www.zbrdazdola.com

XXX

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen

O lijepo, prekrasno,
Novo ljeto.
U zemlji poganih,
u siromašnim gradovima
i selima što vegetiraju,
stiglo je novo doba.
A meni se povraća,
od sjete i pršuta,
jesam gad,
ali bolji dugo bio nisam.

Neka vam je sretno novo ljeto,
vama koji još vjerujete,
da se išta promijenilo.
A nije,
niti će.

Božićna XXX kolumna bila je jedna od prvih koju sam napisao za ovaj site. Nakon nje, po prvi put sam dobio desetke e- mailova čitatelja, a i gazdi sitea ta se priča posebno svidjela. Bilo je to lani, baš negdje u predblagdansko doba. Pisao sam o tome zašto mrzim Božić, i Novu godinu. Nakon 365 dana, mogu samo još jednom konstatirati isto. Od blagdana mi se, naime, kosa na glavi diže, želudac mi negoduje pa nataložena žuč iritira mozak. Dođe mi da se izrigam, da izbacim iz sebe svu jebenu sjetu, propuštene prilike i sjećanja na puno bolje dane. Biti ću toliko slobodan da citiram samoga sebe; skinuti ću dio lanjske blagdanske kolumne:
Kurvin sin je opet napravio krug. Napaja raj i pakao, pa kruži. Stado bilježi krugove, da bi znali kako postojimo, a zapravo samo slavimo još jedan korak bliže kraju. Mrzim Božić. I Novu godinu. Tako je to oduvijek. Možda sam samo još jedan od onih koji mrze cijeli svijet, i sve što tamo ima, pa mi blagdani kljucaju jetru. Ali nisam. Jebe mi se za svijet. U principu, i za sve što tamo ima....
...Kurvin sin uskoro započinje svoj novi krug. A ja ostajem dijete mjeseca. Bilo je dosta zajebancije, ruljo, uživajte u svojim izmišljenim počecima i završecima. Ja odustajem. I fućka mi se ako mi zamjerite. Ja na sve to ionako gledam vrlo subjektivno.

(23.12.2002.)
Eto, tako je to bilo onda, a tako je bogme i danas. Blagdani i ja, mrzimo se javno, i to ne krijemo. Mada sam puno bolji nego onda, nego lani, razlika je samo u nijansama. Moja nihilistička duša ogrezla u mazohizam, kao da njome upravlja pakleni stroj, zadnjih dana u prosincu naprosto poludi. Loš naboj osjeća se u radijusu nekoliko kilometara oko mene. Samo što ne vrcaju munje iz mene, kao kad se iz oblaka prazni elektricitet. A ovaj što vrca iz mene, nema se gdje isprazniti, pa struja šiklja po mom tijelu gore, dolje, lijevo i desno, i samo što mi ne sprži mozak. Na sreću, usrani blagdani ne traju toliko dugo, pa siječanj u Novoj godini dočekam živ, rijetko kad zdrav ali svakako živ, živ onoliko koliko se živim nakon svega mogu osjećati. I to su moji blagdani.
U praksi to ne izgleda puno drugačije. Uzmimo na primjer Badnjak. Bio je to za mene radni dan, običan - kao i svaki drugi. Oko osam sam se javio u radio program na novu frekvenciju postaje na kojoj odnedavno zarađujem za život, i trabunjao o blagdanskom ugođaju, ponudi na tržnici i po trgovinama.

Monotono i dosadno. Ostatak dana bio je jednako bezvezan, ako bezvezniji može biti. Oko 21 sat, zaputio sam se prema Marku koji živi par blokova dalje od mog stana, a nešto bliže središtu grada. Putem sam susreo Vidu, prijatelja kojeg sam upoznao tamo negdje 1979. godine, otkad se ozbiljno družimo. Dugo se nismo vidjeli jer smo prilično dugo vremena u različitim filmovima. On dovršava studij animacije na akademiji u Zagrebu a često je i u Austriji odakle mu je komad, uvjerljivo najozbiljnija njegova veza do sada. Vida je prilično sretan, ide mu u životu i pravi je umjetnik, boem i pol. Pridružio mi se ka Marku gdje je već bila gomila ljudi, a na stolu arsenal svih onih drangulija koje se rabe u blagdanskoj noći. Nakon kratke rasprave svijesti i podsvijesti, kao svaki stabilni rekonvalescent, odbio sam sve te draži i odlučio se za domaće crno vino koje je imalo impresivan vonj, konja bi oborio s nogu. I sjedio sam, prilično tupo. Osjećao sam se kao da sam pao s Marsa. Oko mene blud, autodestrukcija, promatram genocid nad moždanim vijugama i jedva se usuđujem prisjetiti koliki sam hedonist nekad bio i sam. A bio sam pravi kolovođa, prvi i najotporniji. Trpao sam u sebe sve i svašta i redovito zadnji padao. Jak kao slon, kapaciteta nuklearne elektrane. Pa se zapitam, koji kurac sad radim tu gdje mi nije mjesto? Večer je prolazila, a ja sam sjedio i pričao pizdarije. Bilo mi je fora jedino analizirati koliko glupo pijani i urokani ljudi djeluju iz perspektive Ťnormalneť trijezne osobe. Otkad sam smirio strasti i stao malo na loptu, prestao se uništavati, često se u ovakvim prilikama zapitam - u čemu je štos? Moram paziti kako ću ovo napisati a da ne ispadnem licemjer, da ne ispadne kako sad ja nešto serem a do jučer sam bio ista pizda kao i oni. OK, dakle, priznajem prošlost, priznajem sve, i što jesam i što nisam a nakon svega, usuđujem se istraživati, analizirati i propitkivati sebe i druge.
Osnovno je pitanje - zašto? Čemu sve to, koga vraga jedva čekamo bilo kakav motiv da u sebe utrpamo svo smeće ovoga svijeta? I to na dan kad se rodio Isus, rođen da pati i da strada. Da ga dobro zakucaju na križ, probiju mu krhko tijelo kopljem, pa kockama na sreću razdijele ono malo sirotinje, dronjaka u kojima je 33 godine živio. Njegov život nama je izlika da budemo sjebaniji nego ikad u godini, da se overdoziramo najvećim uličnim smećem. A tako je to još od ranog puberteta. Jesmo li sjebana, frustrirana generacija, pa se ne znamo ponašati bez psihoaktivnih sranja? Mislim da je to loša isprika. Činjenica da smo živjeli u gradu izravno izloženom ratnim stradanjima, da su granate često padale po krovovima i da su u jednom trenutku tenkovi bili u predgrađu, na šibenskom mostu, da nas je samo sreća dijelila od sudbine Vukovara - može li to biti opravdanje kada je i ovog Badnjaka većina sugrađana, vršnjaka, dočekala Božić bez svih tih ilegalnih sranja kojima smo se kljukali godinama, a kojim se većina Ťnasť i dalje kljuka i u tome uživa. Još u srednjoj školi čekali smo petak, sakupljali lovu i ulagali je u bilo što, što utječe na svijest, što je mijenja, remeti percepciju i izbacuje nas iz kolosijeka. Božić, Nova godina, velike fešte, bili su samo vrhunac onoga što se obilato radilo vikendima, a što su neki s vremenom radili i sve češće. Ne trebam napominjati da neki od njih nisu dočekali ovu novu godinu, pa čak i neke prijašnje.

Bila je baš Nova godina kad je počelo, a iako je bilo jako davno, tamo negdje krajem osamdesetih, sjećam se kao da je bilo maločas. Da, bio je tu Marinko ( čujem da danas ima sto kila, ženu i hrpu djece, ima trgovinu i šleper...), išli smo u istu školu, osnovnu dakako. Uzeo sam iz kuće bocu Prošeka, koju smo pijuckali na stepenicama iza zgrade. Bilo je još nekoliko klinaca ali Prošek ih nije zanimao. Slavili su Novu uz petarde. Normalni klinci. Mi smo htjeli više, pa smo tukli po slatkom alkoholu. Klizio je kao sok. Sjećam se jasno trenutka kad su mi noge počele otkazivati poslušnost. Malo me je bila trta, ali smiješak s face nitko nije mogao skinuti. Bio sam pijan, i bilo mi je dobro, jebeno dobro. Počelo je. Već dogodine, nitko se više nije igrao petardama. Jednostavno smo se nekako infiltrirali u stariju ekipu, i nisam ni trepnuo, a u godinama što su dolazile svuda oko mene nalazila se gomila narkotika. Pokušati ću ih nabrojati po nekakvoj kronologiji: trava, hašiš, tablete - oxazepam, seresta, tranex, artan, apaurin, lexaurin, valium, heptanon, bezocain, itd. (obvezno konzumirane s alkoholom), pilo se uglavnom jeftino vino (para nismo imali, rat se bližio, pregazio nas), pila se vodka, gin, ponekad whiskey, pelinkovac, stock, amaro 18, travarica, lozovača, tequila, svi mogući domaći napici, domaće rakije, smokovače, prozorače! U zori ludila, na red je došao neostik, odvratno ljepilo u vrećicama, najbrži način da klinac zagori, moždane stanice izgaraju rapidno, genocid nad moždanim vijugama...

Devedesete su u punome jeku, studira se u Zagrebu, spominje se nova kultura - techno, počinju partyi, u početku maleni, za izabranu ekipu, otkrivamo ecstasy, speed, muvamo se s nekim junkeyima iz Zapruđa, tip se overdozirao u WC-u, sjedim za stolom u svom dnevnom boravku i pitam se - tko su svi ti ljudi oko mene, dok motam tko zna koju po redu, sablasno... sezona LSD-a, prosinac 1993. godine, ekipa je tjednima u totalno bolesnom filmu. Rat bjesni, LSD u Šibeniku košta 130 kuna - naprosto ga nema, obara sve moguće cijene. Netko u Zapruđu nabavlja Burt Simpsona - 10 komada 300 kuna. Nova godina u ofsajdu... Na sve strane gori trava, smrdi ko sam vrag, ekipa vuče speed, s vremena na vrijeme pojavljuje se na kratko bijeli prah, kokain... prve lastavice kaće se na heroin, jednostavno nestaju, mijenjaju se do neprepoznatljivosti, loče se, lijevaju se hektolitri... devedesete su na kraju, novi milenij samo što nije tu... i ne trepneš, eto i 2004. Tko živ, tko mrtav. Nisu svi na broju, odavno. Preživjeli krpaju rane, neki dočekuju blagdane u inozemnim centrima za detox. Jesmo li prokleti? Ili smo samo obični, sjebani, tipični predstavnici suicidalne generacije?

Prizor drugi... sadašnjost, smjena Badnjaka na Božić, vani je užasno hladno... Stojim za šankom lokala u kojem vrijeme kao da je stalo. Rulja urla, pijani su i drogirani. Iz zvučnika trešti estradno smeće. Kafić je inače Ťrockerskiť, ali ne i noćas... blagdani su, studenti su sišli u mali grad, svi su pijani, u komi, i očito im odgovara smeće od glazbe. Ne snalazim se. Većinu ne poznajem. Osjećaj je isti, kao i svake godine, ambijent identičan, samo su ljudi neki drugi, ja ih ne poznajem. Stipe, moj prijatelj po stažu, zaključuje - Ovo je posljednji put da sam ovdje za Božić. Jednostavno nema smisla. Ovo postaje perverzija. Kimam glavom, potpuno se slažem s njim. Odlazim u drugi lokal, tamo tek ne prepoznajem nikoga. Atmosfera potpuno drugačija. Svira DJ, dobra elektronska glazba. Ja sam i dalje trijezan, pijem Becks i ne prepoznajem nikoga. Gužva je ogromna, nikako da se namjestim. Počinje mi raditi živac, ipak se pokušavam smiriti, neću valjda dopustiti da me neki klinac isprovocira, da mu na Božić razbijem glavu. Ali guranje ne prestaje. Idem pišati. Muški WC je pokvaren. A kad misli proraditi ako ne radi na ovako nakrcanu večer. Penjem se na kat, tamo je ženski zahod. Gore je atmosfera nešto komornija. U redu za pišanje Martina s prijateljicom. Prvi put je vidim otkako smo tri i pol godine divljeg braka frknuli u smeće. Pozdravljamo se, kiselo se smješka, klasična kurtoazija. Meni je neugodno, snosim veći dio krivice, mislim da sam joj priuštio generalno sranje, imala me ali me nije bilo, klasika, poput lošeg film noira. Pitam se kako je uopće izdržala tri i po godine. Nemam joj što za reći, nema smisla. Očito je dobro raspoložena kad nakon svega ima volje sa mnom govoriti. Razmišljam, gdje su sve te moje žene iz lanjskih godina, dok Martina unutra piša. Došao je red i na mene, ali ulazim samo u dio s umivaonikom i ogledalom. Vrata s školjkom su zatvorena. Izlazi frajer, kao da je glavu gurnuo u brašno. Vilica ukočena, trlja nos i zube, umiva se i dokaze trpa pod zube. Milina, nema što. Jesam li ja lud, ili su popizdili svi oko mene. Plesao sam, bolje rečeno, bez veze micao udovima , još neko vrijeme, i otišao doma spavati. Očito, ja više ne pripadam điru na rivi, ni okolnim klubovima i kafićima. Pregazilo me vrijeme, možda, ali barem sam živ, i relativno zdrav.

Logično, još jedna serija blagdana mi se zgadila, s razlogom. Neke stvari više nikada neće biti iste, a još ne tako davno, i ja sam orgijao. Mlad, lud. barem me ujutro nije probudila glavobolja. Treba stati kad je... najbolje?!

A onda je došla Nova godina, spas... jedva sam čekao da usrani blagdani završe. Jedan stan u susjedstvu i neki dragi ljudi. Bilo nas je malo, manje nego ikad do sada, a bilo je bolje nego ikad prije. Svi stariji od mene, u odjelima, s puno utakmica u nogama, hrpa strane, birana vina, hvarski Zlatan Plavac kakav nisam pio još od prošlog ljeta kad me gospodin Plenković bio pozvao na cjelodnevni izlet u sv. Nedjelju, na jugu otoka gdje ima sjajnu kuću, divnu obitelj i moderni pogon za proizvodnju vina. Nakon cjelodnevnog obilaska otišli smo u Pitve, na tulum kod Štefa Lupina koji tamo ima klub, a te je večeri organizirao foto session s nekim stranim komadima. Ah , ta sjeta. Na novu godinu u susjedstvu, pilo se i bijeloga vina, sjajna Vrbnička Žlahtina, doduše puno lošija nego što je nekad bila. Otkad se komercijalizirala, više je ne rade tako dobru. No, zato je prasetina i perad bila sjajna. rano sam otišao doma, ranije nego ikada. Mislim da je to bila dobra Nova, možda zrno lošija od one prije dvije godine kad smo Martina i ja bili sami među desecima tisuća veseljaka, s pjenušcem u ruci nasred Trga bana Jelačića, dok su Prljavci prašili. Bila je to druga dimenzija, ljubavna vatra pretvorila se u led. Jebiga, nitko ne zna što život nosi, ali meni su došli bolji dani. Vratio sam se tamo gdje pripadam, vratio sam se kući.

U Šibeniku je loše, ali došao sam s namjerom da budem karika koja će donijeti promjene. Nekidan mi se lokalni župan Duje tuži, kako smo najebali, jer Zadar ojačan Kalmetom na sjajnom položaju, ima povijesnu priliku da nas pretvori u njihovu periferiju. Rekao sam mu da smo sami krivi, nakon izbora nemamo nikog normalnog u Saboru. Svjestan je on toga, ali sad je kasno. Ni u gradu nije puno bolje. Gradonačelniku Milanu smještaju sa svih strana, jebe ga vlastita stranka, jebu ga koalicijski partneri, jebe ga oporba. Grad je na koljenima. Imam li snage učiniti nešto nakon što sam jedva preživio protekle godine? Ne znam odgovor, ali novo vrijeme je tu, barem kalendarski. Pitam se, smijem li se barem nadati ako ništa drugo. Kako bilo, tu sam i vrijeme je da se trgnem. Toliko toga je zapostavljeno, propustio sam puno vremena. Vrijeme je da krenem. Tu sam. Sam kao i uvijek, a oko mene demoni, leptiri s kandžama i reptilskim zubima. Ipak, vjerujem da imam snage. Kvragu i ova Nova, neka bude nova po svemu, ne samo po jebenom kalendaru.

Ante Pancirov

kolumna no. 22 (5.1. 2004.)