ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama

Prije godinu i pol dana napustio sam Zagreb, odličan posao i stan u strogom središtu grada. Valjda sam bio na vrhu tih dana. Radio sam u prestižnoj redakciji, družio se s cool ljudima, službeno kontaktirao s najvišim političkim facama od Banskih dvora do Ureda predsjednika republike; živio s predivnom ženom... Nije puklo odjednom, kraj se nazirao već na početku. I zapravo sada više nije ni bitno što se dogodilo. Bitno je samo to da sam napustio Zagreb i spustio se južno, sve do Šibenika gdje sam i ostao. Nije mi bilo prvi put da selim. I prije sam odlazio, pa se vraćao, pa tako u nedogled. Ali godine su prošle. Razlozi prvobitnog odlaska u Zagreb, snimanje demo snimki "Nagona" kod momaka iz Jinxa u "Funhouseu", danas su tako blijedi. Blijedi koliko i studiranje na Političkim znanostima, lutanja po noćnim klubovima, demonstracija mladosti, bunta, degeneracije... BLACKOUT...

Šibenik. Godina je 2004. Ja sam tu gdje želim biti. Ali oko mene tuga, čemer, jad i bijes. Moj bijes. Je li mi ovo trebalo? S Pantovčaka u sredinu zamrle urbanosti, na malu plaću, na život usporen do ludila. Da. Trebalo mi je ovo. Jako mi je trebalo. Toliko toga treba popraviti, a ja više nisam baš toliko mlad, ideali su ishlapjeli, entuzijazam se ugušio u prljavom moru pod rivom. No, ja sam tu, i čvrsto u ruci držim čekić. Ne da razbijam, ja bi popravljao.

Zamišljam da je neko drugo vrijeme. Grad od 50 tisuća stanovnika nasred Dalmacije. Pozicija idealna. Luka, marine, prirodno ušće rijeke Krke, gradska kupališta, sveučilišta, dva vrhunska nacionalna parka – Krka i Kornati. Pitoreskna dalmatinska mjesta naokolo, uz more i u zaleđu. Zdrava hrana, poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo, priroda predivna, fantastična kulturna baština, katedrala sv. Jakova – fantastična gradnja, stario dio grada – spomenik sam po sebi. ... Sve je tu, ali zapravo ničeg nema. Samo moja bujna mašta. Snovi, puki snovi i ništa više. Ovaj grad je mrtav. Umro je odavno. Prvo su umrle tvornice, a za njima i duh u ljudima, istim onima koji su prije 25 godina imali najviši standard u tadašnjoj državi. Niti sto kilometara na jugozapadu Zadar raste. Niti sto kilometara jugoistočno Split je vječan kao Rim u malom. Imaju ti gradovi puno, ali malo tako vrijednih stvari kao u ovoj vukojebini iz koje pišem. Neću upasti u zamku lokalpatriotizma, diviti se zavičaju i srati po svemu izvan magičnog kruga regije. To je posao za idiote, a ima ih na izvoz i rade to svakodnevno. Neću naricati, kukati i jadati se. Mogu samo konstatirati – pa koji nam se kurac dogodio da pored svega što imamo zapravo ništa nemamo.

Nadam se da moji vjerni čitatelji nisu prebacili kursor na neki drugi link, jer im se ne da zajebavati s internim lokalnim budalaštinama o kojima pišem. Ali ovaj slučaj nalikuje na mnoge druge. Mnogi će se gradovi u Hrvatskoj ovdje prepoznati a njihovi građani zapitati se – kako nam je to pošlo za rukom? Da jedemo govna i hodamo ulicama popločanima zlatom, dok na našim stablima rastu najljepše voćke, a po livadama pase debela zdrava stoka. Mogli bi za sve okriviti političare, te diletante, stoku sitnoga zuba, jebivjetre i klaunove, ali to bi bilo jako licemjerno kad smo ih mi izabrali, a oni su zapravo samo dio nas. Daleko od toga da nisu krivi, ali ništa manje nego što smo i sami. I kad tako čovjek postavi stvari, slijedi jednostavan zaključak da je loše i da bolje ne može. Jer mentalitet je gadan i ne promjenjiv. Nekidan mi je župan Duje rekao da strahuje kako bi Šibenik uskoro mogao postati periferija Zadra, malo selo uz Zadar. Stari hadezeovac veli da će biti velikih promjena u regionalnom ustroju države gdje bi Šibenik lako mogao popušiti. Božidar Kalmeta, genijalac koji jedini od nove elite može slijediti put koji je zacrtao Radimir Čačić, sigurno će se pobrinuti za svoj grad. I skidam mu kapu zbog toga. Šibenski političari koji su godinama odlazili u zagrebačke fotelje samo su iznosili iz grada, donosili su jedino prazna obećanja. Danas nema ni njih, zasluženo. Pitam župana kako se moglo dogoditi da nitko iz njegove pobjedničke stranke (nitko suvisao) s ovog područja nije u Saboru. Priznao je, prihvatio igru i potvrdio da strahuje što će biti s ovim gradom, ovom bogatom regijom što bi sutra mogla biti zadnja rupa na zadarskoj svirali. Zadar će biti administrativno središte, tamo će ići lova, tamo će biti sve. A ovdje? Pa ni novine gradske tu ne postoje. Ima doduše jedna tiskovina, grafički nalikuje na partizanski bilten iz 1943. , ali o tome bolje da i ne govorim. Jedan gradski radio, katastrofa, glazbeno smeće i Županijski radio o kojem se neću izjašnjavati jer mi kruh daje. Kina u ovom gradu ne rade, rade tek ponekad, kad dođe ultra hit, pa se ljudi udostoje poviriti tamo. Ma nema ovdje ničega!

Ali ja sam se vratio. Poput pustinjaka da krenem ispočetka. Zagreb je toliko daleko iza mene da prošlost vidim samo u magli. Ne putujem tramvajem 45 minuta do Vjesnika. Ne izlazim iz ureda u pet popodne. Zaboravio sam kako izgleda magla.
Moja jutra započinju oko osam. Lijeno, s noge na nogu, pješice desetak minuta hodam do "Bona", kafića veličine manjeg dnevnog boravka gdje na šanku uz veliki makijato prelistam redom Sportske, Jutarnji i Slobodnu. Do devet se dogegam do redakcije, dogovaramo ležerno što ćemo raditi a onda se izgubim po gradu. Radim, njuškam, sretnem nekoga pa na kavu, obiđem birtije u kojima obitavaju kolege iz drugih redakcija pa kolektivno razmjenjujemo informacije, ležerno, tek da smo svi u toku. Slijedi ručak, odmor, pišem svoj roman pod radnim naslovom "Potraga za blagom", o tipu koji je na tragu blaga opljačkana tijekom rata za nezavisnost u šibenskom zaleđu, triler s časnicima i političarima, ubojicama i manekenkama, nogometašima, junkeyima. Popodne traje, vremena ima za sve. Ponekad nešto treba napraviti za radio, ponekad večer završi u nekoj birtiji. Sporo i ležerno.
Kad ovako razmišljam, i nije tako crno. Jedino što je premalo žena između 23 i 28 godina, pa je teško napraviti kakav ozbiljni korak. Ovako se sve svodi na vikend zadovoljstva. Kvragu, da se bar nešto trgne, da ova ustajala nakupina ovlaš nabacanih kamenih kuća nekako se razdrma, pa da krene, da se počne gibati, da proradi noćni život, da ljudi dobiju kvalitetne poslove i da im se plaće. Bio bi ovo raj a ne selendra između Zadra i Splita. E jebote, zato sam se vratio. Ima nas malo, ali smo jaki, mislim na masu dečkiju i cura s kojima se družim otkako sam se vratio. Ima ideja. Osim toga, ovo je idealno mjesto za moju umjetničku dušu. Ako ništa drugo, inspiracija vrca iza svakog kantuna, toliko je zanimljivih događaja, idiličnih situacija da se zaprepastim ponekad.

Mislim da sam napravio odličan potez što sam napustio Zagreb te jeseni. Isto tako mislim da mi moderna tehnologija ionako jamči da čak i odavde mogu biti u tijeku, biti jebeno globalan, ali na zdravome zraku, uz vrhunska vina i delicija kakvih u Vjesnikovoj menzi nemaju. A sve to je strašan motiv da se pozabavim i s ostalim sranjima. Puno se ljudi vratilo, očito je turizam napokon ostavio konkretne tragove. Miče se, heureka, okreće se. Biti će još meni i dobro ovdje, vidjet ćete. I morao sam napisati kolumnu o Šibeniku. Pa dugujem mu toliko, ipak je to prvo mjesto koje sam ugledao kad su me izbacili silom iz tko zna koje i kakve dimenzije. A i malo gdje ću drugdje čuti toliko tračeva o sebi. Zanimljivo? Ne bi vjerovali koliko. Jest da je sjeban, ali ja sam sad tu i vrijeme je za velike korake. A ja sam dovoljno lud da glavom opalim u zid, ne da je razbijem, nego da ga raspolovim. That s It baby. The end.

Ante Pancirov

kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.