www.zbrdazdola.com

Kontradikcija

Vlak, željeznica, srce svira blues... život, iluzija, o kako sam lud... Ha, tako nekako išla je jedna stara pjesma. Zaboravio sam tekst, čak mi je i melodija izvjetrila iz glave. Sjećam se samo da je bila sjajna ta pjesma. Stvarno ne znam otkud mi sad taj stih u glavi, i koga vraga sam uopće započeo kolumnu tim riječima... Možda je za sve kriv vlak koji je maloprije protutnjao tračnicama podno nebodera u kojem živim... možda blues što dopire sa zvučnika, a možda je jednostavno neka viša sila htjela da se taj zaboravljeni stih ponovi, ostane zapisan i tako zaživi. Jer nije to bila komercijalna pjesma, pa da se pjeva i sluša. Svirala ju je grupa panika, lokalna i davno izumrla. A glazbena podloga bila je nekakvi ukradeni rif, klasika iz osamdesetih.

A glazba je umjetnost koju rijetko konzumiram u zadnje vrijeme. Nemam vremena ja za to. Zapravo, čini mi se da vremena u posljednje vrijeme nemam ni za što. Pa stalno nekamo letim. Žurim i ne osvrćem se. Ni za osvrt nemam vremena. Do jučer sam kukao da mi dan traje predugo. Naglo, i bez najave, odjednom se sve promijenilo. Uhvatio sam se posla, i koliko god me to umaralo, nimalo ne žalim. Krajnje je vrijeme da upregnem svim silama i povratim si život koji mi pripada. A to znači: šljakati do ludila, i napokon zarađivati dovoljno. Dovoljno? Ma nikad nije dovoljno para, uvijek treba više, ali s nekih pet somova kuna minimalno mjesečno, u ovom malenom gradu živjeti se može poprilično ugodno. Mislim da stvari idu u tom smjeru. S dva teksta mjesečno u jednom EPH tjedniku, plaću na radiju, honorara s jednog sportskog web zinea i provizije za nekoliko projekata iz domene grafičkog i web dizajna, moje financije bi sredinom lipnja trebale postati pozitivna konstanta. Uz sve to, dobio sam dojavu iz Porezne uprave da će i povrat "sjesti" tijekom naredna tri tjedna. Zvuči sjajno, pogotovo ako uzmem u obzir da trenutno jedva krpam kraj s krajem. Da ne budem pesimist, rekoh sebi: sine, ti si umjetnik, a jebo umjetnika koji nema frku s parama. Tako sam si izgradio nekakav unutrašnji mir, i čekam sunce.

A kad spominjem sunce, klima je zadnjih dana totalno otišla u kurac. Tjednima zapravo puše jugo, i pada kiša. Ponekad, rijetko doduše, zna se i razvedriti, ali jugo je neminovno, jednako kao i oblaci sivi. Zajebano neko proljeće. Vrlo zajebano. I ne samo zbog (ne)vremena! Neke prilično čudne stvari događaju se u gradu u zadnje vrijeme. Incidenti svih vrsta što se učestalo događaju ne mogu biti puka slučajnost. Nisam od onih što vjeruju u prokletstva i zlu kob što dolazi s namjerom, kao da je zlo živo i inteligentno, ali neki vrag kao da jest u zraku. Previše ljudi umire zadnjih tjedana. Prometne nesreće, heroinski overdosei, tučnjave s kobnim posljedicama, uhićenja, provale i pljačke... Nije ovaj moj maleni grad prije bio tako zajebano mjesto. Kao da se neki tamni oblak nadvio nad njime. I to ne samo ovi kišni, što me gnjave redovito pa svako malo pokisnem kao ona ženska stvar. Karikiram, pa mislim na oblak tame nalik na one iz Dylan Doga. Vjerojatno pretjerujem! Ipak ima tu i pozitive.

Evo, primjerice, kako je ipak zatoplilo, žene su se počele svlačiti i svakodnevno mi očima daruju slatke darove. Svakog proljeća ispočetka me fasciniraju mlada, zaobljena i sexy tijela, ljepuškaste curice i mlade mame što guraju kolica s klincima i izležavaju se po štekatima uz more dolje na rivi. Uistinu predivan prizor. Moram priznati da je usprkos svom tom ludilu s predznakom crne kronike, grad neobično živnuo. I uz gomilu sranja, puno se lijepih stvari događa. Jedna od najljepših, sasvim sigurno je košarkaški klub Šibenka - ligaško iznenađenje godine no.1. Danima uoči utakmica grad luduje u euforiji. A kada se igra doma, na kultnom Baldekinu, svi pričaju samo o utakmici. I to ne samo Šibenčani. Prateći sportske stranice po novinama, vidim da Šibenka pali i sve one koji ovamo dolaze igrati. - Samo da na Baldekinu dobro prođemo; Ako pobijedimo Šibenku, puno ćemo lakše disati; Teško je igrati na Baldekinu... samo su neki od naslova po novinama. I uistinu, to je baš tako. Dvije i pol tisuće ljudi na tribinama prastare dvorane, potpuno neadekvatne za velike ligaške derbije, fantastičan su prizor. Nedavno, na utakmici Šibenke i Cibone, navijači su navijali do posljednjeg trenutka, i kada je domaća ekipa "gorjela" na - 30, čak i više. Jusup, Anzulović, Dino Rađa, Zovc, mali Ukić... ma zapravo svi gostujući ljudi iz košarkaškog svijeta s kojima sam nakon utakmica Šibenke razgovarao, jednoglasno su se složili da malo gdje postoji atmosfera kakva trenutačno vlada na Baldekinu nakon dugih godina stihije i iščekivanja da se klub vrati na prave, zvjezdane staze. Grad koji je do jučer bio socijalni slučaj, marginalna provincija na kraju svijeta, danas ima Šibenku - vrhunski izvozni proizvod. Djeca imaju uzore a kurve se više ne moraju jebavati s debelim hadezeovcima i seljačinama iz privrede, koji su do love najčešće došli strančarenjem i ratnim profiterstvom, a ni potpisati se ne znaju. A Šibenka sad cilja visoko - gađaju slobodna bacanja za Good Year ligu iduće sezone. Bilo bi to uistinu sjajno Neprocjenjivo za grad koji je još jučer bio na aparatima. A uz sve to, bliži se i ljeto, vječno puno optimizma i sunca koje sam zavolio tamo nekad negdje slučajno. Ponavljam se vjerojatno po tko zna koji put, ali sretan sam što sam preselio u ovu provinciju i ostavio Zagreb da se snalazi bez mene.

Među pozitivne događaje svakako bi uvrstio i trijumf Monaca nad ruskim Englezima u plavim Fly Emirates dresovima. Ne mogu se pohvaliti da sam neki žestoki favorit francuskog nogometa, ali momci iz kneževine zbilja su dobri. Možda sam naginjao njima i zbog Dade Prše, ali ima Monaco još cijeli niz sjajnih igrača. Još ne mogu progutati katastrofalnu sezonu Juventusa. Otišao sam nekidan na kavu, tu preko puta nebodera u kojem stanujem, s omiljenim zebra dresom s peticom na leđima, a svi su se čudili koji kurac nosim taj luzerski dres kad momčad gubi i od autsajdera. No, što god tko govorio, njihova petica meni je zakon. Ima za Tudora još vremena. A kad hoće, taj može biti što želi. Jedva čekam Portugal.

Kad sam već na nogometu, moram priznati da me šokirao traljavi Hajduk. Plavi su ih razguzili, zgazili kao beba zvečku. Baš me izbediralo to. A mislim i da je Vulićeva ostavka greška. Ne vidim razloga za to jer tip zna svoj posao.

Idemo dalje... Naciji se dogodila RTl televizija. Zbog nagomilanih obaveza, moram priznati da nisam stigao baš analizirati program. No, drago mi je što ne dave debilnim reklamama, i svojim najavama kao Nova TV. Tako je bar zasad

Ura je prekasna, a ujutro valja raditi.

Ante Pancirov

(kolumna no. 36, svibanj 2004.)