www.zbrdazdola.com

TITO, IRENA I JA

(kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Sinoć dok smo ležali pričali smo o prazninama u srcu i glavama. Pitala me za ekstenziju. Nisam znao što bi odgovorio. Pa sam odšutio. Nikad nisam bio spreman na suživot. Ne sa strancima. A oni su jedini koji postoje. O kako mi je nedostajala. Otvorena, nježna, vitka a tako nekako istovremeno puna i nabrijana. Nedostižna, vječna i prazna. Proza. Tako ženska, neograničena. Limit nam je samo električna energija. Jer odavno sam prestao rabiti olovku. Rukopis umire u elektronskom potpisu. A ja sam oduvijek želio biti dio generacije koja će živjeti promjene. I nije me zaobišlo. Ne zaobilazi me ništa još od početka.... Tisuću devetsto osamdeset i neka... stojim mirno kruta tijela i zamrznuta pogleda. Hol prepun djece, kližu se po mramoru i jedu sendviče i buhtle s marmeladom zagorena dna. S moje desne strane kip u natprirodnoj veličini. Glava i poprsje. S druge strane pozlaćena kipa nekim bižuterijskim lakom djevojčica. Mislim da je uplašena. Oduvijek je bila uplašena, nekako sama. Vječno tužna, odsutna. Mršava i ispaćena. Irena, mislim da se tako zvala. 45 minuta prošlo je u jedinstvenom treptaju i samo to je ostalo, samo toga se sjećam. Treptaja. Njegova statua nestala je jednako brzo kao i brižno djetinjstvo. Više nikad nisam nosio plavu kapu, crvenu maramu i čuvao Tita. Irenu viđam ponekad. Javim joj se tek pogledom, mada ona mene ne vidi jer stalno gleda u pod. Mislim da se udala, da je frajer mlati. Irena, zaboga, neke stvari nikako da se promijene. Kožnati remen od britve je isti, nasilnik drugačiji. S brkom oca. Je li moglo biti drugačije? Za mene, tebe, Irenu, Tita? Zar je važno?

Proslavljamo neke nove blagdane... u Noći vještica. Sjećanja. Na pola milijuna spaljenih žena. Kopulacija u sjaju pomrčine mjeseca. Kontradiktorna poput ovog vremena. Znanstvenici ukazuju na povećanu aseksualnost među svim slojevima. Kažu da je tako zbog overdoza, zasićenja. Televizija ubija svaku želju. A ona i dalje raspravlja mada zna da po defaultu nisam takav. Međutim, jedino što me može impresionirati je ova ledena piva i vječni duvan zbog kojeg će me vrag odnijeti prije vremena. Kad bude vrijeme za to. Kad dođe vrijeme za to. Sejmeni dolaze.... Ha, dolaze. Davno, dok sam bio pjesnik, rekao sam jednoj drugoj da sam periodična promjena disanja što živi negdje daleko. I ne obazire se. Nisam joj rekao ono o kukavičluku i bjegovima. Da stalno strahujem da ću propustiti neku bolju priču pa sam zato spreman da iza prvog ugla nestanem zauvijek. Nisam joj mnogo toga rekao. Nije me ni pitala. Kako bi i mogla kad ne zna. Ni ne sluti. Volim kad me gladi po kosi, dodiruje mi lubanju. I ne zna koliko je varam dok me tetoši i nanosi mi bol svojom nježnosti. Jer promišljam, više podsvjesno nego što zapravo želim, zamišljam i priželjkujem ruku one druge, brodske i otočne, domorotkinje vruće krvi što mi nije dopuštala niti trenutka sna pa sam vrijeme morao kupovati na ulici. A život u bonusu je skup i opasan. Vječno izgubljeno vrijeme, mada je uloženo izvrsno. Iskorišteno bogovski. Ona to zna, mada neće priznati. Opečena. Zasićena. Zadovoljena onako kako više nikad neće biti. Nevjerojatna penetracija. Konstantna, dugoročna i stabilna. Moja tvrda erekcija satima joj je uzrokovala višestruke orgazme pa se gušila. Nije željela disati jer se bojala da će izgubiti vrijeme na to prokleto disanje, tako nepotrebno i dosadno. Jer ona bi vrištala, ona bi da vječno ulazim u nju i izlazim, da nikad ne prestanem.

Gledam TV i šutim. Previše toga vrti mi se po glavi ali sjeta je moj grob, moj zatvor. Zarobljenik prošlosti. Ponekad čovjeku se dogodi da izokrenuti svijet, neko čudno vrijeme kad sve funkcionira naopako, kad se ništa ne događa onako kako bi trebalo, kad ti hladna piva ljeti ne odgovara a čim zahladi halapljivo je piješ, gušiš se od gušta i podriguješ. Ne spavaš noćima, ne jedeš danima. Da nije sunca bio bi vampir.

Kako se lako gubi smisao, kako inspiracija prestaje a ono što je još nedavno bila čista strast sad se guši u slovima što se nižu samo kako bi prekrili prazninu, samo kako bi rekao jer svjestan sam koliko malo toga zapisujem u zadnje vrijeme. Vaga. S jedne strane milijuni slova koncipirani unutar stroja kojim dirigira moćnik, s druge psihodelična proza sumnjiva formata, bez dosjea, otisaka i DNK tragova u arhivu gubitnika i kriminalaca. Šef me tjera da riješim to silovanje prije policije, pa mi dođe da je pitam je li uživala. Ironija, moja najbolja prijateljica. Nasilje sve više uzima maha čak i provinciji u kojoj nikad nema sranja.

I što mi vrijedi kad će za minuti sve to biti prošlost. I samo će ostati sjeta. Topla, beskompromisna i zaboravljiva. Sve će se jednom svesti na treptaj. S jedne strane ja, s druge bilo tko a u sredini bilo što. Nesuđeno ili osuđeno, presuđeno... Sve se svede na trenutak, izgubljen i relativan. Poput svakog krika, svakog orgazma ljepotica urezanih u prošlosti u treptajima, kratkim flash backovima, bljeskovima.... Koji je smisao? Gdje živi, ima li JMBG i treba li ikome? Mislim da je bolje ovako podsvjesno nego da pišem o sebi. Jer vanjština je dosadna, nimalo spontana. Baš kao i ona. Nikako mi ne ide u glavu što ona radi tako kasno u mojim mislima. Kad je nije godinama bilo niti blizu. Niti sam je zvao, niti mi je trebala. A sad se pojavila niotkuda, odjednom i stoji tu. Gleda me velikim crnim očima i želi me. Znam da me želi, da će uvijek čeznuti za mojim ulascima u njezino meko meso, tkivo vlažno i sklisko. I ona to zna, mada ne znam zna li da sad mislim na nju, da se divim njezinu tijelu i sprdam Bogove jer svojom bezdušnošću ne mogu nadmašiti njezinu jebežljivost i otočku ljepotu. Da nisam prevarant, pomislio bi da sam napisao odu ljubavi, poemu, ljubavnu prozu o beskrajnoj strasti i dvoje bića, što skladni poput violina i divljih mačaka sklupčani su među plahtama iz kojih vonjaju ljubavni sokovi pomiješani sa skupim vinom iz prošlosti u kojoj je bilo novca za sve. Ha, kako bizarno. Vratila se sestra ironija. Kako trulo. Sjećanje. Na dane novaca. Ljubavi? Ili je to bio samo jedan u nizu. Pornić. Pomislih na trenutak da zapišem sva njihova imena, da nagradim virtualni papir, ali brzo shvatih besmisao takvog čina. Moram priznati da sam sretnik. Ili da sam bio sretnik. Uvijek dobivao najbolje dijelove slagalice, i uvijek razbijao ogledala. Poput pravog klauna. Kao kad ti naprave rez s desne, i rez s lijeve strane usta pa se na silu smiješ dok krv se cijedi preko brade na prsa, pa kaplje na koljena. A ti osmijeh s lica svoga ne skidaš. Tragedija.

Poželio sam joj laku noć. Ljubi me. Pojma nema koliko sam bio odsutan. Ali ne treba brinuti. Jer ja nikad i nisam tu. Svi živimo privid, skriveni u jazbinama podsvijesti. Duboku, u toplim kolibama pred vatrom, živom vatrom iz kamena kamina. Mi zajednički odolijevamo vremenu što dolazi. Lažemo i grijemo se vlastitom gluposti. Pomamljeni za prošlošću, gramzivo grabimo nove dane i želimo još više. A svejedno se razbacujemo. Ne odolijevamo raskoši trenutka. Prigrabili slavu od Bogova, podredili sebi sve ostalo. Sve se mijenja, ali moje stvari nepomične su poput statue. Ne trzaju i ne trepću. Kosa mi sijedi, dobivam bore, oči su mi sve dublje i uskoro ću hodati pogrbljeno. Nema slike na tavanu da je boli umjesto mene. Jedino dječak iz ulice mudrosti sve zna. Sve je prošao, a još je mlad, neokrznut dalekozorom gleda u praskozorje. Znam da laže kada kaže da vidi dugu jer kiša dugo nije padala iako je jesen. Naučio sam sve svoje laži i ne dopuštam im da me varaju. Taj luksuz dopuštam samo sebi, a ne svojoj vrckavoj podsvijesti. Jer nju ne boli, fućka joj se zapravo.

Eto, vidiš da još možeš u treptaju napisati pet - šest kartica teksta i ne opsovati niti jedanput. I sve to tipkajući na kućnoj IBM crnoj tipkovnici koja je za milimetar po slovima deblja od one na poslu koja ima totalno drugačiji smisao. Ona proizvodi svijest, ova podsvijest. I da, ha, ona je tamo bijela, ova ovdje crna, ko bi rekao, a?

A sad je uistinu već kasno i previše bizarno. Moram ustati, a kad se maknem odavde znam da će inspiracija prestati. Ionako se onaj bijeli reper dere na TV-u a to me nervira pa i da hoću više pisati ne mogu. Zbogom... Što bi više?

Ante Pancirov