www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 66, 13.08.2006.)

Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno!

Svijet je umrežen i nitko se više ne može sakriti. Zato uskoro hitno treba nešto napraviti. Treba nam velika revolucija dosad neviđenih razmjera. Treba nam nešto veliko, a da nas ne ubije, što neće biti lako. Jedino što mi pada na pamet je odlazak. Vrijeme je da počnemo svoje frustracije širiti na nove svjetove, a otkako je u Kolumbovo vrijeme cijeli planet razotkriven, jedina opcija je odlazak u svemir. Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno.

Sranje cirkulira globusom oduvijek. Perfidno, i samo naizgled slučajno. Nije da sam jedan od onih koji zaluđeno vjeruju u nekakvo inteligentno zlo, utjelovljeno u sotonu ili neki drugi masovno prihvaćeni oblik zla, ali ponekad mi se stvarno čini kako sile zla djeluju smišljeno. Nebitno. Povijest je vjerojatno samo zbir slučajnosti, a zlo sastavni dio inventara u ovoj svemirskoj zabiti. Tu je. I događa se. Nema uređaja kojim bi mogli izmjeriti rasprostranjenost zla. Možemo samo analizirati povijest, koristeći se matematikom i statistikom. I iz zbroja izvlačiti zaključke. Ja osobno, vjerojatno ne mogu ni toliko. Jer o povijesti znam malo, a matematika mi je oduvijek velika enigma. Tako da se sve moje analize temelje isključivo na osobnom dojmu i siromašnom zbiru mašte, naučenog i logičnog. Subjektivno, dakako.

Ovog 13. kolovoza obilježava se 80. rođendan Fidela Castra.

U biti, ne znam je li baš sigurno 80. jer nitko ne zna je li diktator rođen 1927. ili 1926. godine, kako piše u većini biografija. Ko zna ima li uopće Castro ove godine rođendan? Odavno se stari bradonja nije pojavio na TV-u uživo niti ga je masa imala prilike gdje vidjeti. Zadnji "romantični" diktator vlast je prepustio bratu Raulu, inače zaduženom za šporke obiteljske poslove što u obitelji Castro znaći cijele zemlje. Jebiga, Castro = Cuba - Cuba = Castro. Američki fašisti pokušali su koknuti staroga navodno nevjerojatnih 638 puta, i to na vrlo maštovite načine. Jebiga, dečki iz agencije su puni iskustva i pravo je čudo da se stari svaki put izvukao. Kao da mu je suđeno da umre od starosti. Ne znam je li taj trenutak sada, ali nema sumnje da je za Cubu došlo neko novo vrijeme, što god to značilo. Ali, dovraga, je li moguće da ga nisu uspjeli ubiti s obzirom da su oni u CIA doktorirali zanat još 60 - ih. Pa valjda je lakše ubiti jednog Castra nego vlastitog predsjednika, tim više što je Fidel na drugom teritoriju. I ima tristo puta više neprijatelja. Ipak, u nedjelju su objavili par fotki staroga, videa i dalje nema. Nije da je teško montirati i video danas, ali je fotke neusporedivo lakše. Ma dobro, što sad treba izazivati teoriju zavjere. Živ, mrtav, svejedno je. Ptice će nastaviti pjevati, mesari klati krave, dileri prodavati dop, teroristi dizati u zrak sebe i okoliš. Castro moj, jebiga, ne ovisi o tebi svijet. Nije više šezdeset i neka, a i Kennedya više nema.

Prosječni građanin, bilo koji čovjek na ulici, vjerojatno doživljava Castra romantično, kao simpatičnog starca, revolucionara, neku vrstu pop zvijezde. Tako su vjerojatno svojedobno doživljavali i našega Josipa Broza... Jebena je percepcija. Mada obično ništa nije ful crno ili totalno bijelo. Čovjeka istovremeno mogu krasiti (kvariti?) najradikalnije suprostavljene suprotnosti. Osloboditelj je tamničar, konzervativac je liberal, razbojnik postane svetac, kurva milosrdnica... Najrasprostranjenija zapadna religija nametnula je pravila igre odavno i danas se sve mjeri njihovim principima, i nema veze što je kršćanstvu bastion licemjerja. Kršćansko je milosrđe oduvijek u praksi bilo neizvodivo, ili bi trajalo onoliko koliko traje evanđelje na nedjeljnoj misi. I danas, čim pobožne tetkice iziđu iz kuće presvete, počinju ogovaranja. Kako vrijeme odmiče, i tjedan teče, grijesi su češći, veći, učestaliji... No, koga briga kad je u nedjelju ispovijed.

Fascinira ta nesavršenost čovjeka i vječni zov zla što ga obuzima. Upravo je zlo, među ostalim,ono što ga čini čovjekom. Poznajem gomilu dobrih kršćana, pravih, istinskih, onih koji su uvjereni da su na čast društvu. I slušam ih kako kako se natječu međusobno tko će biti glasniji dok sude kurvama, narkomanima, četnicima... Pa što, što s tim, što je tu čudno - s pravom će netko primjetiti. Ništa neobično, najnormalnija situacija u svijetu gdje najviši vjerski dužnosnici ratove nazivaju svetima. I uistinu, ništa čudno, ali zapadnjačko vjersko licemjerje došlo je do plafona. Istoku je pun kurac i nakon nekoliko desetljeća komešanja, verbalnog prigovora i naivnih napada lukom i strelicama, došlo je vrijeme za pravu akciju. Nekidan je u zadnji tren spriječena katastrofa dosad neviđenih razmjera. Englezi su priveli više od dvadeset terorista koji su planirali dignuti u zrak tko zna koliko aviona. Sranje još veće od 11. rujna, a takve su akcije sve češće i postaju sastavnim dijelom života na početku stoljeća kojem su tepali da je doba mira. Sjetimo se, doba vodenjaka, peace brother... šic! Moš misliti! Jebote pas, dolazi sranje kakvo još nismo vidjeli. Istok je predugo bio zaklopljeni lonac na velikoj vatri što kuha, ali u njemu nije voda. Nije ni benzin. U njemu je neka jebeno zapaljiva tekućina koja može cijeli planet poslati u pičku materinu. Dosta je licemjerja. Govore jedno, misle drugo a rade treće. Sami smo krivi, nitko nama drugi nije kriv. Vatikan predugo nije napravio upgrade, a naivni je svijet konačno vidio američko pravo lice. Hollywoodska šminka se razlila, i Amerika sad nalikuje ocvaloj kurvi u prilično zrelim godinama. Svijet je vjerovao u bajku više od pola stoljeća. Europa doduše nije imala puno izbora. S jedne strane zatvoreni komunizam koji je okovao crvenim lancima dobar dio starog kontinenta, uključujući i našu lijepu, a s druge strane USA - U boga vjerujemo! Nikad nisam shvatio njihov sistem vjerovanja, te mnogobrojne crkve, načelno kršćanske, a zapravo reformirane u bezbroj kultova. Amerika je danas bure baruta, a ne sjebani istok od Libanona do Teherana. U Americi se rađaju retardirana, pretila djeca, ekonomija je na staklenim nogama, država prezadužena, kalifornijsku tvornicu snova ubio je internet - otvorio oči i najnevjernijim Tomama. Povampireni republikanci učinit će bilo što ne bi li održali vojnu industriju, makar dizali u zrak vlastite gradove. Ovoga puta ne mogu ubiti predsjednika jer je atentator na vlasti.

Pa iskreno, dobro su i dogurali do ovamo, dobro su i trajali s obzirom da masa osim dolara baš i nema nekakvu zajedničku religiju, zajednički oltar pred kojim će se klanjati. Vjera je sva ova stoljeća najjače ljudsko oruđe i oružje i oni koji kontroliraju vjeru, drže u šakama narod. Amerika ne može stoga opstati. Masa razjedinjena u stotinama sekti temeljenih na kršćanstvu, izmiješala se s čvrstim katolicima što dopiru s juga i odavno su okupirali velike gradove. Los Angelesom suvereno vladaju latino tipovi, a Miami je krcat izbjeglicama s Cube. Multikulturalna Amerika dom je nadalje milijunima muslimana, a sve ove godine od velikog ekonomskog uzleta nakon 2. svjetskog rata, do rušenja "twinsa" kada su se cijelim SAD-om proširile dramatične pukotine užasa, najveći dio američke love i moći pripadali su židovima. Židovi su stvorili Hollywood, drmaju burzama, trgovinom, kongresom... Amerika i da hoće, nikad neće moći popustiti na istoku i zato je veliko sranje neminovno.

Ironično, ali čini se da će Ameriku sjebati baš multikulturalnost koja ju je držala svih ovih godina. Europa je oduvijek bila konzervativna. Države starog kontinenta poštuju manjine, ali ipak su jako sretne što su manjine ipak manjine. Amerikanci su nešto kao stara Juga. Kao, sve je divno i krasno, mi smo jedna velika nacija, stvorena u revoluciji iz koje smo izišli kao pobjednici, ponosimo se ujedinjenim različitim narodima i religijama , (kon)federacijom... Poznato, a? Zna se kako je završilo. Amerikaci su se prije samo stotinjak godina već jednom pobili međusobno. Odonda ih pumpaju "vanjskim neprijateljima" , koncentriraju paranoju na vanjske utjecaje i tako održavaju stado mirnim u toru.

Jebiga, kad ništa nije vječno. Zalihe nafte na istoku su na kraju. Narodi od Irana do obala nesuverene Palestine nisu više mogli ignorirati civilizaciju. Poklopile su se mnoga sranja i oni više neće šutjeti. Otpor prema ugnjetavačima ojačao je njihovu vjeru, religiju, a svaki put kad masa zabrije na vjeru, isplivaju fanatici. Fanatici idu u krajnost. Na scenu staju radikali, a na istoku se radikali opasavaju dinamitom i dižu u zrak sebe i sve oko sebe. Oni napredniji imaju pristup jačem oružju i ni trunčice me ne bi začudilo da u svom ovom kaosu negdje ne rukne i atomska bomba. Stanje je zrelo za to, objektivno. Nisu to prazne priče iz hollywoodske tvornice bajki. U skoroj budućnosti možemo očekivati samo nova sranja, a u ratu između zapadnih i istočnih radikala, svojih će pet minuta tražiti Sjeverna Koreja, radikali iz vojnih hunti i narko mafija Južne Amerike, ali i Kina i Pakistan. Europa će, po običaju, čekati. Usrana i preplašena. Oduvijek je bila slaba, puna kvislinga. Europa nikad nije imala muda. Živi na staroj slavi rimskih careva i friškijih frajera kao što je bio Napoleon. Blijede su to uspomene. Britanska monarhija slizala se previše s američkim republikancima, Italiju je sjebao Euro, Francuze boli glava od muslimanskih rubnih gradskih kvartova koji u zadnje često gore, Njemačka nakon ujedinjenja nikako da vrati standard na staro, Skandinavijom i sjeverno europskim državicama dominiraju pedofili na najvišim položajima, a države koje su do jučer bile iza željezne zavjese prebrzo jačaju i realna su prijetnja uniji. Mogle bi nametnuti vlastiti sustav vrijednosti, svoju industriju, kulturu i početi dominirati kontinentom.

Odjednom, svijet je nepripremljen zadesilo previše turbulencija. Cijela civilizacija užurbano diše, previše je žarišnih točaka aktivno. Cijeli se planet drma. Tamo gdje nije rat, metež izaziva pobješnjela klima, klimava politika, kulturna revolucija, bilo kakva sranja. A sve, uživo se može pratiti na televiziji, na internetu. Svijet je umrežen i nitko se više ne može sakriti. Zato uskoro hitno treba nešto napraviti. Treba nam velika revolucija dosad neviđenih razmjera. Treba nam nešto veliko, a da nas ne ubije, što neće biti lako. Jedino što mi pada na pamet je odlazak. Vrijeme je da počnemo svoje frustracije širiti na nove svjetove, a otkako je u Kolumbovo vrijeme cijeli planet razotkriven, jedina opcija je odlazak u svemir. Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno.

Ante Pancirov