www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 55, 23.5.2006.)

Što to bješe ljubav?

Ha, romantika. Co to e?! Otkad nisam pisao o ljubavi, tom po evanđelju po Patetiku pokretaču života, skladu, sreći i bliskosti, spokoju i nemiru, čežnji i prokletstvu. Što je nepraktična iz ovog kutka gledajući, što je, evala joj, relativna ta ljubav, kako je kliska i sklizava, usudio bih se primijetiti, pa usporediti, kao dobro navlažena vagina. U ono doba tik pred orgazam. Orgazam jedne od onih žena koje svršavaju često. Praktično, biološki raznoliko, ali kvalitetno. Jednostavno, lako i puteno. Mokro, dakako i obvezatno, molim lijepo. I uz zvučnu kulisu. Kao bonus. Frajeri "misle" da žele takvu ženu, u množini pače, takove žene. A zapravo, malo koji može to održavati i opremati kako spada. Pa onda režu sebi vene ili plaću kad ubrzo shvate da ne mogu s takvom gutačicom poslovično slabijih mužjaka izdržati. Jerbo ispada, kako mi mužjaci često baš nekako i nismo tako jebeni i strašni, ko što kaže predaja. Prije, vele znanstvenici, a moderna ženska pseudoaristokracija, ta fatalna i nadrealistički raspoređena feminizirana istina proizvoljno projicira modernu, novu istinu, po kojoj nam spada da smo plačljivi i nakaradni u svoj toj svojoj poetskoj narcisoidnosti. I čuđenju tu mjesta nema u zenitu skrivenog patrijahata. Ulična predaja u mom kvartu govori o tipu koji je bio jebač, ono, sve po zakonu. Baš kako takove doživljavaju u pubertetu klinci kojima su takvi frajeri ideal i nešto što im imponira već samo po sebi, ogoljeno i jednostavno poput amebe.

Nego, vratio bi se na storiju... Dakle, taj se lako mogao uhvatiti u koštac i s najvećima među najvećim pičkama. Sve do jednog puta. Dok ga nisu murjaci dočekali u zasjedi jednom kad im se masu zamjerio. Pa su ga jebali pendrekom u guzicu cijeli večer, iživljavali se nad njim naizmjence. Baš onako po pravilima akademije. Školski i brižno, gotovo majčinski. S prezervativom da mu anus ne strada više nego što treba po pravilima struke. A murjaci su časni i kad griješe. Istina je. Plakao je lik te zimske večeri i gledao nekamo daleko u mrak dok su se kurvini sinovi iživljavali straga. Dan danas klinci spominju tu anegdotu iz vremena koje nazivamo danas mračnim. Stariji plaše tom storijom mlađe u dugim zimskim večerima kad se uz pivo i travu spredaju lovačke priče. Iz socijalizma. Ta naša ulica je majka mudrosti, ući te životnoj frilozofiji. Jedna od najboljih pouka koju sam naučio išla je nekako ovako - nemoj se previše nikad kurčiti jer uvijek se nađe netko jači i od najjačega. I tako i bude u praksi, baš tako kao u teoriji. Jednostavno je to kako god okreneš. Najgore prođu oni koji umišljaju da su najbolji. Ako nisu to što vele da jesu. Jer oni koji jesu, rijetko govore o tome. Nemaju potrebe za samohvaljenjem. Ali kakve to veze ima s romantikom i ljubavlju? Nikakve, valjda. Osim ako nije riječ o ljubavi prema sjeti, mladosti, ulici i vremenu kad je bilo nade za sve i za svih, kad smo vjerovali da možemo sve i svaku, kad je još bilo moguće da ću jednom voziti vlastitog Jaguara. Ma što moguće, tko je sumnjao u to onda. I znaš šta, to uopće nije bilo nemoguće tada jer ovaj jebeni život mogao je skrenuti tko zna gdje. Ha, majke li ti ironije.

Danas bi se zadovoljio da provozam i tuđeg, a ne vlastitog Jaguara. Ma danas bi ja rado vozio i februara, ali nemam ja kolica, nemam čak ni vozački. Nije trebalo biti ovako, ovako ni loše, ovako ni dobro. Drugačije. samo drugačije. Drugačije je definitivno moglo biti, pa tko zna, možda i s Jaguarom. No, možda bi taj Jaguar onda značio smrt u jednoj od okuka. Svaki, djeco moja, svaki sljedeći potencijalni stupanj na lenti života znači novi put, drukčiju stazu i različitu sudbinu. A nisam slučajno odabrao ovu kamenom popločanu cestu po kojoj hodam. Ma vraga sam ja odabrao, da bar jesam. U biti, što da jesam, ovako neodlučan kakav sam nikad ništa ne bi mogao. Pa ja ne znam što bi da mi stave u sandwich kad naručujem priloge, a kako bi se onda pobrinuo za cijeli život.

I kakve sad to ima veze s romantikom i ljubavlju gospodine Pancirov ? Ma nikakve, nikakve. Pitao sam se kao mladac često, više onako zbog poetske patetike nego zbog pravog razloga, koliko listova ima prosječni jablan? Nekoliko, odgovorio bih si u brk. Nekoliko, možda više, možda manje. Bila mi je to omiljena pseudo filozofska zajebancija u zagrebačkim godinama izgubljenim na i oko Fakulteta političkih znanosti. Iz tog vremena sjećam se samo velikog oblaka dima. Praktično i metaforički. Metafizički i patološki. Koliko lica ima moje vlastito preosobno i beskonačno licemjerje, pitam se danas, upravo sada dok drevna kutijica s muzikom na navijanje sama od sebe odjednom počne svirati, a ja se ne naježim niti trenutak iako znam da to nitko nije navijao godinama i da nema racionalnog objašnjenja zašto sad svira, osim ako se neki parapsihološki subjekti ne igraju sa mnom?! Ili možda postoji racionalno objašnjenje?

Najgore je to što me to sad uopće ne zanima. Jer ja sam u koroti. Uhvatim sam sebe gotovo svakodnevno kako odjednom, ničim izazvan izgovaram to ime bilo gdje i bilo kad. Spontano i jednostavno, prigušeno i s nekim čudnim poštovanjem sada kada više ničeg nema. A gdje ste bili jučer gospodine? Zašto ste izostali 371 dan? Ukor brate, sve neopravdano. Sjedim ja tako na Golgoti i glumim turista. Prerušen i zakamufliran u pitoresknog Židova s početka računanja vremena. Nitko ne zna da sam zapravo reporter koji istodobno radi za EPH i Stiryu, i da sam tko zna kako zalutao na Golgotu te prijelomne 33. godine iza Krista... u principu, još koji minut za vrijeme Krista. Fotografiram zanatski dok Ga podižu i vrše rimsku pravdu po židovskim pravilima i sudu. Ja sam svjedok, fotkam površno skrivenom kamericom jeftine rezolucije kako bi ostavio dokument vremenu. Nisam paparazzo. Ne daj Bože. Ne radim ja to zbog para nego zbog historije brate. Historije. Povijesne istine. Za predložak velikim majstorima svih renesansi i moderni nakon mračnoga doba srednjeg vijeka. Što sve ljudi čine kad izgube voljenu osobu? Od Marije Magdalene do klinca što je izgubio jutros bližnje u Afganistanu.

Ja recimo dopustim tad svojoj mračnoj inspiraciji da se razmaše, da iziđu iz mene sve frustracije i demoni koji su se skrivali negdje u zipu, komprimirani i arhivirani, vješto skriveni. Uzipam ih obično među neke izmišljene dokumente, pod lažnim nazivom, među sistemske fajlove da sve izgleda obično. Tako to radim uvijek kad volim, a volim rijetko i praktički jednom. Ne pada mi na pamet trošiti ljubav na jalovo. Zato strpam te važne dokumente osjećaja i istine negdje u zipu ili raru. Kao klinac koji skriva nepoćudni JPEG ili MPEG sadržaj od konzervativnih, informatički nepismenih roditelja s kojima dijeli obiteljsko, kućno osobno računalo. Tako ja skrivam svoje osjećaje, jer tko zna što bi bilo da se uistinu ogolim, da se pokažem baš onakvim kakav jesam. Brrrr. Stoga, djeco moja, i vi odrasli, kad izgubim voljenu, u principu voljenu žensku osobu, kao curu, djevojku, zaručnicu, čak i suprugu, priuštim si eventualno da se mjesecima ne brijem, primjerice, da pišem mnogo, i to opsceno i nezdravo, da se izražavam jadno, patetično, onako kako treba, kako se te stvari rade u artu. Baš poput pravog papučara. Kao onaj koji se skriva iza lažnih imena zbog tragedije i žrtve nametnute, u užasu i transu nije onaj pravi dok dijeli ljubav i sreću. A to je laž. I zbog te laži najveće ljubavi brzo postaju bivše. Nisam uvijek takav pesimist, ali sad mi godi. Ma ne godi, nego mi je tako lakše. A slijedi onda također da prave ljubavi ionako nemaju budućnost. Jer da je imaju, ne bi mogle biti velike. To je i Shakespeare znao, zato je taj stari cinik postao i ostao legendom. Mnogi nikada neće spoznati tu njegovu ciničnu notu pa će ga i dalje gledati kroz naočale s pogrešnom dioptrijom. Mada se veliki S. nije morao (mogao) izražavati poput starog pijančine Henrya. A ja volim čitati književnost a la Bukowski. I nije me stid prosječnosti i patetike koja se iz te rečenice cijedi. Patetika itekako i itekoliko može biti zdrava, iskrena i nesputana. Pojma nemate koliko puta sam bio iskreno patetičan i vjerovao u svaku riječ tih svojih nepatvorenih patetično iskrenih rečenica. U ljubavi, naravno. I ta patetika stvori valjda jednom ljubav. Dade joj ime, osjećaje, a potom i gnjev.

U početku bili su Pate i Tika. Voljeli se pa se spojiše. I nastade Patetika. Jer naposljetku, nakon ljubavi prave uvijek dolazi gnjev. Zbog ovog ili onog. I znate što? Prave ljubavi ponavljaju se beskrajno, poput brazdi na kotaču Formule 1. Poput friži na balunu kojega je Luka Modrić uvalio Stipi Pletikosi na zadnjem maksimirskom derbiju. To je fakat. Nesumnjivo. Znam vam ja narode hrvatski sve o patnji ljubavnoj. Samo sam ja na ovom planetu dva puta gubio Juliju. Ko naša reprezentacija u Francuskoj 1998. godine. Oba gola od Thurama. Ljiljana crnoga, garavoga. U jednom životu, dva gola, dva luza, dva gubitka Julije. I sestre Juliane, kćeri moje nesuđene, nikad ne prežaljene. Samo ja mogu dva puta izgubiti ključeve dveri rajskih. Zamislite, gotovo na istu glupu foru. Prvi put kao žrtva gluposti, a potom i okolnosti. Nije mogla znati. Da jest, sad bi joj mirno spavao na bujnim grudima, onoj nestašnoj što stalno viri iz grudnjaka, i onoj drugoj, onoj lijepoj uz nju. Zrelo za giljotinu? A s neke kozmičke strane opet, artističke i samodopadne, one koja za sve ima racionalno objašnjenje, to je dobro. Kad bi se lagali. Jer... Dobro bi kao fol bilo to za romantiku, poetsku, dakako. Za inspiraciju, jer objektivno, gotovo da je bila inspiracija iščezla iz mene. Kako imati inspiraciju dok ti je srce negdje drugdje, zarobljeno kod djeve s najljepšim očima, crnim poput noći koje me dižu i opijaju, poput mora najdubljega i poput opijuma afganistanskoga, onoga, baš onoga koje me u jednom od života umalo stajalo glave. A onda i ljubavi. A onda i njezine sreće. Dvije i po godine smo bili taoci inata, kako to pjesnik jednom reče, čak i opjeva, a ona ga čuje i otpjeva meni preko telefona. S njim je i počeo nastavak, a zamislite, završio je s vjenčanjem. Nije htjela loviti buket. Ona ne pristaje na patetiku. Nikada. Ona je božansko biće, uvijek će to biti. Kći sunca. Godina i šest dana nade, pa subota, pa kraj. A htjela je, iscrpila se u tom htijenju, baš je htjela i kad su joj branili. Šteta što nikada neće znati koliko je blizu bila ostvarenju sna. Umalo premija. Ali to bi bilo presavršeno, pa i opasno za Onoga gore. Jer konkurencija na smrtnom planetu nikome ne imponira.

Opasno je to, mogu se ljudi ugledati na to, početi vjerovati da iskrena ljubav po svaku cijenu UVIJEK rađa. Jer rađa, samo što rijetki stignu uživati njezine slatke plodove. Svršetak drugog čina, po mnogima posljednjeg. Ovaj Bog neće dopustiti treću sreću. I da dopusti, ja mu vrlo vjerojatno ne bi dao. Da voljenoj priuštim tragediju u maniri najljepših grčkih ostvarenja antike. Ma ne. Neka bude tango. Tamo gdje nije zaživio Bolero. Tango, neka dođe tamo netko i neka bude sve što treba. Teško to gutam, ali kvragu. Samo da pleše. Ili da se pjesnik preporodi i zauzme poziciju u godini lava. Po otočkom kalendaru. Tamo kraj otoka na kojem uzgajaju muflone, po kojem se naziva onaj brod iz prvog čina. Gdje stoluju car i carica Garavi.

Ha. Sjetio sam se posprdnog pjesmuljka, iz arhive prašnjave, uspomena... Mi smo sa planete Garavih. I dolazimo u miru.... kako je lijepo bilo biti slobodan u zavezanoj harmoniji ljubavi. Što kad se čovjek zainati i odluči postati rob snova, sjete i prošlosti. Pa ispašta zbog ludosti i izgubljenog vremena. Umro bi za jednu noć gole ljubavi s Venerom, mojom Venerom. A jučer sam, proklet bio, radije spavao. Glupirao se i bavio trivijalnostima. I zato bit ćeš proklet poeto, ne gine ti prijeki sud, stat ćeš pred bajunete, pucat će u tebe, oči ti neće vezati, al ni srce ti pogoditi neće, jer tamo odavno je sami kamen, crni kamen granit. U optužnici protiv čovjeka koji je iznevjerio sebe i svoju ljubav stoji: Optužen za ignoriranje ljubavi i osuđen da ljubav ne okusiš nikad više. A onda On reče: Neka bude onako kako je zapisano. Neka bude, doda smrtnik i zaputi se u pustinju. I tamo provede 40 godina u postu, hraneći se paucima i škorpionima. I svakoga dana sjeti se nje, zanosne, mlade i živahne. U halucinacijama od iscrpljenosti i sunčanice, gledao ju je kako pleše tango, s nekim nepoznatim ljudima, čudnih ljudi, čudnih imena. Na dohvat ruke, a tako daleko. Tako prokleti daleko. Da ni zauvijek dva put obiđeš, ne bi je dohvatio više.

A u nekoj mrtvoj tišini, gotovo da je ostalo nenapisano, jer povijest pišu pobjednici, ili pak gubitnici kojima je stalo da se istina napiše kao u evanđeljima, stoji da je ona samo njega voljela. Patetično kao u sapunici. Nadala se da neće vajkad tako biti, da će se promijeniti, doći sunčani dani.. . Znala je dok je život prolazio da je trebalo biti drukčije. Da je moglo. Ali jebiga. Jebiga, unuče. Nije bilo sreće. Prave ljubavi su tužne. Sve prave ljubavi su tužne.... A ovo ti je neko sjebano doba informacija i speeda. Kome još uz sav taj stres ljubav treba? Eto, to ti je romantika i ljubav. Zar nije prava priča? Gotovo da ju opipati možeš. PA tko ju ne bi živio, samo da može u toj tragediji boraviti. 99 posto ljudi osuđeno je na prosječnost, i ja bih se rado u ovome trenu mijenjao s njima. Koja drska laž. Ha. Ma dao bi ja još tri života za samo jednu noć s pravom pravcatom garavom, iskonskom ženom iz snova, vrhunskom ženom isklesanom od bogova. Kad bi mogao samo zasjati onakav kakav trebam biti, u svom najvećem svjetlu, i voditi ljubav u ritmu bolera, baš kao na prijelomu tisućljeća, u zelenom dvorcu, na zelenim pločicama ispred ogledala. Baš kako je trebalo opet biti sutra, blizu kako nitko se i ne usuđuje više vjerovati. A zapravo, od budućnosti su raj dijelili milimetri jedne zle kobi, nesreće i tragičnih okolnosti što ostat će možda zapisani jednom kad sijeda kosa dopusti mislima da se materijaliziraju u istinu. Istinu o izgubljenom životu. In memoriam.... .

Ante Pancirov