kolumna no. 20 (8.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji

Svratio sam u petak popodne u bolnicu, na neurologiju. Šibenska psihijatrija, kao institucija, uživa na ovom području veliki ugled. Naime, radi se o veoma staroj ludari, jednoj od prvih specijaliziranih klinika te vrste u ovom dijelu Europe. I dan danas, ludaru nazivaju «mala kuća», jer je krajem 19. stoljeća bila smještena u malenoj zgradi na prostoru današnjeg medicinskog kompleksa – županijske bolnice. Ne znam je li izgradnja ludare u Šibeniku tako davno, uz za to vrijeme iznimno profesionalan znanstveni medicinski kadar tek slučajnost ili je razlog područje koje obiluje pacijentima, ali činjenica je da u gradu ima jako puno zanimljivih «oriđinala», ljudi različitih psihijatrijskih dijagnoza koje svakodnevno susrećemo na gradskim ulicama. Otkad znam za sebe, postoji desetak najzanimljivijih pacijenata a od onda je barem još desetak ljudi, iz ovog ili onog razloga, jednostavno puklo, pa danas bezglavo lutaju, žicaju lovu i duvane, ulijeću sa nevjerojatnim spikama itd. Uglavnom je riječ o bezazlenim stvorenjima, jednostavno opaljenim mokrom čarapom, i na neki način, oni su simbol ovoga malenoga grada. Neke od njih mogli bi možda uvrstiti među zanimljivosti u turističke brošure. Toliko su simpatični na taj svoj opaljeni način. Svojedobno sam u sklopu nekakvih novinarskih tema razgovarao s šefovima psihijatrije o tim ljudima i promatrao štićenike ustanove, ali ovoga puta tamo sam se uputio isključivo iz privatnih razloga. Otišao sam posjetiti prijatelja s kojim se družim od možda četvrte, pete godine života. On je na odjel završio zbog posve originalnog razloga, i nadam se da je riječ o kratkotrajnoj krizi, da se neće pridružiti sivoj brojki onih koji su odjednom u nekom trenutku pukli, i puknuti ostali trajno. Na putu ka bolnici pokisnuo sam kao ženska stvar jer jesen opasno ovih dana pokazuje svoje pravo lice. Inače to nije baš često tako otkako je plava kugla popizdila meteorološki i ušla u klimaks, milenijski klimatski poremećaj, pa jesen danima nalikuje na proljeće, skoro i na ljeto. Na sreću, ponekad, kao ovih dana zapljusne nas stara dobra kiša, a kišni dan je meni dobar dan. Naprosto, to je tako otkad znam za sebe. Kiša je u meni oduvijek budila inspiraciju. Čula mi se od vlage nekako nabildaju a pamet raspištolji. No, danas popodne nisam imao namjeru guštati u kišnom popodnevu doma uz kapljicu, tipkovnicu i prigušeni jazz, nego sam izišao na vjetrometinu i pokisnuo. A pokisnuti mi nije drago, pogotovo jer kišobran ne nosim otkad sam ih nekoliko pogubio u prvom osnovne. Namjerno sam ih gubio, da ih ne moram nositi. Mrzim kišobrane. Logično. Jer volim kišu. A kišobrani su veliki neprijatelji kiše.

Skrenuo ja s teme. Šteta, jer baš me krenulo o kiši i pokislim konotacijama. A pisati o kiši puno mi je lakše nego objasniti što jedan normalan čovjek u kasnim dvadesetima već tjedan dana radi na neurologiji. Čim sam ušao na odjel, naišao sam na njega. Pušio je na hodniku, u prugastoj bolničkoj pidžami i djelovao sasvim normalno, zdravo. Rumen u licu, s onim svojim klasičnim osmjehom, razveselio se kad me ugledao i počeo se šaliti na svoj račun, u kontekstu okolnosti u kojima smo se susreli. – Nisi očekivao da ćemo se jednoga dana susresti u ludari, a ? Da ćeš me ovdje posjetiti – sprdao se Prgavi. Čudno se, veli Prgavi koji je taj nadimak zbog karaktera zaradio još u osnovnoj školi, osjećao tjednima. Prije nekih tjedan dana u kupatilu mu se odjednom zacrnilo, nožni mišići otkazali su poslušnost i ovaj se poput neke mlohave vreće prosuo po podu koliko je dug i širok. Srećom, nije zapeo glavom o umivaonik, kadu, školjku ili stroj za pranje rublja. Kupatila u stanovima nebodera u kojem obojica živimo, prilično su skučeni pa s razlogom spominjem tu realnu mogućnost. Dijagnoza? Opasno oslabljeni imunološki sustav, psihička iscrpljenost i neidentificirana psihoza. Neslužbeno, čini se da je glavni razlog zbog kojeg se nalazi na «odjelu» višesatno svakodnevno konzumiranje igračke konzole «Sony Playstation 2». Kažem neslužbeno jer se liječnici ne usuđuju takvo što i službeno proglasiti dijagnozom jer bi to bilo veoma revolucionarno u ovoj, u usporedbi sa zapadom, blago primitivnoj zajednici. U Japanu i SAD – u, psihoze nastale iz kronične, patološke ovisnosti o Playstationu, poznate su godinama, a postoje čak i bolnički centri gdje se takve osobe hospitaliziraju, «skidaju» sa sonyeva dopa, rečeno našim riječima.

S Prgavim će sve biti OK, vele doktori, a i on se osjeća sad vrlo dobro. Već sutra, možda prekosutra, mogao bi vani. Ta opsesija igranjem u našem širokom društvu, a igra se u 90 posto slučajeva nogomet, traje već godinama, još iz vremena kad je carevala pretpotopna sonyeva «jedinica». Grafika igrice je odonda napredovala svjetlosnim godinama a virtualni nogomet se prilično usavršio. Kad japanci izbace sljedeću verziju, a za očekivati je da će od zadnje verzije biti bolji barem dvostruko nego što je «dvojka» bila bolja od «jedinice», vjerojatno će i kod nas ovisnost o igračkim konzolama prihvatiti u medicini kao realnu pojavu. Naprosto zato što je fenomen zaista realno postao opasan i Prgavi nije jedini koji je zbog virtualnog nogometa puko. Ako ništa drugo, dobro je što su liječnici prihvatili dijagnozu kao nešto realno. Još jednom se pokazalo zašto šibenska ludara ima tako blistavu prošlost i tradiciju!

Vjerujem da velikom dijelu čitatelja zvuči vrlo bizarno ova priča jer ne mogu zamisliti da se netko može navući na virtualno ganjanje baluna, ili još gore, oboljeti zbog toga. Ipak, to je tako. Najugroženija populacija su muškarci u dvadesetima, pripadnici srednje klase, pasivni nogometni navijači, dakle oni koji povremeno idu na utakmice uživo a češće nogomet gledaju na TV-u. Najčešće su to samci, mada to ne mora biti ključno jer mnogim je igračima konzola idealna razbibriga, dobar način za opuštanje, za bijeg iz bračne svakodnevice. Uz mlade radne ljude, još češće i one zaposlene, među ovisnicima su dakako i studenti a muško čoporativno druženje, obično traje satima. Prosječna «zaražena» ekipa sastavljena je od najmanje trojice, a često ih je i do šest do osam konzolomana. Igra se turnir, svaki od njih najčešće ima unaprijed odabranu momčad, bila to nogometna reprezentacija ili klub. Partije znaju trajati satima, a u igračkom zanosu nerijetko se događa da u igri prođe cijela noć, svane i prođe pola dana, prije nego što fanatični igrači uopće shvate koliko je vremena prošlo. Najčešće turnir završava tek kad nestane piva ili trave, ovisno o afinitetu momčadi. U svakom slučaju, alkohol i trava glavni su rekviziti. To im dođe nešto kao kopačke i dres. Među pravilima treba istaknuti kako većina igrača ne dopušta igru s brazilskom reprezentacijom jer je puno jača od ostalih. Nije fer igrati recimo s Brazilom protiv Hrvatske.

I kad čovjek malo bolje promisli, s obzirom na sve rečeno nije nimalo čudno što je Prgavi nakon tko zna koliko odigranih partija, uz hektolitre piva i trave koliko krava napase u mjesec dana, završio u bolnici. Njegov organizam jednostavno nije mogao izdržati tko zna koliko dugo bombardiranje organizma. Odavno Prgavi kad legne u krevet i zatvori oči, u glavi i dalje vidi virtualni zeleni travnjak i momčadi koje trčkaraju; sudac dijeli kartone, publika navija a komentator ponavlja klasične fraze. Koji užas! Tim gore što je Prgavi iznimno zaljubljen u marihuanu, što je nesumnjivo dodatno utjecalo na njegovu bolest. Moje je skromno mišljenje da je trava možda i najopasnija droga kada je o zaglupljivanju riječ, jer jede mozak sporo a tragove ostavlja dugoročno. Podmukla je, prava lisica među drogama. Svatko će za travu reći, to je pizdarija, nitko nije stradao zbog jointa, ali dok druge droge, pogotovo one jake, organizam ubijaju na poznate ekstremne načine, trava to radi nevino. Jadnik nije ni svjestan što mu se dogodilo, a uskoro ne može sastaviti tri suvisle rečenice. I sad, trava u plućima i travnjak na ekranu, očito su ubitačna kombinacija – jeftina ulaznica za ludaru.

Kao umjereni virtualni nogometaš, moram priznati da je «Sony» vrhunska zabava, ali u granicama. Igrati sam, protiv računala nije ni približno zanimljivo kao odmjeravanje snaga s živim protivnikom. Igra je tako dobro napravljena da doslovno igraš nogomet. Adrenalin divlja, luduješ kad te suparnik drsko faulira, ukliže ti u noge, pogotovo ako sudac ne reagira pa mu jebeš sve po spisku. Kao i u pravom nogometu, prije utakmice biraš ekipu, slažeš formaciju, pozicije na kojima će pojedini igrači igrati, a moguće je kreirati i nove izmišljene igrače. Tako sam vidio kod nekih kompletnu aktualnu hrvatsku reprezentaciju iako u default verziji zadnjih verzija igre, mnogih aktualnih reprezentativaca poput Rapaića i Prše recimo, uopće nema. Uz igru jedan na jedan, čak do četiri igrača mogu igrati u istoj momčadi protiv virtualnog protivnika, odnosno dva na dva. Takva je igra posebno zanimljiva jer imaš još bolji fealing da si uistinu na travnjaku jer možeš vikati na suigrača, dogovarati strategiju, dodavati mu balun u for pa ga psovati ako ne uhvati itd.

Zanimljiva igra, ali očito pomalo opasna za ljude koji nemaju mjeru. Ne mogu a da se ne zapitam, kako će sve to izgledati za koju godinu, kad igračke konzole još više tehnološki napreduju. Ne bi me čudilo da uz konzolu budućnosti proizvođač bude isporučivao i neki «prostor» nalik na steper, po kojem će igrači doslovno trčati s kacigom punom čipova i loviti balun, uklizavati i davati golove. Tko zna, tehnologija pići ko luda, a igračke konzole vrhunska su investicija i nešto što će uvijek biti jako isplativ proizvod. Na kraju krajeva, mislim da na brzinu procesora koja se navodno udvostručuje svakih pola godine, najviše utječu upravo igrice, što se stalno razvijaju ….

Prgavi veli da neko vrijeme neće igrati, da će smanjiti i duvanje. Mislim da je svjestan situacije i da realno može sagledati situaciju. Brine me ostatak ekipe jer su mnogi od njih još radikalniji od jadnog Prgavoga. Suhi je primjerice tako, u još gorem stanju iako nije imao sreće završiti na psihijatriji. Totalno je unezvjeren, malo govori i zna nestati na nekoliko dana. Odlazi na more i lovi ribu. Momci mi kažu da puši više nego ikada, da mu piz od sto kuna, a to je pun kurac dima, ne može preživjeti niti dan. A to je gadno, zaista. Na neki način, to je gore i od heroina jer kod njega nema nepoznanice. On ubija i radi to kvalitetno, brzo i uspješno. Sve je tu poznato. Kod trave je potpuno drugačije. Jednostavno čovjek nije svjestan što mu se dogodilo, a mozak nestaje, nestaje i nestaje. Odjednom tablica množenja postaje vrhunska matematika, a čovjek bi rekao – trava, pa kome se pobogu još dogodilo nešto loše od trave. Zajeban je taj Playstation, taj virtualni nogomet koji se, vidi ironije, igra baš na travi, doslovno kako god pogledaš.

Ante Pancirov

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.