kolumna no. 19 (26.11. 2003.)

Kronologija pobjede i poraza

(nedjelja)

Nedjelja je, 23. studeni 2003. Ozbiljan dan, koliko dan političkog izbora ozbiljan može biti u zemlji hrvatskoj. Probudio sam se relativno kasno i brzo izletio vani s patološkom čežnjom za kavom iz aparata. Nikad kavu ne pijem doma. Espresso je jedina kava koja me može razbuditi, za njom naprosto žudim - ujutro i popodne. Dočekalo me tmurno jutro, tipično jesenje, a na ulici je bilo znatno više ljudi nego inače nedjeljom. Kako i ne bi jer ova je nedjelja sve, samo ne klasična i dosadna. Jesen se jutros probudila netipično što se najbolje da iščitati iz dnevnih novina. Rijetki su trenuci kad iz njih ne iskaču face političara. Samo dvaput u četiri godine, u suboti šutnje i nedjelji odluke. A pretjerali su zadnjih tjedana, ta retuširana gomila lažljivaca i nesposobnjakovića što su se dvadesetak dana bestidno i skupo cerekali sa svake stranice.

Napokon. Domogao sam se kave. Desetkujem cigarete i osluškujem pozorno kavanski uzorak biračkog tijela za obližnjim stolovima. Biti će ovo gadan dan, zaključujem uz prve gutljaje maloga makijata, dok pred birtijom gazi četa. Preciznije, ogromna je to povorka vjernika koji izlaze iz obližnje crkvi smještene tik nad birtijom. Veselih faca, kao da su ovoga časa obasuti božjom providnošću, bezgrešna gomila uputila se u pravcu kvartovskog birališta. Nesumnjivo, dobili su od fratra zadnje upute što im je činiti kad od biračke komisije dobiju bijeli papir i olovku. Svi kao jedan, uputili su se podržati desnu opciju. U glavi mi se projicira zgodna paralela: vjernici koji hodaju ulicom pred kavanom glasati će mahom za desne stranke, a mi hedonisti u birtiji, obavijeni duhanskim dimom i vonjom kave i alkohola, vjerojatno za one druge. Skoro da zavidim vjernicima što su tako sigurni u svoja politička načela. Jer mene jutros mori teška dvojba. Stranka za koju bi glasao, u ovoj je izbornoj jedinici kandidirala vrhunske ultra kretene. Moj sugrađanin koji kotira visoko na listi, idiot je bez premca. Ionako jadan izbor, sužen mi je sada do temelja.
Kakav dan, a tek je započeo. Tko zna što me još čeka do objave prvih rezultata.

Na biralištu nije bilo gužve. Gledao sam čas u bijeli papir, čas u ljude pred svojim listićima. Poznate face s ulice. Još sam malo razmišljao da li da ipak zaokružim broj najbliže mi po načelima stranke, no čim mi se u glavi nacrtao poznati kreten, odustao sam i zaokružio pošteno ime, jedinu pozitivnu alternativu favoritima koji su me zajebali kandidatom kretenom (najviše su zajebali sebe). Zapalio sam pred biralištem cigaretu i rasterećen muke oko ispunjavanja građanske dužnosti, prošetao tmurnim nedjeljnim jutrom. Hoće li zasjati sunce… Bio je to običan dan izbora, ulica krcata ljudima, a ja nezdravo ravnodušan. Pušio sam rovinjski superlajt i konstatirao da sam popušio izbore.

Kod rođaka školarca sjedio sam pred kompjuterom i drkao se s codecima za divx kad su na HRT-u počeli objavljivati prve neslužbene rezultate. Prigušeni ton Siemensa iz džepa jakne javljao je poruku. Dobio sam sarkastični SMS provokativnog sadržaja. Autor je bio moj stari. Prvi neslužbeni rezultati su ga se jako dojmili. Voli mi ponekad reći - šta je luzeru? Izgubio sam volju za daljnji rat s usklađivanjem codeca na bugovitom PC-u gonjenom zastarjelim operativnim sustavom Bill Gatesa jer nikako nisam uspio dobiti ton, koliko god to bilo nelogično jer je po svoj zdravoj logici "Hulk" trebao imati sound. No, kod kompjutera koje goni Microsoftov OS, ionako logika nije nešto na što se može čovjek osloniti. Slično je i hrvatsko biračko tijelo. Obećao sam klincu da ću se sutra pobrinuti za njegov PC i otišao doma gdje me susjeda desničarka jedva dočekala i uhvatila zajebavati. Iako se politički rijetko svrstavam, očito joj nije bilo teško zaključiti da sam možda očekivao nešto drugačiji ishod izbora. Dok sam ja bio zbunjen, ona je očito bila prilično zadovoljna, pa se na valu desničarskog trijumfa stala hihotati kao da s njom nešto nije u redu. Dobacivala je svašta i grcala u češkoj rakiji, daveći se u višestrukim orgazmima političkog zadovoljstva. - Radije ću umirati od gladi i šetati u dronjcima, samo da smo ih se napokon riješili, bandi partizanskoj; gotovo im je, zauvijek, sad smo opet mi na vlasti. Ova tvoja gamad je crkla, sad su najebali kad ih se dohvatimo mi pravi Hrvati - pjenila se u svom vlaškom, tipično seljačkom zanosu, povampirena ženska. Zamišljao sam je, dok sam usporeno i umorno podgrijavao večeru, kako dugim nožem skalpira nekog jadnog mrtvog četnika…onda mi je uletio drugi flash… u crnoj je odori s crnom ustaškom kapom na glavi. U jednoj ruci drži krvavu sablju, a u drugoj za ono malo kose glavu Ivice Račana. Gadan flashback; u trenutku mi je kroz glavu protutnjala serija prizora s desetogodišnjih desničarskih parada, mimohoda i sličnih događanja naroda gdje su fanatici svih uzrasta, uz balkanski folklor i bojne pokliče, sličnim gestikuliranjem i tako tipičnim jezikom mržnje, slavili povratak na staro, vlaško i jednostavno, onakvo kakvo samo oni mogu razumjeti svojim zakržljalim mozgovima, daleko od konspirativne neprijateljske Europe…

Zaboga, počelo me kopkati dok je ona neumorno uživala u svom bolesnom monologu, što ako ona nije samo fosilni zaostatak režima već je naokolo cijelo nalazište sličnih, ako ne i gorih radikala, zadojenih manijaka koji jednostavno ne mogu funkcionirati u normalnim okolnostima gdje su teror i oružje izvan zakona? Još jutros sam vjerovao da ljudi nisu zaboravili ne tako davnu režimsku prošlost a sad mi pred nosom neka luđakinja drži lekciju o krvavom revanšizmu, vraćanju u 1942. godinu, Juri i Bobanu... Zaboga, neka mi netko kaže da je ona samo jedna, da ovi drugi nisu glasali za HDZ zbog načela o kojima ona priča. Je li moguće; može li se uistinu ponoviti nacionalističko antidemokracijski totalitarizam? Može li dan ponovno postati noć, pitao sam se dok je ona velikim očima pjenila plešući na stolici ratnički ples, opijena mržnjom i pobjedom, slavila smaknuće zdravoga razuma.

Izbacio sam je vani, natočio malo češke rakije kojom su susjedi desničari slavili pobjedu i zapalio jednu. Na sreću, nadam se da nema opasnosti vraćanja na staro. Iz svih izjava što su uživo kroz ekran dopirale iz stranačkih stožera, nazirao se demokratski duh. Mlad i nezreo, ali ipak demokratičan. Hrvati su iznimno glupa bića. Zgaženi, opljačkani, poniženi, izolirani, nasilno oduzeta dostojanstva, jadni psi kratkoga pamćenja mašu repom i cijuču od sreće čim ugledaju svoga gospodara. Jedva čekaju da im zabije nogu u guzicu. Takvi su naši psi i njihove ovce s kojima skakuću panonskom ravnicom, dalmatinskom Zagorom, Konavlima i ostalim brdima i pašnjacima opljačkane domovine u kojoj se uspjeh kažnjava. Na sreću, ne sabljama nego izborima.

Sve je jasnije da lijevi centar ima sve manje šansi da će formirati vlast. I da im to pođe za rukom, vlast bi bila jako nestabilna, stalno na rubu propasti. Neće biti lako ni HDZ-u u kreiranju vlade, a imaju puno bolju startnu poziciju. No, siguran sam da su fanatici poput napaljene ustašice koja mi je uspješno zgadila večer, manjina koja nije vrijedna spomena. Nadam se da će Ivo Sanader stati na kraj radikalima iz svoga dvorišta kao što je to uspješno radio zadnjih mjesecima, čisteći stranku od ološa, bandita, lažnih busača u hrvatska prsa i polusvijeta sumnjive rodjačke ideologije koji su neobrazovanost i kronički nedostatak manira i urođeni hendikep bontona kompenzirali diletantskim stupidnim frazama i parolama režima koji je pokopan na Mirogoju s pokojnim Franjom Tuđmanom. Amen. To šugavo vrijeme je zauvijek prošlo, i nadam se da se više ne može vratiti. Sanader je večeras dobio ogromno povjerenje nacije, ali ruku na srce, i dokazao da se može othrvati gadovima. Odlučnosti koja je tako falila Ivici Račanu, njemu ne nedostaje, samo da se još uzdigne nad smećem hadezea prošlosti, i možda, ali samo možda, situacije će se nastaviti kretati u željenom smjeru, ka Europi, građanskoj demokraciji.

Morati će pritom imati na umu, da vani u četama stupaju stotine mojih susjeda. Nije mi teško shvatiti njihov neobrazovani i bolesni um. Sretna je, konkretno ova moja, baš zdravo seljački sretna jer je pobijedila opcija koju ona može razumjeti, koja komunicira jednostavnim jezikom, dikcijom njezinih predaka, i lakše joj se identificirati s njom, nego s nekom proeuropskom, liberalnom politikom razvitka i promjena. Boji se ona Europejaca, boji se svega što ne razumije. Jedva čeka Vesnu Pusić nazvati što pogrdnijim imenima. Mora da je kučka ta Vesna kad ne dopušta suprugu da je namlati svaki put kad mu se prohtije, jer mu primjerice nije rodila barem desetero malih Hrvata nakon svakog puta kad je dobila šakom uz uši i kad je pijani rodjak svršio u nju. U balkanskoj zabiti nema mjesta za reformiste, drži ona i njoj slični, tako česti u mome kraju. Što će nam reforme, što će nam civilizacija kad smo ovakvi kavi smo bolji od cijeloga svijeta i ne uklapamo se u progres? Nećemo dopustiti našoj djeci da rastu uz progres i nedajbože, budu pametnija od nas! Mi smo za izolaciju, da se slobodno kotimo međusobno, glupi, da pijani uzavrele krvi uživamo u svojoj sirotinji. To nam nitko neće oduzeti. Glupost je neuništiva.

(ponedjeljak…utorak…srijeda…)

Zatekli su me prvi rezultati s birališta, kao i mnoge. Sukladno najavama, anketama i analizama, desne su stranke trijumfirale, ali nisam očekivao da će otići toliko daleko. Uistinu su me zatekli i mada sam zadovoljan transformacijom desnog korpusa iz pećine u doba kasnog srednjega vijeka, svejedno me u večeri izborne nedjelje tresla blaga fobija. Vuk dlaku mijenja... Svjedoče tome i prvi izvještaji stranih medija koji govore o pobjedi nacionalista u Hrvatskoj.

Još sinoć barem naizgled ništa nije bilo konačno mada je predsjednik Mesić, koji je uvijek čvrsto na zemlji, siguran i staložen, praktički odmah nakon prvih rezultata kalkulirao pobjedom desnice. To što je on miran, donekle me tješi. Sanader i Mesić su pregovarali. S druge strane, Ivo Sanader nikada i nije bio problem. Za razliku od i dalje velikog broja opasnih kadrova u stranci, koja je napokon i službeno prestala biti pokret, i transformirala se bez Rojsa, Pašalića, Tuđmana juniora, Krpine i da ne nabrajam, mora idiota, u zdravu političku stranku, Ivo Sanader očito je tip čovjeka sa zdravim načelima i u nekim drugim uvjetima, ne bi se uopće uklapao u stranku koju u ovom slučaju vodi. U nekoj drugoj dimenziji, prošao bi kao liberal (ne ovi hrvatski, dakako, mislim na prave liberale), prošao bi taj i kao socijaldemokrat - ukratko, neki svestrani tip. Da se radi samo o njemu, straha ne bi ni bilo. Na žalost, HDZ je i dalje pun opasnih ljudi koji su sasvim sigurno prilično zainteresirani za svoj dio kolača moći, vjerojatno i revanšizma, i biti će teško kontrolirati taj opasni korpus. Dok s jedne strane ima pouzdanog Šeksa i Jadranku Kosor, među moćnicima me najviše brine Branimir Glavaš. Začudo, danas je srijeda, a ja tog tipa još nisam vidio na TV-u. Ne znam što bi mislio o tome. On je svakako prilično opasan tip, pravi sinonim za HDZ prije 3. siječnja 2000.

Uz unutarstranačke kandidate koji bi Sanaderu mogli pomrsiti planove i snove u Europi, nastavljanju dobrog trenda demokratičnosti, ozdravljenja gospodarstva i njegovanja pravne države, problema će biti i s koalicijskim partnerima, poglavito s HSS-om koji očekivano neće biti blag u svojim traženjima. Cijena udruživanja mogla bi biti besramno skupa. U slučaju neuspjeha braka s HDZ-om, HSS bi mogla zadesiti sudbina HSLS-a i DC-a, a to je velika cijena pa će i miraz biti neizmjerno visok. Tomčić zasad šuti, drži Sanadera da se prži na velikom ognju. Anto Đapić likuje. On je još jedan veliki pobjednik izbora. Dobio je, doduše očekivano, veliki kolač. Nagradili ga birači za dosljednost ali politika se ne mijenja preko noći. Slike uzdignute desnice još ne blijede. Europa i USA jasno su dali do znanja da je HSP nepoželjan partner, a Sanaderu se ne riskira. Tomčić to dobro zna pa će pokušati izvući što više a njegovi su apetiti ogromni, možda i bolesno ambiciozni.
Vlada se neće formirati još dugo, čini mi se. Uz malo sreće i puno sudbinskog sarkazma, stvari bi službeno mogli početi šljakati negdje oko 3. siječnja. Baš lijepo.

Nisam baš siguran da će nova vlada imati dugi vijek trajanja. Čeka ih burno razdoblje, a na žalost, s njima i nama slijede bure i oluje. Tek je srijeda navečer, pa mi je glupo predviđati. I ovo što sam rekao previše je. Možda sam preveliki optimist jer, moglo bi se dogoditi da ova "XXX kolumna" nikad i ne iziđe.

Jest da smo u ove četiri godine navikli na fantastičnu slobodu izražavanja, ali HDZ se vratio. Već u Forumu HTV-a sinoć, u jednom se trenutku u eter niotkuda javio glasnogovornik HDZ-a kao da je to normalna stvar. Već sam počeo ludjeti ne mogavši shvatiti da to nikog tamo nije uzbudilo, ali je hvala Bogu, Vesna Pusić reagirala. Nisu je shvatili ozbiljno. Uh, koliko god se trudim biti optimist... ne znam ljudi, stvarno ne znam... neka vrijeme učini svoje, pa ćemo znati više... Moj konačni komentar bio bi da je trebalo vladi Ivice Račana dopustiti još jedan mandat da obave posao zbog kojeg smo ih svojedobno izabrali. Jer ni u puno stabilnijim državama vlade ne čine čuda u jednom mandatu. A ja držim da su se rezultati u našem slučaju taman počeli projicirati. Što je tu je, ostaje nada da će ovi novi znati nastaviti tamo gdje su ovi prvi stali, da neće čisto zbog forme vratiti sve na početak i furati po svome.

Na kraju, da ne ispade da su baš svi Hrvati totalni kreteni koji biraju bez pameti i zdravoga razuma, pokazalo se iz slučaja famoznog Dražena Budiše. Taj nevjerojatni tip, čovjek koji se tako jako nadao da će biti nasljednik Tuđmana, čak mu je u jednom trenutku počeo i nalikovati likom, ne samo djelom, napokon je voljom naroda politički zamro. Otišao je opasno u desno i popušio. Ako imaju imalo pameti, Čehok i Adlešićka, a vjerujem da imaju, trebaju napokon učiniti pravu stvar i u ovom povijesnom trenutku vratiti HSLS-u negdašnju slavu. U nedjelju navečer sam se nadao da će s barem ta dva jadna sramotna glasa prebjeći s desnice prema centru i pomoći Račanovu opstanku, ali je onda Ivica rekao povijesno Ne. I baš mi ga je bilo milo gledati u srijedu u Meridijanu 16. Tako svjež, neopterećen, mora da mu je bilo gadno biti premijer. Sad neopterećen može fino u ribičiju, malo pojačati jedra u stranci i spremiti se za novi pohod na Banske dvore.

Istra je također osvjetlala obraz biračkoj Hrvatskoj. Pokazali su zašto su baš oni najrazvijeniji dio Hrvatske jer razvijena sredina ne može glasovati za povratak u pećinu, kao što se to primjerice redovito događa u mojoj 9. izbornoj jedinici gdje se nalazi Šibensko-kninska-janjevačko-bosanska županija. Pa zar ti jadni doseljeni Bosanci i Janjevci (protiv kojih nemam apsolutno ništa, da netko krivo ne bi shvatio) misle da će ih desničari blagosloviti. Kad će shvatiti da su samo topovsko meso... Dijaspora, ovi što ne plaćaju porez ovdje pa im se fućka, očekivano su glasali udesno. Svašta smo naučili, odnosno obnovili znanje na ovim izborima. Sjećate li se onog trenutka kad su nakon prvih rezultata iz ruralnih krajeva koji su ogromnom većinom bili na strani desnih stranaka, počeli pristizati rezultati iz gradova, pa se u jednom trenutku činilo da lijevi centar ima nekakve šanse, kao da je pacijent dobio elektro šokove. Grad, intelektualci, mladež, žene čija uloga u društvu nije primanje batina, jebanje u guzicu i rađanje, kako se pokazalo - glasuju drugačije. Iako je grada puno manje nego sela, pa tako i birača ove kategorije, utakmica je te dramatične noći na trenutak postala nešto zanimljivija. Grad bi hitro naprijed, a selo, prirodno, uživa u svom netaknutom okolišu i plaši se civilizacijskih promjena. Možda metafora i nije zgodna ali je očita i simptomatična. Možda još ima nade za nas, jadnu državu koja samo želi doseći europske skute i živjeti, razvijati se, biti civilizirana. Znam da bi mnogima oko mene više odgovarala izolacija, da mogu raditi što ih je volja, nametnuli bi nam svoja pravila... Ali neće. Možda smo izgubili bitku, ali rat smo odavno dobili. Ova zemlja više neće tako lako biti u nemilosti hahara, radikala i gangstera s načelima iz pretprošlog stoljeća. Došlo je vrijeme kad čak i HDZ može voditi demokratsku državu, a to je uistinu velika pobjeda demokracije. Sloboda je napokon tu, a oni neka dolaze i odlaze. Sve ostalo su nijanse.

Ante Pancirov

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.