www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA

Nedostaje mi poezija. Stvarno mi nedostaje potreba da napišem stih, da ih spajam i slažem u kitice. Godinama to ne radim, i više se ne sjećam osjećaja za rimu. To za rimu, moram priznati, velim čisto figurativno jer me rima nikad nije išla. Bile su to nepovezane kompilacije rečenica, i usuđujem se, samo se usuđujem vjerovati da su imale nekakav smisao. Naime, kad danas bacim oko na neke od njih, ne hvata me sram i ne crvenim se. To valjda znači da nisu bile tako loše, i da sam valjda imao nekad osjećaj za u meni danas zamrlu poeziju. Štoviše, mogao sam stihovima rasplakati žene, naljutiti muške, biti sarkastičan i perverzan. Bio sam u to doba impresioniran zbog činjenice da sam pjesme mogao pisati bilo gdje i bilo kad. Da mi je netko rekao - hej, napiši pjesmu - ja bi napisao. Mogli su mi zadati koliko, o čemu i bilo što treće i za tren bi dobili pjesmu. A danas!?

Da mi netko da 10 tisuća kuna, nisam siguran da bi iz sebe izvukao iole podnošljivu rečeničnu poetsku kompilaciju. I stvarno, pojma nemam kako je do toga došlo. Objektivno, poezija više ne stanuje ovdje, a gdje je, i hoće li se vratiti, uistinu pojma nemam. Zajebano je izgubiti nešto što doživljavaš kao svoje zdravo za gotovo, maltene kao dio vlastita tijela, pa se osjećam kao da sam nogu izgubio, ili neki drugi važni dio svog tijela, neki važniji ud. Da barem znam kad se to dogodilo, kad sam točno izgubio poeziju, ali ni približno ne mogu utvrditi taj trenutak. Znam samo da je više nemam, i da naprosto više nije dio mene, pa sa sjetom gledam na neka prošla vremena kad sam pisao pjesme na papirnatoj strani folije iz kutije cigareta. I to ne zbog snobizma nego zbog potrebe. A ako me pitate kakva je pobogu to potreba pisati stihove na lošem i nepraktičnom papiru iz kutije cigareta, odgovora nemam jer se ne sjećam, a i da se sjećam bilo bi morbidno i glupo objašnjavati... zabrijao sam sad. Definitivno jesam, a i to je dokaz duha ispražnjenog za kratku inspiraciju, brzopoteznu i stihovitu. Pravu pjesničku. Danas su reklame poezija. Kratke i pjevne, neshvaćene i ciljane... O, da mi je znati u što se pretvorila moja nekadašnja potreba za pisanjem u stihovima? Konvertirana negdje, u nečemu u čemu je ne prepoznajem... Ili... ili prepoznam, ali lažem sebi da nisam, jer ne mogu podnijeti u što se to pretvorila.

Prva poezija koje se sjećam bila je "navr brda vrba mrda", a prva "ozbiljnija" pjesma koju sam napisao u sedmom razredu osnovne škole išla je nekako ovako: noć u ljeti mi je navukla glavobolju. osjećam krv u žilama, osjećam vruću masnu tekućinu dok tutnji kroz moje jadno srce. nije važno, preživjet ću... ...rane bole, i nema konačnog ozdravljenja, nema kraja boli Isus je lagao...

Danas, kad se ponekad (jako rijetko), uspijem natjerati da pišem u stihovima, nikako više ne mogu doživjeti ushićenje i zadovoljstvo napisanim. Pogledam te bezvezne rečenice i nemam se za što uhvatiti. A to me jako bedira. Nedostaje mi pjesma. Baš mi fali, i to mi sva proza ovoga svijeta ne može zamijeniti. No, spašava me što pišem svakodnevno, makar tekstove s bolesnom količinom autocenzure. Šokira me koliko autocenzura danas upravlja mojim pisanjem jer sam više slobode imao u Tuđmanovoj eri. Nikad ja u životu nisam imao posla kao danas i nikad se nisam osjećao manje slobodnim. Najgore je to što u cijeloj toj drami drame zapravo i nema. Nema ničeg spornoga. Svaka novina ima vlastitu uređivačku politiku, a ako ti se ne sviđa, šibaj dalje. Nitko te ne drži. Usput, po tko zna koji put u životu, proteklih sam tjedana radio na novom projektu, stvaranju potpuno novog proizvoda i mogao bih slobodno reći da sam postao stručnjak za takve stvari. Stvarati nešto iz nule, plasirati na tržište. I nije loše ispalo. S ekipom mojih godina, što znači, prilično mladom ekipom, stvorili smo respektabilnu novinu - Novi tjednik, regionalni tjednik za šire šibensko područje. Novina stvarno dobro izgleda, čak se i gazdi "zbrdazdola" sviđa. Iako mi se ponekad čini da ne mogu pisati sve ono što bi htio, to kompenziram dobrom ekipom.

U redakciji stalno vlada dobra zajebancija i ima par stvarno OK faca. Primjerice dr. Sammy. On zapravo i nije doktor, ali mu je pseudonim fora. Tip je opaljen i mislim da je dobro što sam ga nagovorio da dođe raditi u tjednik i uređivati revijalni podlistak Spektar. Napravio je od priloga upravo ono što je trebalo, dao naglasak na prave stvari i minimalizirao smeće kakvo plasiraju srodni regionalni listovi. Jako je važno u manjim regijama građanima informacije davati kroz sito i rešeto, odgajati ih i obrazovati na neki način, a kolega upravo to radi. I da, jako voli ženske i strašno je jebežljiv. Stalno bi nešto karao, pa je sukladno tome pun lovačkih priča. To su stvari koje čine rad podnošljivijim, to je zapravo poezija radnog odnosa. Sjećam se dana kad sam na posao dolazi s grčem u želucu. Čim bi došao do stepeništa koje vodi u ured, nešto bi me gadno zaboljelo u dubini trbušne šupljine. A taj je osjećaj odvratan. Nema ništa gore od loših ljudskih i ostalih odnosa na poslu gdje čovjek radi. To ubija svaki zdravi organizam i sustavno i najboljeg čovjeka pretvara u jadnika. Mislim da sam sam sebi na neki način uspio odgovoriti gdje je nestala poezija iz mog života. Pa u poslu, frustracijama i nedostatku vremena. Kroničnom nedostatku jer i da znam pisati, ne znam kad bi stigao. A nisam frustriran na pjesnički način jer moje frustracije nisu inspirativne. Da sam bar nesretno zaljubljen, ili navučen na alkohol, pa bi te frustracije našle plodno tlo u poeziji. Ovako, frustracije ovoga tipa mogu liječiti samo agresijom, a to nema nikakve veze s poezijom, dapače, totalno je kontrapoetsko.

I zato ja više ne pišem pjesme. Ili bar nisam zadovoljan onim što napišem s vremena na vrijeme. Za kraj ovog XXX-a ipak sam odlučio pokušati, pa tko zna, možda mi se posreći. Pa kaže, nekako ovako:

savjest mi je nečista,
neukusna i crna.
više zbog prošlosti,
nego zbog danas.
nisam zadovoljan,
ma ni blizu.
da sam ti mogao biti bolji
da sam bar mogao
da bar mogu mijenjati
da bar.
da bar.
da bar barem radi,
opio bi se,
unio u sebe otrove
dušu bi ostavio na šanku
da bar
da bar
da bar nisam ovakav
nikakav
loš i slab
da bar
da sam te dostojan.
meni je majka tama
otac mi je mutna kaljuža.
ja sam prljava bara,
a ti si srebrna čaša vina.