www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv

Gledam ovih dana na TV postaji Nova koncert Thompsona i Škore i trudim se razjasniti sam sebi kako to da mi je Škoro podnošljiviji nego prije nekoliko godina. Ono, čovjek pjeva na televiziji i uopće mi ne ide na živce, čak bi mogao kazati da mi je ta zvučno - vizualna pozadina bila skroz OK dok sam piskarao na krevetu nešto na laptopu. Taj neobični gubitak nesklonosti prema pjevačevu liku i djelu, nije se u mojoj ćudljivoj glavi pojavio prvi put te večeri, nego se stidljivo i nekako usput već neko vrijeme skupljao u mojim žuto - smeđim moždanim hodnicima. Ipak su to ozbiljne stvari na kojima mozak valjda mora raditi neko vrijeme, probavljati ih i reciklirati, upravo onako kako se Škoru i Thompsona uopće može svariti.

Generalno, lakše je danas progutati Škoru, puno lakše nego u doba kad se počeo nametati kao pjevač desnice. Bilo je to u doba Račanove vlasti, u doba istinskih demokratskih promjena i početka europeizacije Hrvatske, a cijeli taj rebelijanski đir kojem je i Škoro pripadao, bio je u službi desnice koja je nastojala na bilo koji način subverzirati vlast, ne mogavši se pomoriti s činjenicom da je desnica prvi put ostala bez vlasti. Danas Škoro pjeva stihove u stilu, "brat vara brata", pjeva jednako žestoko kao i u doba koalicijske vlasti, pjeva ponekad možda čak i žešće, ali s druge strane više nije "crvena" vlada, nego desna. A ništa se nije promijenilo. Mase kojima se obraća, jednako su sjebane, jednako potlačene i osiromašene. Zato se danas lakše poistovjetiti s njim, moguće je osjetiti pjesmu i - ovo neki iz moje lokalne sredine definitivno neće moći progutati - i uhvatiti se kako te trnci hvataju, od siline mase, emocija i nacionalnog ponosa.

Užitak je voljeti svoju zemlju neizmjerno, ali se teško poistovjetiti s pokretom koji krivo interpretira i u obranu domovine trpa zajedno kruške i jabuke. Kako da te ponese domoljubna pjesma kad se iza nje, namjerno ili slučajno, kriju loše poruke, pa čak i fašizam, u najmanju ruku nekulturni i nefer napadi na legitimno izabranu većinsku vlast... Nesporno je da bi svaki normalni čovjek branio svoju zemlju i svoj identitet pred uzurpatorima bilo koje vrste jednakom ljubavi kakvom bi stao u obranu svoje žen(sk)e ili obitelji. Ali užasno je kad netko pomiješa te vrijednosti, zbuni masu i iskoristi njihov jad za bijedne dnevno političke spike. Serem se ja na to i takve. Godi mi napokon, nakon svega, ipak mi godi ova današnja situacija jer danas moju ljubav ili nesklonost prema nekoj politici više nitko (osim retarda), neće uspoređivati i mjeriti s ljubavlju prema zemlji, domovini.

Danas se Hrvatsku može normalno voljeti, neopterećeno, i zato mi je Škoro po prvi put u životu čak možda i simpatičan, i više nema razlike za "onakvu" kritiku. Gledao sam ga u nekoliko navrata na TV-u, čitao po novinama, a nakon što je gostovao kod sjajno Ace Stankovića, još mi je bolje legao. U njegovim pjesmama danas mogu pronaći mir, poštovanje i ljubav. Mogu ga slušati i ne zamišljati ga kako između redaka jebe mater demokratski izabranoj vlasti ili predsjedniku republike. Mogu čak otići toliko daleko da kažem kako bi da nije bilo tih negativnih konotacija, Škoro u nekom desetom obliku možda i mogao na hrvatskoj glazbenoj sceni zauzeti onaj prostor koji je u bivšoj državi imao Balašević, dakako, ne doslovno jer je Đole ipak institucija. No, s druge strane, i on je prilično perverzno koketirao s ondašnjim režimom i ulazio u dupe ondašnjem diktatoru, Titu, još odvratnije nego što bi Škoro ikad sebi dopustio. Zato Škori treba dati vremena, i malo kredita, da u današnjim uvjetima, iz današnje perspektive, uhvati svoje mjesto pod suncem. Ako se ufura u istinsku ljubavnu pjesmu, pjevanu bilo kome ili bilo čemu, uz iskonsku hrvatsku muziku i tradicionalne instrumente producirane moderno, ima velike izglede postati faca. I želim mu sve najbolje pritom.

Thompson je, s druge strane, druga pjesma, mada je na identičan način, i njegove pjesme danas lakše slušati nego u ono staro doba. Pretpostavljam da je i on skužio manipulaciju, i da su na vlasti uvijek govna, bili s desna ili lijeva. Potrebno je ljudima pjevati o Domovini, vjeri i ljubavi, ali te poruke ne smiju biti iskvarene negacijom. Ne smije ih se rabiti za poruku mržnje i netolerancije, a mislim da su to shvatili i Thompson i Škoro. Sjećam se, negdje 1988. ili 1989. godine, doduše, ja sam bio klinac, dobio sam kasetu s ustaškim pjesmama i kurčio se, pojačavao to i pizdio. Nisam imao pojma tad o prodaji obale Talijanima, veleizdaji i svemu onome što ustaše predstavljaju.

OK, dopuštam da poneseni emocijama, načinom življenja, obrazovanju, ili nekim osmim faktorima, nisu to na vrijeme skužili i neki drugi. I neka im kviska. Danas živimo na dobrom putu da se sredimo, zemlja je prekrasna i idemo dalje. Vrlo vjerojatno, već vrlo brzo, ući ćemo u tu Uniju, i izgubiti barem djelomično suverenitet jer je to trend koji nas neće zaobići. Nećemo ga izgubiti doslovno, jer vrijeme je drugačije, sistem je drugačiji, i zato je dobro da ističemo svoje kvalitete, ali ne zbog agresije, nego da pokažemo drugima koliko smo originalni, kvalitetni i lijepi. To je naša najveća prednost i najbolji miraz Europi. Pošaljimo mi njima jednu drugačiju poruku - mi smo velike face, imamo sjajnu zemlju, i naplatiti ćemo vam svaki korak kroz nju. Jer mi to možemo.

Ante Pancirov