Romeo is bleeding

Ha... Sredina veljače. Sad bi kao trebao pisati o ljubavi? Razbacivati se stihovima, obasipati raju poezijom... nešto čedno, romantično? Ili možda, manje romantično? Nešto u stilu: ŤDotakoh njeno bedro i smrt se nasmiješi...ť
Ili još gore... Nešto mračnije. Ali iskrenije. Nešto krajnje osobno, svim mojim ljubavima, hrabrim ženama koje su izdržale uz mene... a i dan je previše, znaju one to dobro. Oduvijek sam imao lijepe djevojke. Najljepše. Ili najljepše, ili nikakve. Ubit će me ti jebeno visoki kriteriji. Bolje da ne bude, ako nije savršenstvo. Od prolaznosti samo starim, prosječnost me umara, umiva me rosa dosade. A bijah samo licemjer, klaun sa sedam života... Utjelovljen u prosječnost, uzdizah se do nebesa taštinom, s Olimpa brao najljepše pupoljke, dušu bi im ispio, Valentinovo provodio s bocom vina u kadi. Zle li Venere, pomislih... Dotakoh njeno bedro, smrt se nasmiješi, i reče: - Ljepša sam od noći, i mjeseca. Ljepša od svake sjene na blijedom kamenu zida od ulice... uzmi me Romeo, uzmi me noćas... bit ću tvoja biblijska košuta iz ŤPjesme nad pjesmamať...
A ja sam šutke bacao u cirkusu noževe prema djevojkama, koje su dale svima nama… Grlice moje, danju vas ne viđah često... noći su moje bile oaza vaših uzdaha.. i sve mi nedostajete, a svaku bi mijenjao za onu drugu... i tako unedogled... do sudnjega dana, do zore, do smaknuća…
Napisao sam jednom baladu, na 26 stranica. Bijaše to pjesma o vinu i zelenoj kući kraj spaljene trgovine. Toj oazi bluda. Noćna mora svih mojih susjeda... a kako i ne bi, kad je Bolero svakih 15 minuta svirao ispočetka, a mi bi pratili njegov ritam, lagano se uzdizali poput kobre, a u finišu pretvarali u kojote glasne...
Ljubavi razne, u snijegu i u ljetu. Plaže su stvorene za ljubav, noći vruće, nezaboravne... A zime, na nekom od zagrebačkih brdašaca, dok vatra gori a vani sniježi...
Ljubav je dok traje, a onda da se pamti, kad nestane... vječno natjecanje, s vremenom, s ljepotom... nadmašiti onu prije, a mašta je beskrajna, ideje se roje poput pčela, dok se znojni gušimo u ljubavnom medu, omamljeni vinom i ljubavnim sokovima.
I nikako da dosadi ta požuda, da postane mrska čovjeku, kad ovaj bi još, i još i još... Jedna duša, izbjegla iz raja, luta svijetom u dva tijela, pa se nađe da se spoji... koji vatromet... Ali livada je puna cvijeća, a nagon traži da oprašiš svaki. Tko bi ugodio svim tim ljiljanima, ružama, narcisima i crvenlaticama? Samo visibaba, to vječno prokletstvo godina! No, vremena još ima napretek, a i viagru su izmislili...
Na kraju ostaju uspomene na noći zadihane, i ništa više. Ljubav je prolazna, i smrtna. Nemrtvi vampiri lunjaju svijetom, i ne vesele se vječnom životu nimalo, kad vječni su sami, vječni u samoći...
Još jedna noć, bezimena poput djevojke u crvenom kombineju. Grije guzicu na termoakumulacionoj i puši bijeli Marlboro. Crna joj kosa zaklanja pola lica, a s garavim okom gleda poprijeko, dok otpuhuje dim negdje u beskraj... Uskoro će jutro, pa se oblačim. Turobnom Vukovarskom do dvojke što dolazi s Žitnjaka... umor, ispaćeno tijelo i ništa više. Kako je lako zaboraviti strasti, skoro jednako lako kao reći Ťvolim teť. Dok traje, neka traje, a kad svrši, gotovo je. Ako svrši, znači da nije ni trebalo trajati, a ako i potraje, ne znači da nije trebalo da svrši. Ljubav traje dok ne postane navika, kompenzacija suživotu u realnom vremenu. Stvar je odabira, i popuštanja. Sirove strasti, niske pobude i obični ljudski interesi. I ništa više. Sve ostalo je neizlječiva romantika, zarazna i predivna, poput njezina gologa bedra, mirisnog vrata i raspuštene kose. Žene su jedino što nas drži na životu, nas zajebane ego - diletante, jarce dječjeg lica i neodoljiva šarma. Dok ga se ne prozre u svoj svojoj nesavršenosti, običnoj, ljudskoj, običnoj. Poput ljubavi...
Citirati ću pjesnika iz davne 1978. godine. Zamislite to kao stranicu stripa, Dylan Doga. Nakon noći s ljepuškastom demonkom, mirno i staloženo sastavljam maketu broda koji nikad neće zaploviti, u nekom kišnom gradu, punom magle. A iz zvučnika dopire opojna melodija:

...she sends me,
blue valentines
to remind me
of my cardinal sin,
I can never wash the guilt
or get these bloodstains off my hands.

And it takes
alot of whiskey,
to make these nightmares go away.
And i cut my bleedin heart out every nite.

And i die a little more
on each st. Valentines day.

Remember that i promised i would
write you
these blue valentines...

... blue valentines
blue valentines
fuckin
blue valentines...

Ante Pancirov

kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja… XXX 14, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.