www.zbrdazdola.com

Hrvatska u oblaku dima Marihuane

Šime Lučin nekidan sazvao presicu i tražio da se intervenira u aktualni zakon o tretiranju opijata. 75 posto svih kaznenih djela vezanih uz droge, odnosi se na mikroskopske zapljene jointa kod srednjoškolca, odnosno ecstasya partijaneru koji će dugo pamtiti party na kojem je bio čist kao suza, jer su ga frajeri priveli i uzeli mu tabletici koju je platio 40 kuna. Ionako se radilo o običnom smeću. Odavno bomboni nisu onu što su nekad bili, trpanju unutra svakakvo smeće, teški otrov. Čisti MDMA zapravo i nije toliko štetan, sam po sebi, ali današnji ecstasy, odnosno ono što se danas prodaje pod tim imenom, stvarno je pravo govno. Koliko je kvalitetno najbolje govori cijena jer je perverzno jeftin, a pakleno je štetan. Klinci pojma nemaju što trpaju u sebe. Mislim da je ecstasy trenutno najgora droga na tržištu, baš zato što nikad ne znaš što si dobio premiju ili teški otrov. Kako bilo, glupo je zbog male tablete dobiti dosje, zbog jedne bezvezne večeri u dikoteci zaraditi pečat koji te prati cijeli život. Šime Lučin je upravo o tome govorio jer najveća većina drogu uzme nekoliko puta godišnje. I sad, ako ih uhvate, tretira ih se kao i one što se kljukaju svakodnevno. A to je nepravedno, glupo i nazadno. Tipično hrvatski.

Najgore je što je barba Šime u pravu. Iznosi potpuno logične i realne podatke. Jedino gore od toga je to što Šime kao da je prekjučer pao s Marsa. Jedva da je sto dana prošlo otkako je bio na vlasti, a u Saboru nekakva tiha većina bila barem pragmatično liberalna i građanska. Vjerojatno ni u to vrijeme nije bilo lako progurati ove posve logične zakonske reforme, ali danas Šime moj, besmisleno se iti baviti tim stvarima. Sazvati presicu na tu temu, bilo je u najmanju ruku smiješno. A to je tragično. Jedna smo od rijetkih zemalja u Europi, a s ove zapadne strane možda i jedina država koja u zakonu ne radi razliku između lakih i teških droga. A da će tako i ostati, evidentno je. Jadranka Kosor primjerice, više je puta izlazila u javnost svojim nebuloznim stavovima o drogama. Niti ženska zna o čemu priča, niti je briga. O drogama u Saboru ionako nitko ne zna ništa. Po običaju će samo povećati sranje. U tome su dobri. Prave štetočine.
Karikiram: Klinjo od 18 godina mota u podrumu joint s dva, tri frenda. Siđe seljak u uniformi, poslaže ih uza zid, pretrese i pronađe 0,8 grama sasušenog bilja, opisom i mirisom karakterističnog za opojnu drogu Marihuanu, sve omotano u rizlu bijele boje, pomiješano s duhanom karakterističnim za cigarete Ronhill. I uniforma sretan, ispunio je kvotu za noćas, a klinci imaju dvije mogućnosti. Kad se to 1996. godine dogodilo, popisao im je imena a onaj kod kojeg je pronašao travu, nakon nekoliko dana morao se javiti na informativni razgovor. Tamo su ga malo gnjavili, sastavili zapisnik i poslali doma.

Onda je došao poziv Prekršajnog suca, ovaj mu uzeo 300 kuna, i sto kuna za sudske troškove, i priči je kraj. Druga verzija je aktualnija. Jadranka Kosor bi još rigoroznije postupila. Najmanje jedan od njih, zaradio bi kaznenu prijavu, suđenje na kaznenom sudu, pravom, di nema zajebancije. Možda bi ih policajac te večeri priveo u stanicu da malo provedu noć s pravim kriminalcima, da im država pokaže gdje pripadaju, gdje im je mjesto. Platili bi sudske troškove i dobili 6 mjeseci do godinu dana uvjetno. Prijava bi ušla u dosje, i svaki jebeni put kad budu tražili posao, radili bilo što s papirima, na pitanje jeste li osuđivani morali bi odgovoriti DA. Sjebalo bi ih, a radi čega? Radi pizdarije, obične pizdarije. Država je klinca koji će za koju godinu diplomirati, postati vrijedni član društva, menadžer koji plaća porez, zbog sitnice u jednom neznatnom trenutku pretvorila u kriminalca. To su te sive brojke o kojima se priča. A velike ribe trljaju ruke. U mrežu se zapliću samo sitne ribe, kao i uvijek. Jer su, eto, jedne večeri sjeli u podrum i htjeli ubiti vrijeme uz bezvezni joint. No, priča se na njima ne završava. Zbog tih nešto manje od grama trave, bezvezne trave koja raste na sve strane, na sudu ionako nagomilanom predmetima od kojih boli glava, našla bi se još jedna bezvrijedna sudska priča, opterećenje za državu. Mrva trave pretvorila bi se u gomilu papira, itd. itd. , itd.

I sve to zato što o tom pitanju odlučuju ljudi koji nikad u životu nisu vidjeli travu, zapravo nemaju pojma ni kako djeluje, ni zbog čega je zabranjena, a neki od njih će vam reći da se trava šmrće u venu, da se mladež njom fiksa i gomilu sličnih gluparija. Osoba koja se svaki dan razbija heroinom, zbog čega krade, zapostavlja obitelj, društvo, zajednicu, ubija se aktualnim zakonom se potpuno poistovjećuje s bezveznim klincom koji je zapalio joint, možda prvi i zadnji put u životu. Jer trava u odnosu na prave droge, zapravo i nije droga, odnosno, droga je koliko su to i cigarete, alkohol, čaj, čokolada, čips i neki osmi junk food. Trava je vjerojatno zabranjena samo zato što nakon prestanka prohibicije u Americi, država nije mogla stotine tisuća policajaca baciti na burzu. Prema nekim teorijama zavjere, trava je zabranjena jer bi njezina legalizacija donijela znatne štete moćnoj svjetskoj farmaceutskoj industriji. U sebi ta biljka navodno sadrži brojne ljekovite tvari, čija bi proizvodnja bila previše jeftina i na taj način ugrozila industriju sintetičkih lijekova. Debilna teorija da konzumiranje marihuane vodi ka težim drogama, davno je odbačena u stručnim krugovima. manje od 1 posto ljudi koji su u nekom trenutku probali marihuanu, prelazi na neku težu drogu. Stručnjaci kažu da je prelazak na težu drogu kod pušaća marihuane, jednak broju konzumenata kave, čaja i cigareta koji prelaze na teške droge. Ukratko, onaj koji iz nekog razloga postane junkie, ovisnik o heroinu ili kokainu, učiniti će to bez obzira pušio travu ili ne, pio kavi ili ne, pušio duhan ili ne. I to su činjenice, ne naklapanja.

Osobno, nisam baš gorljivi zagovaratelj marihuane. Niti sam oduševljen načinom kako ta supstanca djeluje na mene. zato je i ne pušim, ali to ne znači da branim drugima da je puše. Nadalje, smatram da je pušenje trave jako štetno, ako se pretjeruje, ali zar nije jednako tako štetno i pretjerano konzumiranje vitamina C, bilo čega dugoga. Zapaliti joint s vremena na vrijeme, teško da će škoditi ikome. Mladi ljudi, njih 95 posto duvaju dok su teenageri, duvaju na faksu, a onda se normalno zaposle, zasnuju obitelj, funkcioniraju normalno. I možda će koji put u starom društvu poduvati koju, ali štete nema ni za društvo, ni za njihovo zdravlje. Priča o travu naprosto je napuhana. Kod nas posebno jer o njoj ne raspravljaju stručnjaci već diletanti i dnevni dušebrižnici, političari bez savjesti i slične guske u magli.
Legalizirati travu u ovim uvjetima u Hrvatskoj bilo bi nekorisno, možda čak i opasno. Na žalost, razina svijesti u našoj državi ni približno nije na razini Nizozemske i sličnih liberalnih država, ali odnos društva prema toj biljki treba mijenjati kako bi sama država prestala regrutirati nove kriminalce od građana koji po svom mentalnom sklopu to ne moraju postati. Zakon o drogama treba mijenjati, a zakon ublažiti. U najmanju ruku, zakonodavac treba od policije tražiti da budu blaži prema konzumentima malih količina lakih droga, a to se često u praksi i događa. Često su policajci po svom iskustvu svjesni kako trebaju postupiti u konkretnom slučaju, ali na žalost, i među njima je velika većina neinformiranih koji će u datom trenutku napraviti sranje, premlatiti napušenog klinca.

Hrvatska, koja je na neki način legalizirala ratni zločin, istovremeno od pušenja trave stvara famu. Joško Morić, potencijalni kandidat za Haag, tako je oštro reagirao na presicu Šime Lučina, i isprdavao se. A upravo to je štetno. Dok takvi ljudi, totalno neupućeni u problem trljaju pizdarije, ljudi im se smiju. Htjeli oni ili ne htjeli, jedna velika većina građana ove zemlje dobro zna što je trava. Generacija 60 ih, odavno je stasala, mnogi naši roditelji i sami su duvali dok su bili mladi, pa čak i među političarima ima onih koji su nekad bili normalni mladi ljudi. Sam bivši premijer je javno ispovjedio svoju priču s travom. No, biračka mašinerija ipak je u većem dijelu sastavljena od neinformiranih, neukih ljudi, i tako će biti još dugo. Zato je suludo očekivati zakonsku reformu još neko vrijeme, pogotovo u trenutku kad većina u vlasti pripada konzervativcima. Zato je krajnje neprimjeren Lučinov apel da nakon silaska s vlasti, kada je imao priliku mijenjati stvari, sada predlaže kaznenu reformu. Licemjerno je to, mada ako ništa drugo, dobro zvuči činjenica da je takav apel došao iz usta osobe koja je bila na čelu policije. To pokazuje da smo ipak blizu istinskoj demokraciji, liberalnom građanskom sustavu. To daje nadu da će se stvari u bliskoj budućnosti mijenjati.

Osobno držim da bi u trenutku kad jednom postanemo liberalna demokratska pravna država, na jednom od dalmatinskih otoka legaliziramo neke droge za narko turizam. Poznato je primjerice da na najsunčanijem otoku Hvaru, raste odlična trava, jer toj biljci treba puno sunca. Od kontrolirane proizvodnje i prodaje trave, država može u proračun staviti nevjerojatna sredstva, baš kao što to radi i Nizozemska. A otoci su upravo idealni za takav projekt. Prirodno su ograđeni morem, i mogu kvalitetno funkcionirati kao narko zone u koje će zasigurno dolaziti milijuni turista. Kako i ne bi. A ostaviti će gomilu para. Isto tako, pod sličnim uvjetima država bi mogla ( i trebala) legalizirati i prostituciju, osnovati i područja s kockarnicama, Las Vegas na otocima. Ova zemlja ima sjajnu perspektivu. Novac leži na tlu, treba se samo sagnuti i podignuti ga. No, još nije vrijeme za to. Još nije, ali jednom će doći.
Nema droge koja nije štetna, bio to cigaret ili heroin. Ali krajnje je vrijeme da o tome progovore pravi stručnjaci, da se problematikom pozabave oni koje je poznaju i da se građanima ne serviraju pizdarije, kako se to danas čini. Jer plasiranjem neistina samo se stvara kontraefekt. Ovakvim tretiranjem problema, država samo stvara nove potencijalne narkomane, a farmaceuti zarađuju perverzni profit. Zar nije isto i s heroinom, o čemu govori prića o Ibogainu objavljena na ovom siteu, dolje negdje uz kolumne. Taj afrički korijen, endem, navodno lijeći ovisnike o heroinu bolje od ičega, ali kako bi to establišment mogao priznati kad ogromnu lovu dižu na kemiji, sintetici koja radi na principu vječnog održavanja, dakle daljnje beskrajne prodaje. Tabla heptanona, koji se narkomanima daje u zamjenu za heroin, državu košta 17 kuna. Dnevno se troše tisuće tabli, da bi narkomana održali na životu, da bi do kraja života uzimao to smeće, medicinski heroin. I tko tu diže lovu?

Očito je da je cijela priča o drogama planetarna teorija zavjere i bilo bi naivno očekivati da će Hrvatska biti izuzeta. Zato će i ove subote platiti stotine klinaca koji su uhvaćeni s neznatnom količinom neke lake droge. A mafija, koja redovno istoj toj policiji plaća za zaštitu, nastaviti će se bogatiti i neće stradati. Osobno svakodnevno gledam kako se dila usred bijelog dana. Ti ljudi su zaštićeni, kao vukovi. A obični građani padaju. Isto je s porezom, s bilo čim. Obični puše, a moćni broje lovu. Jednom, kada sam na početku karijere pokušao pisati o sprezi policije i mafije, godinu dana su me maltretirali prljavi inspektori, trpali me u golfove i ford Fieste, pretresali me, iskrcavali subotom pred najposječenije lokale kako bi ispao druker. No, vremena su se promijenila, neke okolnosti su dovele do smjene u policijskoj upravi, na kraju krajeva i Šime Lučin je doprinio boljoj klimi. Ali neke stvari ne mogu se zaustaviti. Država je kriva zbog Maxa, čovjeka koji piše kolumnu na zbrdazdola. Ništa mu nisu ponudili, a trebali bi, jer on je bolesni građanin, kao da je srčani bolesnik , kao da ga boli zub. Ista stvar. Ali njega, i njemu slične jadne mlade ljude koji su se sjebali, koji su se navukli na drogu kojom face obrću milijune, država svom svojom mašinerijom tlači, pretvara ih u lovinu za kojom tragaju svojim krvoločnim psima. Njih traže, a ne one koji tone svakodnevno švercaju. To je jedina istina o drogama, i ona je tužna. Država ne poduzima ništa kako bi smanjila štetu. A zakone donose oni koji o svemu tome pojma nemaju, a ako imaju, podilaze moćnima jer oni ih za to plaćaju. A borba protiv vjetrenjača uzaludna je i naivna. Kad bi država samo na trenutak, istinito progovorila o drogama u sklopu preventivne akcije na najvišim razinama, napravili bi pravi posao. Jer kad klincima Jadranka Kosor ispriča lažnu priču o travi, a oni znaju da je lažna jer se s travom susreću odavna na ulicama i u školi, zašto bi joj vjerovali i o štetnosti heroina? Neće, posegnuti će i za njim, i sjebati se do kraja. Neznanje je najveći neprijatelj, a neznanje u rukama moćnika opasno oružje, tempirana bomba s upaljenim fitiljem. A glupost je neuništiva, uistinu.

Ante Pancirov

kolumna no. 30 (2. 2004.)