www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 54, 16.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI

Gadan je to bio vikend, toliko gadan da sumnjam da ću ga ikad zaboraviti. Da će stvari krenuti po zlu, moglo se pretpostaviti danima ranije, pa čak i tjednima, možda i mjesecima, tko zna. Lako je sad biti pametan, ali fakat, lagao bi kad bi rekao da se katastrofa nije očekivala. I generalno, globalno nije valjalo. Osim što je mjesec bio pun, a ta me njegova izrazito romantična mijena pogađa ravno u centar već neko vrijeme, mnoge su planetarne sitnice ukazivale na neminovno. Moggija su konačno okružili sa svih strana, mada je Juventus baš toga vikenda osvojio scudeto, 29 po redu. Slavio sam neznatnim djelićem pameti koja je curila niz moj mozak izmiješana sa suzama. Nisam se imao snage veseliti. Iako sam se mjesecima spremao za brodolom, očekivao ga, znao da je santa tu i da ću udariti svakog trenutka, nitko se živ ne može spremiti za udar, dočekati ga pripravno. Tako nisam mogao ni ja, pa sam pukao. Baš toga vikenda kad je Severina otputovala u Grčku, kad su Branimiru Glavašu skinuli zastupnički imunitet, a Hajduk je u zadnjem kolu nacionalne prve lige izgubio na Maksimiru od Dinama. Mali Modrić zabio je jedini gol u samom startu utakmice. Maksimir je bio prekrcat, lova je išla za generale, a purgeri su se pokazali kao najgora izmanipulirana masa. Urlali su ko beštije najgore beštime Cici Kranjčaru, a onaj prkan Mamić mu je usred prijenosa na HTV-u, uživo dakle, jeba majku. Strava je taj lik. I koliko god sam bio potišten, sjeban i tužan, imao sam snage za gorčinu i sramio se ljudskog hrvatskog roda.
Uz sva sranja, toga sam se vikenda prilično gadno razbolio, pa u ponedjeljak nisam išao na posao, a doktorica mi je u utorak savjetovala da ne idem ni taj dan. Nisam je poslušao jer sam znao da bi doma popizdio skroz na skroz. I da sam htio, spavati nisam mogao jer već u pet ujutro radnici s najglasnijim uređajima kakvi valjda postoje na planetu, počinju svakoga jutra bušiti cestu između luke i nebodera u kojem živim, pa to tutnji, buči i razara za popizditi. Trese, lupa, udara, rekli bi oni naši rockeri.
Tog je vikenda nacionalna javna televizija kulminirala veselje u povodu 50 godina televizije i 80 godina radija pa je svugdje bilo živo i veselo. Meni nije bilo ni do čega. Izgubio sam važnu bitku, možda i najvažniju u životu kada je o tom polju riječ. Najgore je to što sam sjebao reprizu, reprizu epizode koju sam također sjebao koju godinu ranije. I nisam toliko tog užasnog vikenda žalio zbog izgubljenog, koliko zbog razloga koji je kumovao gubitku. Ljudi uče na greškama, ne ponavljaju gluposti, ja kao da sam godinu dana bio hipnotiziran. Doduše, stvari nisu ni približno jednostavne kao riječi. Jer, život me nije htio, naprosto nije. A ni sudbina. Ta kučka svoje oči širom otvara svaki put kad naiđe na mene, kad osjeti da sam u blizini. Kao da je opsjednuta sa mnom, jedva čeka da mi pomrsi račune.

Jesam li mogao bolje? Jesam li mogao drugačije? Naravno. Nedostajalo je tako malo. A zapravo tako puno. Da, relativno je. Jedna cigareta može biti strašno puno kad žarko želiš zapaliti, a nemaš duvana. A može biti tako ništavna, ista, glupa cigareta. Kako bilo, ja sam popušio. I sumnjam da ću si oprostiti ikad. Jer nisam sam izgorio. Da bar jesam. Da bar mogu sutra preuzeti sve grijehe na sebe, a ostaviti osmijeh, sunce i tango. Volio bi, a iskreno bi volio, uzeti svaku bol, svaku suzu, svu hladnoću zime Zagreba, i sve boli u nogama nakon najduljih Milongi. Kad bi mogao. I još se ne bi iskupio. Da se nekako vratim unazad, kroz vrijeme? Što bi učinio? Što bi mogao? Puno toga, a zapravo tako malo. Jer sudbina se poigrala vrlo maštovito. Igrala je barem tri poteza unaprijed. I pamtila svaki moj, svaki moj krivi potez. Jer prave nisam radio, dugo nisam zaigrao kako treba. Odgovorno i kvalitetno. Nisam osnovne obaveze izvršavao. A kako sam i mogao. Nakon onoga što se dogodilo. Kako sam uopće mogao živjeti? Kako mogu još i sada živjeti s tim? A bez jedine stvari zbog koje se isplatilo živjeti. Već sam jednom dvije i pol godine inata proveo kao zombi. Odlazi na počinak, i budio se s istom mišlju o gubitku sreće. U podsvijesti sam se nadao, tajeći to pred svijesti, da ću uskrsnuti prije kraja svijeta. Ali kako sada kad su vrata trajno zatvorena. A nitko ne zna pravu istinu. Nitko ne zna za rane, ožiljke i užasne noći i dane.

Hm. Zajeban je to vikend bio. Jako zajeban. Na televiziji su puštali katastrofalan program, kao i uvijek vikendom. Uz maratonsko slavlje na javnoj, nacionalnoj televiziji. Pitam se kako ću se sjećati dogodine tog 14. svibnja godine gospodnje 2006. ? Ako ne umrem od muke par dana ranije, 6. svibnja. Ha, koja luda matematika. Rebus za neupućene. Jednostavno je! Prvo torta, a onda nadgrobna ploča. I epitaf jednoj gluposti, epigram tugi, in memoriam brodu koji je u jeku plovidbe vidio sva mora, a onda dugo trunuo prije raspadanja. Tako tužna sudbina za jednog velikana. Ali zar nije tako uvijek s velikanima? Kao što ni velike ljubavi nisu osuđene na sreću osim u bajkama, tako ni najveći heroji nikad ne umru slavni. Tako je to na ovom svijetu svugdje, osim u bajkama i sapunicama.

Što ti vrijedi sloboda kad je nećeš, gora je od ropstva, tepao sam sebi u bradu onog vikenda kad je bilo sasvim sigurno da je NK Šibenik bez ispaljena metka ušao u prvu nacionalnu nogometnu ligu. Nakon nekoliko godina izbivanja, balun se vraća na Šubičevac, i Funcutima će svanuti opet. Navući ću narančastu majicu i navijati za gradski klub nediljon na stadionu. Večeras sam lutao dugo gradom s foto aparatom snimajući mrtvu prirodu, zgrade i automobile, pod osvijetljenim stupovima javne rasvjete. Tražim smisao u malim stvarima, nastojim zaboraviti neminovne razloge koji su ubili ono najvažnije. Dajem se u posao sto posto i trudim se biti bolji. Jednom kad prevaziđem sve nevolje, i vratim stari sjaj, bit ću opet ja. Možda i katastrofe imaju smisao, ako te ne ubiju.... Iz pepela se rađa ... nešto, bilo što... Revolucija se događa zbog promijene, a smisao postoji.

Ima usput jedna mala, koja mi je draga. Možda se stvari dobro spoje, pa se izgradi spoj između kontinenata, naših svemira. Možda mi se život pretvori u sapunicu, s happy endom. Možda, možda, uvijek to možda, kao da je jučer bilo.... Jebiga, sve bi dao da se mogu iskupiti, ali u ovom trenutku ne mogu, nemam pravo, ni obraza, niti na svijetu ima toliko mirodija. Ali živim za bolje sutra, i vjerujem, možda i više nego ikad. Ako ništa drugo, čak i ako ne uskrsnem ponovno, ovoga puta zauvijek, onda ću barem dovršiti ono započeto u čast svibnju, mjesecu početka i kraja civilizacije. Jer svijet je nastao u svibnju, i u svibnju će prestati. Radeći na sebi, ja radim na cijelome svijetu, jer svijet mijenjamo na bolje samo ako se mijenjamo na bolje, kako sam zabrijao sad na kenj kenj retoriku. Nema veze.

I da... zaboga, još se nešto dogodilo tog vikenda. Izgubio sam macu Garu, najboljeg kućnog ljubimca. Crnu macu koju sam jednom na krilu nosio do Zagreba. Ona je plakala, ja sam je tješio, a onda se spasila kad je došla doma u Zagreb. Ta maca kao da je domaćin nekom jakom duhu. Zrači iz nje. Ujutro kad bi mi se popela na prsa, i rekla mrrrrrr za dobro jutro, dan naprosto nije mogao ispasti loše. Da mi je barem ona tu. U svakom obliku, metaforički i metafizički. Fali mi Gara. Baš mi fali ludo. Ta luda mala maca šta pleše tango. Znam da će naći neko lijepo mjesto pod suncem. Pa neka prede, prede i pleše, najljepša.

Ante Pancirov