kolumna no. 21 (14.12. 2003.)

Bankrot!

Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan?

Bankrotirao sam! Sve zalihe, a nešto je malo bilo ostalo nakon inspirativnog ljeta i epizode u kojoj sam se po prvi put u životu našao s «one» strane šanka, točio u najblažem slučaju 40 postotnu nadu ljubiteljima cocktaila, napokon su presušile. Mogu biti sretan što sam i ovoliko izdržao. No, tako je kako je i nema smisla kukati. Da sam američki biznismen ili još gore - Japanac, vjerojatno bi si ovih dana prosvirao glavu i priuštio bližnjima i policijskim istražiteljima da uživaju u mokrom i ljigavom prizoru rasutog mi mozga po cijelome zidu, djelomično po plafonu a dijelom i po podu. U japanskom slučaju, izveo bi harakiri ali tada ne bi mogao iz neke druge dimenzije promatrati kako špatulom odvajaju dijelove mog posrnula mozga s površine. Na sreću, nisam ja američki biznismen, a bogme ni Japanac. Štoviše, suicidalne ideje nikad mi nisu bile bliske, a kako je krpanje kraja s krajem nešto na što sam navikao zadnjih nekoliko sušnih godina, odlučio sam se prisjetiti onih godina kada su mi cvale ruže, a takvih je ipak bilo puno više, barem u omjeru 70 : 30 posto za blagostanje. I tako sam odlučio malo ubrzati put ka blagostanju, početi raditi nešto ozbiljno i napredovati na društvenoj ljestvici.

Nakon nekoliko tjedana razmatranja svih mogućih opcija, shvatio sam da mi nema druge – moram početi raditi nešto konkretno – ono kad svaki dan ideš na posao, imaš radno vrijeme, i ukratko – jednostavno šljakaš, pa si u điru, susrećeš razne ljude i naprosto – stvaraš si prilike za uspon . Zadnjih tjedana u igri je bilo nekoliko opcija što bi sve mogao raditi. Jedna kvalitetna ponuda teška blistavih i nedokučivih soma eura naprosto visi u zraku. Više da je propala nego da će se realizirati a ako se ikad realizira, to sigurno neće biti prije proljeća. Prekasno dakle. Druga shema je čak i bolje plaćena ali bi se iz ovih stopa trebao spakirati i prebaciti guzicu u Zagreb što mi nikako ne odgovara. Jednostavno, trenutno ni za prilično veliku lovu ne želim opet tamo gore. Dalmacija mi odgovara kao nikad do sada, a kad ujutro na trećem programu HTV-a bacim oko na panoramske snimke i Zagreb doslovno ne vidim od magle, a kroz prozor sunce samo što doslovno ne uleti u moju sobu, samo se nasmijem i pomislim kako sam sretan što sam tu gdje jesam.

Reći će netko da sam kreten kad u ovom teškom socijalnom nacionalnom stanju spominjem prilično visoke cifre i još se usuđujem odbiti tako plaćeni posao, ali razlozi su jednostavno osobni i kompleksni da ću za sada ostaviti objašnjenja sebi. Čisto da ne bi bilo – ovo – ono, napominjem da je riječ o legalnim poslovima. Još nisam toliko očajan da planiram nešto drugo. Osim toga, ni ja više nisam tako mlad, he he. U potrazi za poslom pala mi je na pamet i jedna jako gadna ideja – da otvorim detektivsku agenciju. Vjerojatno bi mi za to trebala hrpa dodatnih sranja, neki policijski tečajevi, tko zna što (zbog čega sam na kraju i odustao), ali mi se ideja dugo činila sjajnom. Vrhunski izazov! Cijelo desetljeće bavim se novinarstvom, a najviše vremena proveo sam baš u istragama. Nerijetko sam se osjećao baš kao detektiv dok bi u nekoj rupi satima s «minoltom» čekao da slikam nekoga tamo gdje ne bi trebao biti, pratio ljude, žicao podatke od policije, pokušavao rekonstruirati ubojstva, pljačke, namještene prometne nesreće u doba kad su se otpadnici SIS-a kao pravi slijednici udbe na taj način rješavali neprijatelja. Vjerojatno bi jedva preživljavao u nekoj zakupljenoj zadimljenoj rupi za teškim drvenim stolom nakrcanim papirima i novinama. Na vratima bi bio izrezbareni mutni stakleni dio gdje bi pisalo moje ime i ta mistična riječ – Privatni detektiv. Osjećao bi se kao Dick Tracy, kao Mickey Rurke. Držao bi noge na stolu i telefonirao, stalno bi upadao u sranja i redovito zarađivao, a vjerojatno poput Mister Noa rjeđe dijelio dobre batine ali bi na kraju uvijek izvlačio živu guzicu i love dovoljno da skrpam račune i platim tajnicu. Da, tajnicu, kao iznimno važan detalj u životu svakog detektiva. Plavušu koja zna tipkati, javljati se na telefon i pušiti. Tko zna, možda bi i bilo posla za privatnog detektiva u gradu kao što je Šibenik. Valjda bi lovio zločeste supružnike u grijehu, pratio omladince koji su malo skrenuli s titova puta, a tko zna, možda bi mi se «posrećio» i neki gadan posao, pun mistike i intriga. Tada bi iz svoje zamišljene bube poput Dylan Doga njuškao po zabranjenom teritoriju i slušao vrhunsku glazbu.

Ipak, brzo sam odustao od te ideje za čiju bi realizaciju trebalo puno vremena. Izgubio sam doduše šansu da popijem batina i batina a možda i pokoji metak, da mjesecima jedva krpam kraj s krajem i da me plavuša tajnica tješi kao da sam Rocco Sefriedi. Zato sam postao sportski novinar što će vjerojatno prilično nasmijati čitatelje koji me osobno poznaju. Do prije nekoliko godina nikakav sport me apsolutno nije zanimao, mogu reći čak da sam se prema sportu u svakoj prigodi ponašao prilično arogantno. S gađenjem bi mijenjao TV kanal kad bi se tamo odvijala bilo kakva sportska aktivnost. Prvo me bila zaintrigirala košarka dok su naši klubovi nešto i vrijedili, ono u doba Jugoplastike, štajaznam, Kukoča, Rađe itd. Napredovanje nogometne reprezentacije u Francuskoj tijekom SP-a u nogometu 1998. godine me dodatno, magično privuklo. Bilo smo mladi, lokali i slavili. Nešto se u mjesecima koji su uslijedili probudilo u meni i sve više sam guštao u sportu, pogotovo u nogometu. Valjda se tada dogodila i infišacija u Hajduk. Oko Hajduka je situacija doduše bila malo specifična jer sam za njega po defaultu navijao od rođenja, mada nisam pojma imao tko tamo igra i kako klubu ide. U Dalmaciji se Hajdukovac postaje rođenjem. Moš me vriđati, sovati, pizditi šta oš, ali mater i Hajduk mi ne diraj. Tako je to i kod nas na Baldekinu.

Danas uživam u praćenju brojnih sportova, a nogomet pratim pomalo opsesivno, pogotovo talijansku ligu. Da je sport u moj život ulazio pod, u najmanju ruku čudnim okolnostima, svjedoči i veza između mene i Juventusa. Volio sam jednu tamnu curu koja je obožavala Juve i nešto manje Barcelonu. U doba kad smo brijali, taman sam se bio već napalio na nogomet. Juve mi je na neki način ostao kao trajna uspomena na tu ugodnu ljubavnu vezu. Drag si mi ali Del Piera ne bi odbila, znala je reći mala.

Na posao, radno mjesto sportskog novinara, nakon što sam bio politički, crno kroničarski, muzički, kvazikulturni (subkulturni) i tko zna kakav sve ne novinar, naletio sam sasvim slučajno, kako to obično ide u mom životu. Jedne večeri sam posjetio staru prijateljicu koja radi na lokalnom radiju. Rekla mi je da mjesecima ne uspijevaju naći nekoga tko bi pratio sport i sutradan sam dobio posao. Zanimljivo je da mi je ona bila prva šefica kad sam se počeo ozbiljnije baviti novinarstvom. Bilo je to na jednom drugom radiju prije puno godina. I tako ja ovih dana pratim lokalni sport koji nije baš bajan. Mali nogomet, košarka, odbojka, šah, totalna ludnica. Najvažniji lokalni klub svakako je NK Šibenik koji je lani ispao iz prve lige, nakon velike afere o kriminalu, namještaljkama itd. Falio nam je samo bod, ali bod koji nas je stajao društva među najboljima, ako se o superlativima u hrvatskom nogometu uopće može govoriti. Pričalo se svašta, a prvi čovjek kluba, inače lokalni dožupan i kontroverzni političar No 1 Miho Mioć, na godinu dana je suspendiran zbog medijskog prozivanja navodnih krivaca i okolnosti zbog kojih je klub navodno ispao. Baš sam ga nekidan posjetio i dobra dva sata smo raspravljali o nogometu, ali i drugim stvarima. Mioć i ja nismo se baš voljeli u doba kad sam u novinama pratio politiku i bio visoko plasiran na top listi omraženih njegovom hadezeu. Moram priznati da sam ga gadno gazio, baš sam nekako imao pik na njega. Sada smo opet na suprotstavljenim stranama, a nakon iscrpnog razgovora imam osjećaj da ćemo ovoga puta surađivati korektno.

Eto, riješio sam pitanje bankrota i nakon par mjeseci učmalosti ustajem u pola osam i pičim na posao. Nadam se da se to neće loše reflektirati na moje osnovno zanimanje pisca diletanta. Naime, ne usuđujem se nazvati sebe piscem, pogotovo nakon što je Borivoje Radaković u Jutarnjem prošle subote napao trenutno najprodavanije hrvatske ženske pisce čije se škrabotine, po Radakoviću sumnjive književne kvalitete, prodaju kao pravi bestseleri. Od te subote traju prepucavanja po novinama, Radakovića prilično napadaju i zapravo, podignuta je velika prašina. Ja ne mogu, odnosno ne želim za sebe reći da sam pisac. Uopće me ne zanima da me struka prihvati ili podrži. Ne znam zašto bi trebao biti veći ili manji pisac zato što me ceh prihvaća ili ne prihvaća. Za brojne velike klasike (a ne mislim da sam jedan od njih) s raznih kontinenata, cehovski književnički suvremenici vjerojatno nisu ni znali. Ovi su pisali jer im se pisalo, a ne da ih struka prihvati. Danas je gadno vrijeme za struku kada bilo tko može napisati bilo što i objaviti to na internetu, u vlastitoj nakladi na papiru, odnosno na nekom trećem mediju. Publika je ta koja bira što žele čitati, i što ne žele. Ne mislim da je Vedrana Rudan pisac genij, čak mi ide na živce često njezina kvazifeministička preseravanja. Neke njezine kolumne u Nacionalu bile su mi zanimljive, druge opet naivne do bola, ali činjenica je da je žena čitana, da ju puše i da ima jako puno ljudi koji žele pročitati sve iza čega stoji njezino ime. Stoga, ja ju poštujem i želim joj sve najbolje u karijeri i privatnom životu. Jednostavno zato što imam izbor, čitati ako mi se sviđa, ili jednostavno hitnuti njezinu knjigu kroz prozor, ako mi se ne sviđa. Sasvim mi je svejedno što o bilo kojem štivu misle recimo u Društvu hrvatskih književnika, tom pretpotopnom društvu a izgleda da je ovih dana zbog aktualnih događaja preminuo i FAK, pa mi je sasvim svejedno i njihovo mišljenje. Ja ne pišem zbog njih, nego zbog sebe. Bilo bi mi drago da se nekome svidi to što pišem, ali iskreno, fućka mi se i za to. Pišem jer moram, jer mi se u glavi stalno gomilaju proklete rečenice, kombinacije slova koja moram negdje izbaciti. I to je to. Idealno bi bilo sutra živjeti od toga a ne životnu energiju razbacivati u borbi za golu egzistenciju! Na kraju, ne znam što je Radakoviću sve ovo trebalo, ali držim da čovjek ima svako pravo na svoje mišljenje, koliko god kontroverzno ono bilo. Bilo bi krajnje opasno i ružno da on to pravo nema, kao i da V. Rudan nema pravo onako krajnje otvoreno i degutantno pljuvati po svemu čega se dohvati. OK, HDZ se vratio, ali sloboda je neuništiva i neće nam je više nikad nitko uzeti. U najgorem slučaju, imamo Internet, a tu nema pizdarija. Pisanje od kojeg živim je nužno zlo i iza njega ne stojim u onoj književnoj dimenziji. Toliko o novinarstvu, a porno priče i tople ljudske priče koje mi povremeno odlično plaćaju loše novine, ionako ni u ludilu ne bi potpisao. To je za preživljavanje. Treća dimenzija je na mom hard disku, povremeno negdje na internetu. To je poezija, u zadnje vrijeme češće proza, odnosno nešto iz čega bi se s vremenom mogao izroditi roman. To je pisanje koje pišem isključivo zbog sebe, ono što me čini tim što jesam i ono jedino što je moje isključivo privatno vlasništvo. Moje pisanje sam živi ja, i bez obzira čitale to mase ili negdje jednom netko, bilo tko – biti će te škrabotine tu i kad mene ne bude. U grob ne možeš ponijeti praktički ni gaće, jer te obuku u tko zna što kad rikneš, ali škrabotine ostaju. Nosiš ih tamo u noć sobom, ali i ostavljaš jer te smišljeno poslagane riječi ne umiru s tobom. Imaš ih, i svi ih imaju, hvala Bogu na internetu. I zato ustajem u pola osam, da mogu zaraditi za život i u miru pisati. Koja ironija: pišeš pizdarije po zadatku da bi osigurao život u kojem se možeš prepustiti pisanju onoga što zapravo napisati želiš.

Uostalom, nevjerojatni život pun oscilacija kojim živim vrhunska je inspiracija. Zar ne? Dok je na sceni Radakovića, Rudanice, Ferića, Tomića, Jergovića i sličnih freekova, ja se budućnosti sebe kao pisca ne bojim. Živjela književnost, bez cenzure, nesputana i široka, živio Internet!

Ante Pancirov

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.