www.zbrdazdola.com

Život kao film

Pogledao sam večeras onaj film s Clint Eastwoodom gdje stari frajer glumi novinara koji u zadnji čas spašava nevinog tipa od izvršenja smrtne kazne u zatvoru st. Quentin. Neponovljiv je stari mačak, pa sam s guštom pogledao film koji sam ranije gledao na traci. Uz nedvojbeno napetu radnju, posebno me se dojmio karakter lika kojeg stari Clint glumi. To je nekakav američki novinarski stereotip, tko zna koliko puta ispričan u filmovima i knjigama. Takav tip ljudi me podsjeća na Mister Noa iz omiljenog stripa iz djetinjstva koji uvijek najebe, a uvijek se izvuče na pozitivnoj nuli. Takav je i lik Eastwooda, samo što je novinar, sjebani poročni tip koji je u nekom trenutku, najčešće na vrhuncu karijere nešto zajebao, pa sad na margini u vremenskom vakuumu životari u nekakvoj redakciji B kategorije, u principu propadaj. A na kraju se obično pokaže da je ta životna degradacija određena prstom sudbine. Trebaš dobro najebati, sjebati si karijeru da bi tek na dnu, u govnima do grla napravio životno djelo i dobio Pulitzerovu nagradu. Tako je to na filmu. A zajebano je ako se takvo što dogodi zapravo u realnom životu, kad novinarskom luzeru nije unaprijed scenarijem osiguran happy end. I kad se dogodi u Hrvatskoj. Bilo da si napucao urednika, ševio mu ženu, pijan napravio scenu u predsjedničkim dvorima, što god te na određenoj razini karijere sasjeklo - prostor za manevriranje je minimalan. A novinar tamo i amo, iz istog je kalupa. Predispozicije su unaprijed određene. Lik o kojem govorimo vjerojatno nije za neki teški fizički rad, paranoično se boji fiksnog radnog vremena, ima preko nekoliko poroka, živi nezdravo, vara ženu i zapostavlja sve što se zapostaviti može, prezire klasične društvene norme... baš nekako kao Eastwood u tom filmu.

Samo što u pravom životu nije nimalo romantično kao na filmu, i teško da završava s happy endom. A novinarska slava traje koliko i objavljena vijest. Prebrzo se pretvara u efikasni alat za pranje prozora. Za razliku od gafa. Gaf poput krpelja sraste s novinarom. Zavuče se duboko i iritira. Ni s hektolitrima alkohola ne da se sterilizirati. Manevarskog prostora je premalo, a vladajuća partija je prejaka. I onda te jebu sa svih strana. Da su bar pametniji i sposobniji, na bilo koji način nadareniji, bilo bi lakše prihvatiti degradaciju. A u principu nisu. Zato i jesu to što jesu. Baš mi je uletio taj film u pravo vrijeme. Nikad manje love, a više gnjavaže. Možda je konačno došlo vrijeme da mijenjam profesiju. No, možda mi se posreći prava priča. Tko zna... Ma... toliko o filmovima...

Nekidan sam bio u zatvoru. Službeno, dakako. Za pravo čudo, zatvorenici su bili prilično raspoloženi za razgovor, pa sam sklopio dobru priču. Poslao sam je i jednom tjedniku, lova će mi dobro doći. Moram obnoviti neke stare angažmane, otisnuti se na teren, tražiti priče i namaknuti neku lovu. Od proze mi živi samo duša, ali treba od nečega kupiti duvane... U zatvoru, zamislite, ima i nevinih. Mnogo puta sam to čuo. Jedna je priča bila posebno zanimljiva. Stanoviti boksač osuđen je na 15 godina za ubojstvo. Kaže da su mu namjestili policajci. Leš ubijenog pronađen je zakopan u zemlji dok se raspadao. Jedna novina zainteresirana je za priču pa ću ovih dana vjerojatno natrag u zatvor.

Inače, pomalo me zatekla situacija tamo. U jednoj od ćelija, kad sam ušao, momci su upravo na DVD-u gledali pornić. Da, na DVD-u. U svakoj ćeliji imaju najmanje TV i nekakvu glazbenu liniju ili kazetofon, a skoro svi imaju i video ili DVD. Neki imaju i Playstation, a ćelije me više podsjećaju na studentske sobe, nego na ono što bi od zatvora očekivao - duge mračne hodnike s redovima ćelija s rešetkama uz koje koračaju namrštene njuške s pendrecima, tipovi s facama opasnijim nego što iti jedan robijaš može biti. I to ti je zatvor! Dok ljudi po gradu mjesecima čekaju na specijalističke preglede u bolnici, ovi su prvi na redu, kad im se prohtije.

Vidio sam i neke poznate face, tu iz podzemlja. Tako me jedan od njih žicao da im nabavim balun za nogomet. Probušio im se, a ministarstvo nema para. Pa sam žicao direktora NK Šibenika da mi da neku loptu. I dali su mi, mada je drugoligaš sa Šubičevca u tolikom kurcu da je dobro što mi i balun mogu dati. Nekidan sam baš trebao u eter na radio dovesti njihovog suspendiranog predsjednika Mihu Mioća, ali sam na moru dan ranije uhvatio finu prehladu pa sam dva dana preležao doma. Morat ću ovih dana napraviti taj intervju. To je onaj frajer što je lani na kraju prvenstva optužio neke klubove za mito i korupciju, namještanje rezultata. A toga kao nema u Hrvatskoj. Ne daj Bože. HNS samo što nije Vatikan. A kad već govorim o nogometu, pada mi na pamet kako je Juve totalno okončao sezonu. Užasna sezona. Ali zato Milan igra kao nikad. Ono su roboti, a ne ljudi. Dobra je bila i tekma u Rimu - Lacio - Roma i još mi nije jasno zašto su prekinuli utakmicu. Nije mi ni jasno kako je moguće da onolika rulja ulazi na travnjak kako im se prohtije. Ni da su navijači onakvi autoritet. Rekli su svoje Tottiju i ne bi ga više Bog natjerao da nastavi igrati.

A da primjetim, usput, ovaj site postao je pravi melem za kolumniste. Sjećam se kako je to bilo prije, kad smo pisali uglavnom samo Max i ja. Max je prošli tjedan spominjao Stipin roman "Nediljom u 3", jednu od omiljenih mi škrabotina. Čak je bila i neka opcija da roman pretvorimo u scenarij jer je jedan Amerikanac ponudio neku lovu da snimimo art film. Predložak je sjajan, ali film je ipak zalogajčina. No, jednog dana, tko zna. Bilo bi to sjajno. Neostvareni san, želja.

I sam sam bio kreativan ovih dana pa sam napisao 10-ak kartica za Queer natječaj - atječaj za nastranu priču. I zadovoljan sam s napisanim. Nadam se da će se svidjeti žiriju. A ako ne prođe, rado ću je objaviti na zbrdazdola. Do tada, nastavljam život novinarskog luzera na minimalcu i udaru šefova, poroka i nezadovoljnih žena koje bi mi restaurirale karakter. Ali vuk dlaku mijenja...

Ante Pancirov

kolumna no. 34 (24.3. 2004.)