio uspavani grad kojeg nije mogao probuditi ni mračni alter iz Gjure. Ništa, ništa više nije ni blizu podsjećalo na onaj Zagreb zbog kojeg sam došao tražeći Atlantidu Novog vala, Zagreb koji izranja iz sna, s konduktera dva, na Remizi... nebo iznad Trnskog bilo je sve, samo ne inspirativno. Punk u Dubravi odavno je umro, svoje mjesto bez borbe prepustio hercegovačkim huliganima izbrijanih glava. Čak ni produkti novonastalih okolnosti, elektronike i tehna, nisu mogli dovoljno dugo opstati u iskonskom obliku. Kvaliteta više nije mogla okupiti publiku, a ta se noćna mora nastavlja i danas. 25 godina poslije, jebeni M. Škoro s pjesmama bez izraza i okusa drži mase na uzdi. A Johnny je sanjao kako vodi, proletere mlade. Koja naiva, koja jebena ironijaaaaaaa...

A danas doktore, pomozi mi... mjesečna plaća mizerija, onanija redovna.... Teško mi je vjeruj, što da radim bez akcije, po čitavi dan... dok sam bio student, ružio sam često, čitao praxis, polemizirao vješto, anarhizam mi je bio u krvi - svi na barikade... sanjao sam kako vodim, proletere mlade... a danas doktore, pomozi mi.... uznemiruju me noćne polucije, i boli me glava... teško mi je, vjeruj... Ja sada idem iz ovih stopa, da se bacim, ravno u Savu!

Kako je patetičan bio pokušaj obnove Poleta kad smo na Političkim znanostima krajem 1993. godine pokrenuli studentski list Puls. Koliko je šugava bila studentska populacija tog vremena, u usporedbi sa 70-ima i 80-ima. Ovima je teško bilo nositi transparente. Totalno nezainteresirana, impotentna gomila, kao i danas doduše. Ima jedna anegdota iz tog vremena. Kao mlad i nadobudni novinar, želio sam objaviti u listu, tom "možeš zamisliti koliko kvalitetnom" nasljedniku Poleta, priču o izvanrednoj klupskoj atrakciji tog vremena, bandu koji je žario i palio. Zvali su se Hy Jinx, a kasnije samo Jinx.

Tadašnji urednik lista, a danas navodno eminentni glazbeni kritičar, nekoliko brojeva za redom odbijao je objaviti priču jer su mu Jinxi bili bezveze, niškorist. Što bi on trošio papir na to smeće kad može pisati o ne znam kakvim budalaštinama. Kada su Jinxi koju godinu kasnije, već kao slavni band objavili reizdanje prvog albuma ŤSextasyť, što je, dok su još nepoznati šarali po klubovima bio objavljen samo na kaseti i služio uglavnom kao promo materijal, dobar demo mladog benda, tada već eminentni rock kritičar je na CD-u sročio potpisao prigodni tekst u kojem nije zaboravio spomenuti kako je, zamisli, isprve prepoznao kvalitetu dok je band gledao na klupskim počecima. Eto kakav je bio Polet iz devedesetih, takva je bila publika, takvo je bilo sve. Šugavo, upravo preslikano hrvatsko društvo devedesetih. Inertno, lijeno, tašto, ruralno i korumpirano. U takvim okolnostima ništa kvalitetno nije ni moglo opstati. Ma što opstati, nije se moglo ni roditi. Na ključnim mjestima su bili krivi ljudi, ruralni, nisu znali prepoznati kvalitetu. Kako je bilo u politici, tako je bilo i na ulici. Kvaliteta nije mogla doći do izražaja a šund je carevao.

Jedva čekam pogledati film Igora Mirkovića "Sretno dijete". Opustit ću se koliko to bude moguće na neudobnim sjedalicama kina Šibenik i žaliti za vremenom koje sam propustio. I nadati se da još ima vremena za neki novi val, za popravni ispit, možda ne za mene ali bar za ove klince koji dolaze. Osim toga, ja sam se ipak na kraju snašao. Bio sam uporan i uspio pronaći fragmente zaboravljene prošlosti. Koliko god šugave bile devedesete, ipak mi je Zagreb darovao divne dane i još bolje noći. Kad se prisjetim tih dana, pada mi na pamet nekoliko briljantnih flashbackova: Urbana iz vremena dok se još nije bahatio, kad nas je konobarica dlakavih nogu i ortopedskih cipela potjerala iz neke užasne birtije u Masarykovoj, pa smo na pivo kojeg je nestalo miješali neko loše vino kod Ante i Siniše koji su živjeli na Trgu, u zgradi Hrvatskih književnika. Sjećam se pijančevanja s Hladnim pivom, posebno scene u Kvazaru jedne noći nakon fajrunta kad je Sale Dragaš otvorio gepek golfa u kojem je bilo nekoliko baksi nekog uvoznog piva. Ja pijan ko guzica, ne znam gdje mi je glava ni kako se zovem a Zoki i Mile kao da su tek popili po dva deca, daju do znanja da smo tek otvorili drugo grlo. Smijem se i danas na scenu Rundeka u posljenovovalskom, ovom novom, drugačijem izdanju s bocom najeftinijeg crnog Ribara i sprdanja na način kako samo on zna. Neću valjda nikad zaboraviti do temelja urokanog Bareta koji mi u kombiju sat vremena pušta Ry Coodera i ne da mi da iziđem dok kljucajući analizira glazbu (uz pauze od po pet minuta, dok ga ne drmnem da se probudi) a dok vani Tomica Petrović čupa kosu na glavi jer treba krenuti dalje, vrijeme je da se krene... Pa zatim, Gobca u Kavkazu, rizli u polupraznoj kutiji Walter Wolfa i patetičnog traganja za pizom dima na putu do Thalije... Jakše s korčulanskim vinom i giricama na promociji spota u Melinu, Cokijevih Stonesa na akustari u Concordiji koja je tada bila slobodna narko zona u koju murija nije smjela dolaziti, Urbana u kasnijoj fazi kako krvavog nosa gol do pasa lunja Kulušićem i priča pizdarije, urokan i nesuvisao, pa pijane frontmenice jedinog tadašnjeg ženskog rock banda koja je danas dama, zatim, morbidne diskusije s Malnarom, Pađenom i Lainerom u Saloonu...
Bile su to sasvim sigurno surove godine u zagrebu. Novi val nisam uspio pronaći. Nisam ni mogao. Mimoišli smo se. Ja sam odrastao iz Sretnog djeteta u zrelog cinika a Novi val surfao u povijest. No, mogu se utješiti da sam na neki način ipak uspio dohvatiti barem krhotine dvajstpetogodišnjeg vala na samrtničkoj postelji. Više od toga Zagreb nije ni mogao dati. Ulici trofeja ponestalo je snage, nije bilo nikoga da skine medalje i napuni sale. Ironično, ali i sad dok ovo pišem, iz pijeska vire krunisane glave. Što to rade? Prde u prašinu.

...ostavljene djevojke,
narkomani i bludnice,
uzdaju se u tebe...
...i velikodušan rođače,
raspolagati tuđom mukom,
nije mala
zajebancija...
Čini mi se rođače,
da je standard pokvario ljude,
jedu govna i sanjare!

Ante Pancirov

kolumna no. 27 (29.1. 2004.)