www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto

Jutros oko 7,15 sati, pozornik koji operira po šibenskoj rivi primijetio je da se starci iz jedne grupe turista čudno ponašaju. Hihotali su i upirali prstom. Prišao im je i imao što vidjeti. Lokalni dečko, za kojeg su kasnije utvrdili da ima 30 godina, šetao je rivom gol golcat, nag kao od majke rođen. Pozvao je vezom pandur kolege, ne vjerujući svojim očima, bojeći se da mu neće nitko vjerovati, a kad su i ostali dečki iz ophodnje stigli i uputili se prema do tada hladnom i bezbrižnom nudistu, goli mladić je počeo trčati svom forcom. Plavci su se zaletjeli za njim uz glasno neodobravanje i cijeli arsenal psovki svih vrsta jer po zvizdano moraju trčati. Trajalo je to nekih dvadesetak minuta, kažu svjedoci ovog uistinu nesvakidašnjeg događaja, a onda su ga konačno uhvatili i utrpali ga golog pišulinca u službeno vozilo. Kako im je bio sumnjiv, a kako i ne bi onakav zadihan i gol, odlučili šibenski drotovi mladca odvesti na hitnu. Tamo ga osoblje u bijelome pregledalo i brzo po sistemu šalji dalje postavilo dijagnozu. Pa je dečko završio na psihijatrijskom odjelu u Kninu.
Još ne znam tko je dečko, ali kaže mi izvor u policiji da je riječ o sugrađaninu, inače posve normalnom mladiću za kojeg se nikad ne bi očekivalo da će jedno jutro gol bježati od policije. Vjerojatno je pukao, kaže mi izvor, a ne bi to bio prvi put da se netko u Šibeniku odjednom makao. Previše je takvih u ovome gradu gdje ljudi pucaju kao cvrčci. Ni prvi, ni zadnji. No, možda i nije tako crno. Možda je naprosto frajer zalomio noć ranije, čvaknuo s ekipom trip i jednostavno ga malo intenzivnije izbrijavao u jutro. Bilo je u Šibeniku i gorih tripova. Tko zna. Pokazat će vrijeme što je bilo.
Sinoć i večeras bio sam vani i baš sam sretan što sam tu gdje jesam jer mi se Šibenik stvarno ovoga ljeta nekako posebno sviđa. Grad mi je ovoga ljeta baš po mjeri, baš mi se sviđa i čini me sretnim. Večeras sam s Krešom bio u Insideu, klubu u susjednom kvartu koji je za ljeto dobio stvarno vrhunski štekat, moderan i glamurozan gdje je baš gušt sjediti navečer. OK je i klijentela jer tamo dolaze zanimljive face. Najbolji gradski komadi, i lokalni tajkuni, što znači da na jednom mjestu ljudi našega kova mogu naći i posao i zadovoljstvo.
Život mi je zabavan, a posao koji radim dodatno me uzbuđuje otkako sam prebjegao iz lokalnog tjednika u zanimljivi dnevni list. Sjajno je kad čovjeka posao ispunjava, kada ga ne iscrpljuje, ne ubija u čovjeku volju za životom. Ponekad mi se čini da sve što trebam imam u radijusu od par kilometara, a to uopće nije loše. Imam dobru gajbu, pun novčanik i previše energije. Kao da u guzici imam mlazni pogon, a u rezervoaru dovoljno goriva za prepićiti cijeli svijet. Čak me ne iritira ni pun mjesec što i večeras sja svojim bolesnim žutim sjajem. Toliko je blizu da mi se čini kako bi ga mogao dotaknuti. Ma rock and roll. Teška rockija.
Nisam ljetni tip i ne impresioniraju me ljetne radosti. Ipak, ovoga ljeta uživam u njima više nego inače. Kako sam po prirodi sklon analizi, zanima me zašto je to tako, ali odgovori ne dolaze. Uspostavio sam zadnjih tjedana nekakav neobičan sklad, i sjajno se uklapam u okolinu. Nema agresije, živciranja niti stresa, baš je sve nekako ljetno, opušteno i fjakasto, baš kako bi valjda u životu trebalo biti. Užasno puno pišem, po cijele noći. Pišem nešto biografsko, jako osobno, i jako naširoko. O fasciniranosti i o opsjednutosti. Nastojim analizirati, istražiti do sitnica, pronaći sve sitne niti, kao zakonodavac kad priprema novi zakon za prvi saborsko čitanje. Ne zabrinjava me što ne znam kojoj formi pripadaju ti gusto pisani redovi, ali inspiraciju treba konvertirati u tekst i zabilježiti te nalete. Kad ne bi to učinio, tko zna u što bi se pretvorila. Možda bi se manifestirala kao ludilo i ubila me. Jebena je inspiracija, jebena ako se ne dozira, a gotovo nikad ne dolazi dozirano. Napada često i drastično. Treba to preživjeti. Ali ne žalim se. Gušt mi je noćima tipkati. Jedino me živciraju virusi. Opet su mi naselili računalo neki nepoznati trojanci, crvi i druga kopilad s interneta. Nema tjedan dana da sam formatirao disk, uredno podigao novi OS i čim sam malo češće počeo surfati, odmah se gamad pojavila. I opet sam krenuo u rat protiv njih, kao i svaki put ranije nakon friške instalacije novih Windowsa, dok sve izgleda čisto i brzo. Ali pomoći nema. Svi moji alati za zaštitu nemoćni su protiv govana. Srećom, većina ih je benigna, ali dovoljno da mi se stalno javlja neki kurac iz traya, dovoljno je da me spizdi. Toliko o benignosti.
Previše je inspiracije. To znači da imam previše slobodnog vremena. Nelogično mi je ipak nešto u toj priči. Obično sam krcat inspiracijom kad mi je život u kurcu, kad sam sjeban, a ovih dana mi ide prilično dobro. Nešto tu ne štima. I sanjam previše često. Iste stvari, samo u drugim situacijama. Čak i pamtim snove, donekle. Tko zna, možda su sve to znakovi da mi je mozak OK. Da mi se bistri, kako i treba s godinama. Možda je došlo vrijeme da odrastem i uvalim se u rutinu, da počnem živjeti onako kako normalni ljudi žive, kupim stan na kredit, oženim se, napravim čopor djece i kupim karavan. Hm, nešto mi tu ipak ne štima. Ipak sam ja od onih koji su dosljedni, po bilo koju cijenu. A nekako mi se ne odrasta, barem ne pod zadanim uvjetima i okolnostima koje nisu nimalo simpatične. Što će mi karavan kad sam davno sebi obećao da ću voziti jaguara, ili ništa. I zasad mi jako dobro ide. Kao posljednji živući romantik, ne pada mi na pamet oženiti jednu od ovih glupača koje su i ovoga ljeta svjedoci idiotizma, lakoće i postseksualne dosade i bezizražajnosti. A oženiti onu koju oduvijek držim odabranicom srca svoga ne mogu. Jednostavno zato što nije moja. Tako da sve to nekako ipak nema smisla. Ili ću do kraja života biti dosljedan, kako bi mi dosljednost bila alibi za sve, ili ću prestati biti i uzeti alternativu. Ali to ne bi bila fora. Jer lakše je uživati u drami, nesretnoj ljubavi, bohemštini, nego se utočati u prosječnost. Bolje biti zaljubljen u muzu koja vrijedi kao grčka antička božica, nego staviti prsten na ruku bilo kojoj od ovih svakodnevnih tuka, koliko god bogate tate imale, poput one od prošlog tjedna zbog koje ću još neko vrijeme nositi blago teleći pogled svaki put kad prođem po Bualima. Treba vjerovati. Biti dosljedan i ratovati. Bog i kučka sudbina usreće takve kad-tad, makar u drugom životu u kojeg odavno ne vjerujem.
Ma jebo prosječnost. Ovo što živim danas zove se život i treba uzimati sve što se nudi, pritom se spremati za finale. I usput osluškivati ljetne bisere u sezoni kiselih krastavaca, poput onih iz palete ministrice pravosuđa Ane Lovrin koja smatra da su klinci s jointom veći kriminalci od, recimo otmičara državnih dužnosnika. Nadam se samo da ju nitko neće oteti. Bilo bi joj bolje da poduva nešto, nego da tralja ko da je naduvana. Uistinu, sve je relativno. Osim bisera zamjenjivih političara koji su vječna konstanta. Blago nama s njima.... Eto, petak je navečer, a ja sam debelo pretjerao. No, morao sam napisati ovo jer sam razvukao kolumnu skoro na tjedan dana. Nikako da završim, jer uvijek mi uleti neko novo štivo, bilo da se radi o mojim škrabotinama, ili onima koje radim po nalogu šefova iz Splita. No, sada je gotovo. I moram priznati da nisam baš zadovoljan jer mislim da bi na zbrdazdola trebao više pisati o globalnim stvarima, analizirati, komentirati, a manje o sebi i svojim sranjima jer sumnjam da to nekoga zanima. Doduše, bilo bi zanimljivo da pišem o konkretnim, intimnim stvarima. Bio bi to teški rock and roll, pravi horor, neka musaka između trilera, pornića i drame. U svakom slučaju hard core. Sve ovisi o raspoloženju. Ma, ajdte ljudi na plažu, umjesto da čitate ovaj šund. E.

Ante Pancirov