www.zbrdazdola.com

Podzemlje

(Kriminalci dobivaju sve bitke u posljednje vrijeme,
rat će teško dobiti.
Policija tapka u mraku
u sendviču
između gangstera i lošeg pravosuđa.
A ja kao i uvijek,
naslonjen na zid negdje u sjeni,
pripalio sam cigaretu
pa ih promatram. )

Hrvatski gangsteri zadnjih godina uistinu rade kao crnci. Podzemlje je jako dobro organizirano. Sve je više profesionalnih bandi, radi se stručno i sofisticirano. Kriminalci su ozbiljniji nego ikada a njihova su nedjela sofisticirana, pomno isplanirana i što je najvažnije, sve ih je teže pratiti. Zagreb se polako pretvara u Beograd, a cijela država sve više nalikuje Italiji. Često rešetam daljinskim upravljačem po talijanskim TV postajama, najčešće u lovu na mnogobrojne emisije iz Serie A. Tako svako malo ulovim informativne emisije, stalno nakrcane crnom kronikom. Istina, kriminal je na ovom području oduvijek prisutan. Jugoslavija je bila sinonim za lopovluk. Otkad znam za sebe, priča se o muljažama, oduvijek se kralo na sve strane. Ali ovo što se događa danas, drugačije je. Zločin je naprosto evoluirao.

Zagreb je postao opasan grad. Reket, pljačke, provale, ubojstva, silovanja, narkotici, prostitucija cvatu. Ne mogu reći da policija ne radi svoj posao. Baš suprotno, mislim da rade puno i da su s obzirom na okolnosti jako dobri. No, pravosuđe je u komi. Veliki dio ribe koju MUP digne s parangala, do Državnog odvjetništva se izgubi, a sudovi aboliraju sitniš koji do njih dođe. Glupo je generalizirati, ali nešto je trulo u toj priči. Znam za neke konkretne slučajeve i jeza me hvata. Primjer? Zašto ne... Izvjesni odvjetnik rekao je dileru koji je pao sa stotinjak grama dopa cifru koliko košta bezuvjetna sloboda. Ne znam pojedinosti, ali frajer je vani! Pravila igre su poznata. Kao i cifre. Zna se točno koliko košta policija, koliko tužioci i koliko suci. A i zakon, takav kakav jest, nudi spektar proceduralnih potencijalnih pogrešaka. Odvjetnici baš kao u filmovima, uz izbušenu knjigu zakona i lovu za korumpiranu pravosudnu administraciju, sve uspješnije rade svoj posao. Biti odvjetnik danas je jako dobar posao. Branili ubojicu, lopova ili ratnog zločinca, lova im ne gine.

Ima nekih godinu dana da su se pojavili tipovi koji operiraju samo velike poslove. Planiraju dugo, ne ostavljaju tragove. Imaju planove zgrada u koje upadaju, lažne registarske tablice, sofisticiranu opremu. I nevidljivi su. Pravi fantomi. Mislim da su dva ili tri puta nastupili. Svaki put su digli veliku lovu i nestali bez traga. Čak im je i policija skinula kapu za profesionalno obavljeni posao.

O ubojstvima ne treba ni pričati. Najčešće su to gangsterski obračuni a događaju se uglavnom u Zagrebu. I ubojstva izvršavaju profesionalci. Imaju dobar alat i backup. Ubojstva me podsjećaju na Chicago iz vremena Al Caponea, Luckya Luciana i odličnu priču o mafiji u omiljenoj mi filmskoj trilogiji Godfather. Sve češće su spektakularna. Najbolji primjer su smaknuće Vijeke Sliška usred bijela dana i egzekucija Bugarina Marinova u zagrebačkom kafiću NBA.

Otmice, koje su u južnoj Americi godinama jedan od najunosnijih kriminalnih poslova kod nas su nešto novo. Zbrka sa Zagorčevim malim bila je sjajno novinsko štivo zadnjih dana. Ne znam što bi mislio o tom slučaju. Toliko je rupa, kontradiktornih činjenica, da boli glava. Prava zbrka. I još ne kužim koja je uloga Hrvoja Petrača u svemu? U Srbiji su otmice već odavno razrađena rađa. Bilo je samo pitanje vremena kad će naši kriminalci početi kidnapirati ljude. A sin umirovljenog generala samo je prvi u moru slučajeva koji će se tek početi događati. Ni malo ne sumnjam da će ih još biti.
Uz ubojstva, pljačke i otmice, u Hrvatskoj cvjetaju ruže i narko mafiji. Balkanska ruta šljaka punom parom a luka u Rijeci navodno je središnje mjesto za tranzit narkotika po cijeloj Europi. Kokain sa zapada, heroin s istoka, amfetamini sa sjevera i hašiš s juga. I sve to u tonama.

I kad nakon svega toga shvatiš da radiš pošteno za perverzno malo novaca, pa te još jebu s isplatom, kasne, jer nitko ne plača na vrijeme, čovjek ne može a da se ne zapita isplati li se uvaliti u jedan veliki, pravi posao? Šanse su podjednake, 50 50 % za uspjeti ili popušiti. Srediti si život, ili si osigurati kartu u jednom pravcu, na dugogodišnji besplatni smještaj i tri obroka u jednoj od kaznenih ustanova u državi. Kad smo već kod zatvora, ovih dana trebam otići u jedan ovaj šibenski. Zanimljiv je to zatvor, nalazi se u središtu grada. Ne idem tamo zato što sam bio zločest. Idem službeno, po zadatku. Napisati priču za novine, reportažu na radiju. Biti će zanimljivo, sigurno.

Dok tako razmišljam o kriminalu i svemu što se događa u zemlji, ne mogu da se ne zamislim o prošlosti. Možda sam i sam u nekim životnim situacijama mogao prijeći tanku granicu podzemlja i nadzemlja. Zapravo, mogao sam sigurno. Za postati kriminalac ne treba ti neka genetska predodređenost. Čak ni predumišljaj. Dovoljno je biti na krivome mjestu u krivo vrijeme. Nekoliko puta bio sam blizu sranja. Ne ponosim se tim situacijama, ali bio bi licemjer da ih zaniječem. Tri puta sam uhapšen, niti jednom osuđen. Jednostavno, bio sam na krivom mjestu u krivo vrijeme. Moja kolumna nije ispovjedaonica pa nema potrebe da od svojih pizdarija radim putopise. Ne bi želio da netko pomisli da sam kriminalac jer to nikad nisam bio. No, da sam živio nekim drugačijim životom, sasvim sigurno se ne bi našao iza stakla u policijskoj postaji, uza zid kao potencijalni kriminalac, u vrsti s desetak ispijenih mršavih i visokih likova koji su svi izgledali kao da su mi braća.

DIGRESIJA Isto tako, da sam živio nekim drugačijim životom, možda bi baš ja bio neki Novica Petrač, Nikica Jelavić ili neki treći lik s covera Crnih kronika. Imao sam sve predispozicije za to, okoliš, znanje.

Nisam imao alibi za tu večer, barem ga se nisam sjetio na vrijeme, a previše sam sličio na zločinca. No, rekli su svi osim broja 6 su slobodni. Ja toga dana nisam bio broj 6. Tek kasnije sam se sjetio da sam tog 30. ožujka 1994. godine, između 21 i 23 sata kad se zločin dogodio, bio 350 kilometara udaljen od zločina, a da ironija bude veća, bio sam na vlastitom koncertu, na pozornici kluba s 150 svjedoka. Koja budalaština, ta sitnica nije mi pala na pamet dok me neki inspektor cijelo popodne ispitivao u postaji na Remetincu.

Kriminal je nešto što se uvijek događalo blizu mene. Možda sam jednostavno odrastao u takvom kvartu, možda sam magnet za takve poznanike. Zato ponekad šokiram nekoga. Kad sam sa šeficom nedavno razgovarao o reportaži iz zatvora, ispričao sam joj priču o poznanici koju su višestruko silovali zatvorenici i čuvari. Bila je šokirana, pitala me pa zar stvarno poznaješ nekoga tko je bio u zatvoru? Nije to mogla shvatiti. Kao da živim u dva svijeta. Ujutro popijem kavu s ljudima koje je priroda poštedjela podzemlja a navečer pijem pivo s ubojicom. Ne znam kako, ali uklapam se u obje priče. I to mi je prirodno. Nekidan sam bio kod Maje čiji je dečko robijao. Pitao sam ga zašto je bio u zatvoru a on je hladno odgovorio zbog ubojstva. 10 godina iza brave, a tek je prešao tridesetu. Prije desetak godina u Madridu je dilao na ulici bijelo, žuto i amfetamine. Gnjavili su ga neki Marokanci, htjeli ga istjerati s područja. Bilo ih je četvero i zgazili su ga, prebili na mrtvo ime. Izvadio je gan i prosvirao jednome glavu u trenutku kad mu je Marokanac htio zadati smrtni udarac nožem. Htio ga je ubiti. Kaže, pucanj, flash i odjednom trčim love me Marokanci, odnekud se stvorila policija, hrpa ljudi, sunčani dan. U zatvoru nije bilo lako, u stranoj zemlji. Dva puta su ga neki Turci htjeli zaklati, spriječio ih je pa ga više nitko nije dirao. Dok mi je sve to pričao, a onoliko površno koliko ga znam, djelovao mi je oduvijek pitomo, mirno, uopće me nije šokirao. Ne znam je li to normalno, ali više uopće nisam razmišljao o tome, i sad dok ovo pišem, i prvi put uopće razmišljam o svemu tome, zatičem sebe kako uopće nisam promijeniuo mišljenje o Majinom dečku. Ne znam je li to OK, ali očito je da sam postao s godinama imun na neke stvari. Vjerojatno sam na neki način naprosto izopačen. Ljudima s kojima ujutro pijem kavu, družim se na poslu i uz posao, ne mogu pričati o ovakvim stvarima. Ne bi shvatili, možda bi se bojali, prezirali me. A onda navečer, karikiram, spusti se mrak i oko mene su neki drugi ljudi, kao da nisu iz istoga svijeta kao ovi drugi. A ja? Gdje sam ja u tom svijetu, uistinu ne znam. Znam da nisam stranac ni ujutro ni navečer. Predobro poznajem oba svijeta i trudim se biti objektivan, bez predrasuda, pošten i realan. A to nije uvijek lako. No, to sam ja, i da hoću ne znam drugačije. Tko zna što mi još život nosi i hoću li uvijek moći vješto plivati između ta dva svijeta. Sigurno je samo to da bi mi bilo dosadno zaglibiti u krajnost, koja to bila. Treba uzeti ponajbolje iz oba svijeta, i isto tako vješto izbjegavati sve ono loše što svaki od njih nudi. Valjda sam samo pakleno romantičan.

Kako bilo, vani je postalo opasno. Kriminalci dobivaju sve bitke u posljednje vrijeme, rat će ipak teško dobiti. Policija tapka u mraku u sendviču između gangstera i lošeg pravosuđa. A ja kao i uvijek, naslonjen na zid negdje u sjeni, pripalio sam cigaretu pa ih promatram.

Ante Pancirov

kolumna no. 32 (5.3. 2004.)