www.zbrdazdola.com

Filmska propaganda

Filmska propaganda. Nabrijani je to naslov kolumne iz serijala ŤCorpus separatumť, osvjedočenoga, ali u zadnje vrijeme nešto demokratičnije klime, prilično usamljenog desničarskog propagandiste Josipa Jovića u Slobodnoj Dalmaciji od ponedjeljka, 16. veljače ove godine. Ovaj tip definitivno ima problema. Ili je jebeno zadojen ili pakleno zločest ili je stvarno bolestan. U svakom slučaju, tip se jako napalio na Vinka Brešana i njegov, očito uspješan novi film ŤSvjedociť. Film još nisam vidio. Nisam ni mogao, a čisto sumnjam da ga je i Jović vidio. Zato ne mogu recenzirati novi Brešanov uradak, mada je nakon svega što se dogodilo na filmskom festivalu u Berlinu, prilično vjerojatno da ŤSvjedociť nisu za baciti. Film je pobrao odlične kritike, dobio je nagradu za mir i promicanje ljudskih prava i ekumenizma, a prilično brzo dobio je i distributera. Iz svega toga, razumno bi bilo zaključiti da je jalova Hrvatska filmska produkcija napokon izbacila na tržište nešto dobro. Kad god pogledam neki Srpski film, dođe mi plakati. Kako to da oni mogu, a mi ne? Eto, gledao sam ovih dana ŤMunjuť i oduševila me priča i produkcija. No, po svemu sudeći, čini se da je i naša produkcija izbacila na tržište dobar film. Ili nije? Jesu li se Ťopetť svi urotili protiv male Hrvatske? U novom evanđelju po Joviću, očito je tako. Izgleda da su se udbaši, kosovci i ostala gamad, uhvatili kamera i reflektora. Ili su ŤSvjedokeť možda snimili Marsovci?

Za one koji nisu imali čast pročitati Jovićevu kolumnu, moram objasniti o čemu se radi. Narečeni novinar drži da su ŤSvjedociť u Berlinu prikazani uz silnu pompu, isključivo i samo zato što se, veli tip, bave Ťokrutnim zločinima hrvatskih vojnika nad Srbimať. Jebeš film, produkciju, umjetnost... kad imaš politiku, jalovu politiku. Rečenicu u kojoj spominje da je film nagradu za mir dobio jer prekida šutnju, potiče na dijalog i otvara nadu, Jović ironično, zlobno i bezobrazno naglašava uskličnikom i upitnikom. Takve ocjene za jednu malu, perifernu grupu imaju dvojako značenje. Opasne su, jer šutnja je blago. Dijalog je opasan jer stanje mira, nade i prosperiteta njemu nije prirodno. Oni se bolje snalaze u stanju stalne napetosti, straha, paranoje... držeći kako Hrvati naprosto nisu sposobni počiniti zločin, a ako i jesu, takvo što treba pod hitno zataškati. Jer, na tezu da su kritičari Ťzadovoljno konstatirali kako je to hrabra istina o jednom balkanskom ratu te kako film pokazuje besmisao svakoga rata, Jović postavlja tipično Jovićevsko pitanje - Zar je obrana slobode, dostojanstva i života ljudi također besmislena? Zar je i antifašizam besmislen? Ť To je ono što se traži - nastavlja Jović - Hrvatska priča koja nosi pokajanje, koja govori o podjednakoj krivnji i o zatvorenom krugu jednako raspoređenog zla, koje otvara prostor reintegraciji, koja produbljuje predrasude o genocidnom narodu i Ťtakozvanomť Domovinskom ratu.ť

Bivšeg urednika Slobodne Dalmacije ne zanima činjenica da je film snimljen prema istinitom događaju, ratnom zločinu koji se de facto dogodio. Neki ljudi su mrtvi, neki drugi su ubojice. Ubojice, koje i dalje žive među nama. Ubojice u ratu i miru, uvijek su ubojice. Sutra mogu pucati na mene i na Jovića. To im je posao. To im je u krvi. Oni to rade iz zadovoljstva. No, Jović na to ne gleda tako. On ne vjeruje u postojanje krivnje, pojedinačne i osobne, one koja oskvrnutom narodu jamči slobodu, istine koja oslobađa. On nadalje, uvjerava svoje čitatelje kako Ťtaj film, naravno, ne bi ni bio pozvan u Berlin da se ne radi o naručenoj temi i teziť. Jer spominjanje zločina na strani koja se branila, mora biti naručeno! U pobjedničkim redovima sve sami heroji, anđeli s bajunetama... A te deplasirane teze nisu još ni blizu vrhunca zadojenosti retorikom koja više ne pali skoro nigdje, osim u škrabotinama, Ťna srećuť sve češće samo manjinskih, banalnih i perifernih radikala, mada jednako opasnih kao da su još uvijek glasni kao u ne tako davno vrijeme kad je Hrvatska bila zavijena gustom maglom užasa, mržnje i patološke infišacije o teoriji zavjere protiv malog naroda kontra kojega je cijela planeta. Klasična paranoja, školski primjer teškog psihološkog poremećaja. No, dakle, ni to još nije vrhunac Jovićeve kolumne. Vrhunac tek slijedi, pa Jović nastavlja novim valom mržnje i psihodelije: ŤOtac i sin Brešan su već prije deklarirali i dokazali svoj odnos prema Domovinskom ratu, tematizirajući ga kroz prizmu zločina, ili mu se izrugujući, a takav odnos može doista imati samo onaj tko je u tom ratu bio na emotivno drugoj straniť. Još ne mogu vjerovati da je tip takvo što napisao. Stari Brešan sigurno se ironično smješka i ne vjeruje koliko je beskrajna ljudska glupost i paranoja, dok čita ove budalaštine. Sasvim sam siguran da je tako jer je tu dijagnozu stari lisac do boli analizirao u svom zadnjem romanu ŤDržava Božja 2053.ť, u kojem upravo opisuje kako bi izgledao režim u kojem bi vladali Jović i njemu slični heretici i redikuli suvremene hrvatske radikalne desnice. Za proglasiti oca i sina Brešane nacionalnim izdajnicima, uistinu treba imati muda. Treba biti lud ili glup za takvo što. No, ne staje autor na toj plodnoj obitelji iz moga grada. Paranoično nastavlja Jović svoju usamljenu retoriku tezom kako Brešani nisu usamljeni slučaj, Ťveć čitav jedan val književnih, novinarskih i filmskih autora upro je zadnjih godina sve svoje snage u pravcu dokazivanja hrvatskih zločina i obezvrjeđivanje Domovinskog rata.ť (!?!) Nemam želuca isponova čitati te nebuloze, ali Jović me naprosto fascinira svojom paranojom. Jer po njemu Europa i svijet jedva čekaju da glupi Hrvati, ti izdajnici roda svoga, isfuraju što više prljavog rublja jer unaprijed znaju, citiram, kako to donosi svjetska priznanja. Ť Na obećane nagrade i pohvale iz određenih svjetskih krugova u Hrvatskoj će spremno odgovoriti denuncijantski mentalitet masonsko - orjunaškog nadahnuća, makar nevješto umotan u umjetničku formuť - vrhunac je Corpus separatuma, tog svakako endemskog fenomena, zasebne cjeline koja nema nikakve normalne veze sa stvarnim svijetom. Jović je , Bogu hvala, hrvatski corpus separatum, cjelina za sebe. Mi veze nemamo s tim tipom. I zato neću dalje nabrajati nebuloze iz njegovog teksta. Mislim da je i ovo bilo previše. Zagadio sam si radni prostor teškim nebulozama.

I dok Jović ne može prežaliti što je film snimljen dijelom i novcem iz državne blagajne, prava je sreća da i država napokon sudjeluje u projektu deustašizacije Hrvatske. Vremena Jakova Sedlara i ŤČetveroredať su iza nas, nadam se, a upravo je dobro što se rade projekti koji jasno razlažu činjenice - da zločin nema naciju i da gluposti nema kraja. Zločine rade pojedinci i nitko, pa ni Hrvatska ne može biti imun na njih. Dok god jasno i otvoreno govorimo o tome, normalni smo, svjesni civilizacijskog levela na kojem se nalazimo i transparentno i logično, nemamo razloga za šutnju. Jer da imamo, značilo bi da smo uistinu genocidni, a tad bi smišljeno prikrivali najprljavija ljudska nedjela, što su počinili negativci kojih sasvim (ne)prirodno, koliko god to bilo užasno, ima i među nama. I potpuno je neprihvatljivo i licemjerno, moj Joviću, opravdavati naša govna činjenicom da se na filmskim festivalima ne pojavljuju, kako kažeš Ťneki američki filmovi, koji bi, s puno više realnosti govorili o američkim ubijanjima Iračana, ili kako kažeš, o izraelskim ubijanjima Palestinaca. Fućka mi se i za Amerikance i Izraelce. Amerikanci itekako plaćaju ceh za svoja zlodjela. Na njihovim ulicama gine se više nego u svim njihovim ratovima zajedno. Baš zato jer su amnestirali koljače u Vijetnamu, Iraku, i na svakom jebenom kantunu zemaljske kugle gdje su uprljali zemlju svojim oružjem. Eto im njihovi vojnici, CIA - ini umirovljeni profesionalni ubojice. Meni takvi profesionalci iz rata ne trebaju. Želiš li da ti takav manijak sutra ubije ženu, siluje kćerku ili napravi od sina invalida? One koji su smišljeno ubijali iz strasti ja bi radije vidio u kavezu, gdje zvijerima i jest mjesto. I jebe mi se je li to kavez u Nizozemskoj, ili u Hrvatskoj. Čelik je isti.

Ante Pancirov

kolumna no. 29 (17.2. 2004.)