www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda

Uff... ajoj...ajme...NOGOMEEETTTTT. Nemate pojma kako sam napaljen, i jebe mi se za sve ostalo, sve što nije nogomet. Idućih mjesec dana imam alibi za sve. U principu, cijela nacija ima alibi. Sve je dopušteno jer se igra nogomet. Na poslu te nitko neće tlačiti, žene su shvatile da je svaka rasprava besmislena... ukratko, sad je na vlasti balun i nema kompromisa niti alternative. To ti je pajdo moj kao amen. Zamisli ironije. Ja sam se za balun zapalio tek u ranim dvadesetima. Dok sam bio klinac to me uopće nije zanimalo i uvijek sam se čudio klincima koji su prepričavali utakmice, nosili dresove nekih tamo Manchestera, Milana, Liverpoola ili šta ja znam koga. Valjda je to stvar odgoja, jer neke stvari dolaze od doma. Kod mene se tekme nikad nisu gledale, niti je ikoga u obitelji to zanimalo. Tako da nije ni mene. Evo, primjerice, mog brata niti dan danas balun ne zanima, i čudi mi se kojeg vraga ja gledam nogomet. On veli, koji kurac gledaš majmune kako trče za balunom ? Nije mu jasno. Ne zna imena igrača, imena klubova, i uopće nije zbog toga hendikepiran. Znam to iz iskustva, točno ga kužim. Fućka mu se jer ne zanima ga. Ima masu stvari koje ga zanimaju. U principu, u stvarima u koje se kuži je među najboljima. Ima dobar život, super okoliš i hobije i ukratko, tip uživa u životu. Bez nogometa! Vjerovali ili ne, ali to je očito moguće! To je moj brat, jebiga.

Nego, nakon pedeset i nešto XXX kolumni, skužio sam da sam već u nekoliko XXX navrata pisao o nogometu, a mislim pritom na velika prvenstva, što znači da sad već godinama pišem ovu kolumnu. Kvragu, šta vrijeme leti. Glede baluna, svi su ovih dana po cijelome svijetu pametni. Sve znaju, pljuju izbornika, svi imaju strašno genijalne ideje i kritike (moš mislit)... A ja!? Ja se iz principa neću baviti crtanjem formacija, spekulacijama, nagađanjima i visokom nogometnom filozofijom. Jebiga, bit će šta bude. Na papiru smo nekako, pa ajde, ipak gotovo objektivno drugi u grupi. U teoriji, svi osim Brazila u grupi imaju po 33,333333 % dionica šansi. A u praksi, ko kaže da je Brazil ultra nenadjebiv? Čuda se događaju, a u nogometu se to čak i ne zove čudo. Jer to je nogomet, čudo samo po sebi. A prvih 11, to su oni koje svi znaju, napokon svatko u Hrvatskoj zna tko su prvih 11 - po meni je totalno OK. Ekipa koja je istrčala protiv Španjolske, plus - minus eventualno treći napadač pa ko ga jebe, zašto ne?
Moj jedan frend je baš izvalio nekidan. Kaže on meni ovako: - Ante, na dan kad Hrvatska igra s Brazilom, dakle 13. lipnja, blagdan ti je sv. Ante. E sad pazi. Naša ekipa, oni su ti skoro svi veliki kršćani. Zakleti vjernici, pravi hrvatski sinovi i normalno je da će nam sv. Ante pomoći da pobijedimo - kaže moj dragi prijo. Jedino, zaboravio je da su i Brazilci religiozni i da nema razloga da ih sv. Antun Padovanski zaobiđe, ili da ih voli manje nego naše kockaste. I sad, ako furamo tu religioznu spiku, dobit će oni koji budu najviše molili. Možda naši gore prođu jer nose epitet "pakleni". Tako rezonira moj prijo.

Glede religije, ja sam se, na žalost, nešto posvađao s Njim, svevišnjim. Ima nekoliko godina da nismo baš u dobro pa ne mogu lobirati za naše. A užasa li, zadesio je ovih dana svijet i 06. 06. 2006. , gadan datum onoga drugoga. Sreća da nismo imali utakmicu taj dan. Ili baš obratno. Ha. U principu, bila bi ista stvar, dobili bi oni koji su naklonjeniji njemu, onome drugome njemu. Crvenome. No, zajebanciju na stranu. Glede Nike Kranjčara, a to je očito zadnjih tjedana glavni kamen spoticanja vezano uz reprezentaciju (bolje kazano medijski pogled na nju) , mada bi trebao biti kamen temeljac reprezentacije, baš bi mi bilo drago da mali eksplodira u Njemačkoj. Istini za volju, nije zadnjih mjeseci bio pravi, ali budimo realni, čini se mene da mali nije ni mogao. U ovakvom Hajduku dobro da se još uopće sjeća kako se igra na balun. Nije baš mogao tamo izvježbati savršenstvo. Srozali su mi se bili, žao mi je, to je moj klub, srce mi je tamo. Volio bi i zbog Hajduka da Niko eksplodira u germanskoj i nabije svima. I volio bi da NK Šibenik, koji je konačno opet u ligi A, također eksplodira u novoj sezoni. Jedva čekam ići na Šubičevac gledati Hajduka, Dinamo, Rijeku, Osijek... Ovo je definitivno godina nogometa. Globalno i striktno subjektivno, moje. Svidio mi se Tudor protiv Espanjola. Baš toga dana, ujutro na kavu polemizirao sam s Polom. Tema nogomet, reprezentacija, a Pole gadan strateg. Kritičan nadasve, sjajno informiran, nogometno obrazovan. Ne sviđa mu se vezni red, veli da se uzalud furamo na obranu, da je to zastarjeli pristup. Kaže da je Niko Kovač katastrofa, da Tudor nije niti dovoljan, a da je Kranjčar junior trebao ostati doma. Da je Cico zajebao s Bošnjakom i trebao umjesto njega dovesti maloga Eduarda, te da je najveća greška Stipe Pletikosa jer da je on katastrofalan golman, jedan od najgorih. Dakako, Pole ima spiku totalno kontra mojoj jer meni su Stipe i Tudor ultra igrači, a vjerujem i u Niku mlađega. No, tko zna. Bit će što bude, kažu frazeri. Danas počinje. Da, pišem ovu kolumnu u tri puta. Počeo sam prije nekoliko dana, a noćas, već je petak jer je prije sat vremena prošla ponoć, seciram tekst, dio po dio i njuškam po pasusima, dodajem, brišem... Mada to nije moj standardni pristup. Obično napišem tekst u dahu, i najčešće ga niti ne pročitam. Ovoga puta izbacit ću dva velika pasusa. Jedan jer je previše osoban, a dopizdio mi je previše autobiografski pristup, a drugi jer je klasična digresija koja se nimalo ne uklapa u kontekst.

Nego, da ja zaključim: Super je što smo se plasirali, uopće stigli u Njemačku, a ako prođemo grupu - što objektivno možemo, to će biti velika fešta. Svejedno, ispočetka gledano, ja ću si kupiti puno čipsa s paprikom i nabaviti pive u potocima, navući svoj stari dres s jedinicom na leđima i poznatim prezimenom, mojim dakako, jer ipak sam ja samoljubivi "sanofdbič"! Zavaliti se ispred TV-a i gutati sve što mi serviraju, sve prijenose, specijalne emisije, reprize naj trenutaka i najgolova, reportaže, putopisna i kulturno - zabavna sranja s nogometne periferije zbivanja itd. Još nisam 100% odlučio hoću li gledati utakmice solo ili u čoporu, ali zasad sam prilično blizak ideji da neke ključne utakmice soliram. Tako mi je trenutačno najbolje. No, bumo videli. Ovisno o situaciji, obući ću umjesto onoga s kockicama svoj drugi dres, nekadašnju Juventusovu peticu, jer mi Tudor nosi sreću. Ispeglan je i čeka u ormaru. Zadnji put ga je nosila žena, a crno bijele pruge sjajno su se pružale preko njezinih bujnih grudi. Grb Juvea stajao je na njezinoj lijevoj sisi. To je bilo u doba dok je Juve još bio u Serie A, a lako bi mogao u B, na neke loše sise. Juve i ja imamo sličnu sudbinu, mada se ne smijem potužiti na trenutačnu muzu koja će mi raspaljivati maštu i održavati fizičku spremu između utakmica nogometnog prvenstva u Dojčlandu. Bilo bi baš super da reprezentacija ostane u Njemačkoj i kroz drugu polovinu lipnja, makar ne ševio godinu dana. Potpisao bi odmah! Jesam optimist. Jesam! I uopće nije čudno što bi neki i bubreg dali da postanemo prvaci. Ja osobno, štošta bi dao za visok plasman, puno više od šestomjesečnog neumakanja . I kad malo razmislim, stvarno sam popizdio za balunom. Ma što, cijela je planeta pukla. Ajde, ne cijela, samo ovaj civilizirani dio. Amerikanci su idioti, oni ne shvaćaju inteligentni nogomet. Bilo bi im bolje da više respektiraju vlastitu reprezentaciju. Ali što jest - jest - malo smo svi previše odlijepili na nogomet i totalno popizdili za njim. 70 posto dalo bi ženu za prvo mjesto, 34 posto dali bi i djecu, 120 posto njih dali bi punice.... simptomatično i opasno. Znakovito, pače...

Neovisno o balunu, ipak povremeno tokom jutra stignem misliti i o drugim stvarima. Zanimljivo je ovo razdoblje, za mene jako prijelomno. Dao sam nedavno otkaz i prelazim na novo radno mjesto što me prilično veseli. Stvarno mi je dosadilo igrati za bivši klub, da se nogometnim rječnikom izrazim. Firma osnovana prije samo nekoliko mjeseci trebala je stasati u veliki klub (ostajem pri football spiki), ali se san pretvorio u katastrofu. Prije nekih mjesec dana jedna velika firma, recimo Real Madrid u struci u kojoj radim, ponudio je sjajan ugovor s puno nula. Dugo sam se nećkao, očekivao da će se čarobnim štapićem riješiti stanje u staroj firmi, a onda sam odlučio svući stari dres i staviti novi. Ovih dana rješavam papirologiju i za koji dan ću početi igrati. Nadalje, riješio sam neka sranja koja su mi oduzimala dosta vremena zadnjih mjeseci, a raskinuo sam i s ženom s kojom sam bio zadnjih godinu dana, tako da sam u ljeto ušao slobodan ko ptičica. A tako se i osjećam, slobodan i nesputan. Dugo mi nije bilo ovako dobro, da kucnem u drvo.

Veli meni prijatelj nekako ovako: - Slušaj stari pozorno. Imaš u guzici tri banke i nešto još poviše, i pravo je čudo što si do sad odolijeva kobnom braku. Svake godine sve si dalje od izobilja tog prekrasnoga mladoga mesa što se s ljepšim danima skinulo i pokazuje svoje draži. Što si stariji, sve su ti manje šanse da ćeš ševiti sve te divne mlađahne curice, a ima li išta ljepše od mlade devetnaestogodišnjakinje, bilo domaće ili turistkinje u potrazi za domorocima, dalmatinskim osvajačima. Traže ševu poput suvenira, žele se sjećati mokrih i znojnih noći. I sad, stvari treba postaviti po sistemu zakona ponude i potražnje. Potražnja je ogromna, dramatično ogromna, a ponuda i nije baš bajna. Galebarstvo je praktički izumrlo, mladež je kompletno nadrogirana i sjebana i malo je nas iskonskih jebača staroga kova koji naprosto moramo ponuditi tim divnim strankinjama živi dalmatinski proizvod, kurac po šibenski! To je jako težak, zahtjevan posao, ali netko ga mora obaviti. Nije lako, ali domovina nas zove, moramo stati na branik domovine i staviti svoj kurac u što više od tih divnih žena, tako željnih domaćih specijaliteta, fetive dalmatinske prčevine. To je naša dužnost, to je zadatak i mi ga moramo obaviti. Čak i mi u braku, jer to radimo radi naših žena, naše djece. Radimo to zbog prosperiteta domovine, višeg standarda koji nakon naših dijela dolazi sutra. Mi moramo pružiti nešto tim gostima, a one se ne zadovoljavaju više suncem i morem. Žele nešto više i mi im moramo to dati. Zato braćo, dajmo im ga, dok ne pukne zoooraaa, to je stara navika, hrvatskog narooodaaa. Dajmo im ga svugdje, u sve njihove strane otvore. Budimo odgovorni, budimo pravi Hrvati, Dalmatinci, Šibenčani - veli on.

Eto ti ga na! Tako zbori moj pajdo, jedan od onih koji se nikad neće zasititi, pa i da kara 28 puta dnevno. To je nešto što majka samo jednom rađa. Tako je to kod naših momaka. Sve ludo i popaljeno. Svugdje isto. Evo, i moj kolega dr. Sammy isto. Samo su mu ženskinje u glavi i di će ubosti maloga. Luda kuća. Tako to valjda ide. Ljudi ševe i ševe. Ljeto je za ševu. Mada mislim da je sex precijenjen, barem kada je o tim lovačkim pričama riječ. Jer nema od tog silnog pretjerivanja puno vatre. Ko puno priča, suh će dočekati jesen, a zima će biti duga i gadna ako spavaš sam. Stoga: ljeti radi i šuti, a za zimu spremi si nešto toplo i pouzdano. I nema onda zime. Slušajte vi barba Antu i nećete propasti.
Moj kolega Hrvo kaže da je nakon prekida veze najbolje karati što je više moguće. Obrazlaže on to ovako: Što češće i sa što više različitih žena. Jer frajer, veli on, mora sebi dokazati da nije zahrđao, a veze djeluju na ljude kao hrđa. Alkohol nekako ide uz to. Stari dobri alkohol služi kad čovjek pije zbog tuge za voljenom, ili zbog sreće što se riješio rospije. Alkohol tako uvijek dobro dođe, filozofija je njegova.

Ma kako bilo, na stranu zafrkanciju. kad se sve zbroji i oduzme, bilo da je riječ o poslu, hobijima, ljubavi, problemima, obitelji, kućnim ljubimcima, informatici, nogometu, nogometu, nogometu, sviđa mi se ovo prijelomno i prijelazno razdoblje. Osjećam se nekako ugodno, nesputano i inspirativno. Masu pišem, pun sam energije i radnog elana, napaljen na novi posao i nove radne pobjede. Živim u gradu koji proživljava rapidni tranzit. Iz siromaštva se transformira u nešto što bi se za koju godinu stvarno s pravom moglo gradom zvati. Jašem na valu.... ma, jašem ja na tsunamiju čovječe. Osjećam da sam živ. Svaki čovjek dođe s vremena na vrijeme do trenutka kad se mora preispitati, potražiti razloge za loše dane i loše postupke. Nekad ne možeš raditi elementarne stvari, kao da zaboraviš voziti bicikl. Kao da si u nekakvoj crnoj rupi. Oko tebe magla i mrak. A onda se probudiš. Svakome se to događa, ovako ili onako. Nekad su crne rupe alibi, način na koji SOS podsvijest zaziva svijest i pokušava ti spasiti dušu. Ponekad postaneš čudovište ne znajući u što si se pretvorio. Jednostavno, transformacija traje dugo, događa se postupno i suptilno, i tek kad dođe do vrhunca shvatiš koliki je jaz između onoga što je bilo i onoga što jeste. Ponekad i najbolji motor zašteka. Zvao se mercedes ili jaguar. Ista pašta. razmišljao sam neko vrijeme o slabostima, posebno neki konkretnim stvarima koje su me najviše brinule, toj nemogućnosti da sviram kako treba, da se izrazim. Je li to bio strah, nemoć ili naprosto lijenost, neki podsvjesni faktor koji se nametnuo? Pitao sam se. I prestao. Zašto? Zato jer to pripada nekom drugom vremenu. Prošlost utječe, ali budimo objektivni. Prošlost je mrtva, jebeno svršena stvar. Nema je. Ne postoji u sadašnjosti. Ona je organizirani skup (obrnuto) proporcionalnog omjera potrošenog vremena i smrtnosti organizma. Kao takva, nejestiva je i bljutava. Ne znam... možda to ovaj prekrasni moment želi da filozofiram, polemiziram sa lucidnim dijelom sebe. Hmm. Noć je predivna zapravo. Prohladna, a zapravo proljetna, ljetna. Na Zavižanu teška zima, na otocima vlaga, a u Šibeniku, u mojoj kreativno prilično neurednoj sobi taman. Sve po zakonu. Važno je zadovoljiti ego. Ponekad treba samo to. I dovoljno je. Jednim udarcem možeš ubiti demone prošlosti, neizvjesnost i pitanje - zašto? Vječno pitanje. Je li to bila slabost? Ili prkos? Ili poruka možda. Zašto nisam? Htio, želio, mogao? Ili, zašto se nisam potrudio više? Zašto je danas kao dobar dan, a jučer bila pomrčina? Jesam li jedini krivac? Ha, neću više, neću se zamarati ni trošiti vrijeme na ludosti. Zar nije dovoljno ludo to što sam u četiri ujutro bio raspoložen tiho se izvući iz postelje i zbog dosade uzrokovane nesanicom sa snijegom Zavižana dovršiti ovu kolumnu s nekoliko preostalih redaka, mada je već bila gotova, držao sam da je napisana i ispisana, spremna za eter.

Jedva punoljetna odbojkašica u mom razvučenom kauču spava ko bebica. Zavidim joj. Ne zamara se velikom filozofijom. Mlada, zadovolj(e)na. Ne zna i ne zamara se. Jebe se njoj što je ubijen veliki terorist i što je cijena barela nafte drastično pala čim je mrtvi musliman prolio krv. Važno je samo da je lava probudila iz prilično dugog sna, oslobodila zvijer. Fakat čovjek lako zaboravlja kako može, zna i želi, koliko može biti kreativan i maštovit. Jebote, ponekad u životu stvari se slože tako da skoro pa prestaneš biti sve ono najbolje što jesi. Pitam se, kako je to moguće, ali svjedočim tome. Neka, važno se probuditi. Ne isplati se puno misliti, tražiti razloge. No, ipak... Zamisli. Zaboravio bio disati. Frustracija, stres, loš predosjećaj, izbediranost zbog tajni, loša karma, nepovjerenje... teška musaka osjećaja s negativnim predznacima. Ko zna što mi bi. Nejasno je što je trebalo čekati toliko za biti moćan kao u vremenu Bolera? Do vraga, mrzim što to moram primijetiti, ali čak i moćniji, zreliji, energičniji, upravo moćniji... nego ikada. Jebeno je to. Osjećaji su jedino što ti može pomrsiti spektakl uslijed vatrometa snage, moći i dominacije. Možda je lakše bez utega osjećaja otežanih razočarenjem? Vrijeme, i njegova saveznica, ona kuja sudbina, sigurno imaju odgovore. I neće mi ih dati, nikada. Znam ja to dobro, bolje od ikoga. Žalim samo za propuštenim noćima i uskraćenoj strasti. No, jebiga, sve ima svoje zašto i zato. Da nije bilo jedno, čovjek bi možda umirao s nekom jako žestokom bocom u ruci i proklinjao sve, od života do smrti. Da je bilo drugo, bilo bi opet nešto drugo. Svaka sekunda, svaki potez, pokret, može biti presudan. Ne uđeš u prvi tramvaj jer želiš popušiti cigaretu mada ti se žuri i zahvaljujući tom sitnom potezu ostaneš živ jer se tramvaj sudario s cisternom punom benzina i svi su putnici živi izgorjeli. Doduše, crkneš od raka pluća, ali to nije bitno za ovaj mračni primjer.
Što je bilo bilo je, kao što sada ovo je, to što jest. Ja. Slobodan, nesputan i pun inspiracije. Tuckam po tipkovnici, glazba gotovo nečujno svira, voštanica nekako odolijeva propuhu tek toliko da onaj maleni plamičak pleše tango s fitiljem. Jer tango je gdje god je poezija, a poezija tamo gdje su osjećaji. Smrtnici koračaju negdje između. Koračaju, nikad ne znaju gdje idu, ali idu naprijed jer tako mora biti. Neki hodaju, neki plešu, neki lete, neki plivaju, ali svi idu. Ne može se ljubav tako lako sprati. I ne mora. Poput krvi je, gdje se prolije, mrlja ostaje. Između ljubavi je zrak, a u zraku nastaje život. Ne treba filozofirati, niti se igrati alegorijom. Svijet pripada hrabrima, voli ih zemlja i nebo, i bogovi i vragovi. Jedni im se dive, drugi ih se boje. A najhrabriju su oni koji se boje, a znaju kontrolirati strah. Treba voljeti s mjerom. Oni koji dožive vrhunsku ljubav, osuđeni su u startu jer bogovi ne dopuštaju da im traje vječno. Možeš ih zajebati samo ako daš ljubavi krila, ako voliš toliko da odeš. Bez figa u džepu, samo se okreneš i odeš da bi dopustio nečemu tako lijepom da se razvija, da se lijepi planet pretvori u sunce i zapleše svoj svemirski ples. Onda mirno i s puno sjaja u očima možeš leći negdje u dalmatinsku noć, pogledati prema nebu i tražiti najljepšu zvijezdu. Znaš da je negdje tamo, da blista, i uopće nije važno vidiš li je. Znaš da postoji, i da su svjetla reflektora uperena u nju. Nije bitno hoćeš li dobiti svoj ples jer zapravo već plešeš s ponosom. Poput mladog Brazilca s čudnom frizurom i zubima koji me podsjećaju na nekog magarčića iz crtića, dok vodio balun u šesnaestercu i zabija u mrežu golmanu iza leđa. Život je uistinu lijep. Rađamo se maleni, neznatni i goli, bezimeni i neopredijeljeni. Prvo zaplačemo, ali se onda počnemo smijati. Sve češće i sve ljepše. Svima nam je po rođenju zagarantiran izbor, neovisno o opredjeljenju, klasnim razlikama, rasi, socijalnom okruženju, mentalitetu budućeg odgoja... Možda se rađamo s unaprijed određenom sudbinom... Ali možemo birati, uvijek možemo birati. Ja još uvijek vjerujem u iskupljenje, što god to značilo. Mislim da sam dovoljno učio i da je sad vrijeme da se popnem na novu stepenicu, skalinu života. Na novoj razini su jači neprijatelji, ali dobiješ extra živote i bolja oružja. I više šanse da ćeš doći do kraja i uz vatromet i sjajnu mjuzu dočekati ono "game over". Ljudi imaju izbora, ali također, neki su rođeni da budu pobjednici. Jebo me pas ako ne budem među njima.

Ipak je prohladna zora za golo tijelo, a dupe mlade sjevernjakinje sjaji. Prekrasna mlada žena, upravo fascinantno lijepa, ali porazno je kako ljepota može biti prazna bez ljubavi. Očekivani šok. Lako je dobiti tijelo, ali dušu ne. Sex je precijenjen, vođenje ljubavi podcijenjeno... Treba biti mudar, iskoristiti sve vrijeme jer i vrijeme iskoristiti čovjeka kad god to može. Dosta patetike i sličnih sranja. Treba živjeti, a kad se sve zbroji, uopće nije loše. Isplatilo se svo mućenje, kao i uvijek, svaki teški rad se isplati. Ugodno je opet biti onaj stari. Zadnjih mjeseci sam stalno nekako osjećao da mi nedostaje još samo milimetar, samo ono malo, malo, malo da se sve posloži, ne samo da budem onaj stari, nego bolji nego ikada ranije. Predosjećao sam i znao. I konačno, dočekao. Živ, a sam. Ipak, živ. O kako je lijepo biti ja. Uz sva sranja. Morat ću to staviti jednom na papir, mada mi nitko neće vjerovati da je to istina o životu, a ne fikcija. Ma jebo sve, odoh se ugrijati uz ono fino sportsko dupe, natjecati u igri što se zornjak zove. Vrijeme je da inspiracija iscuri iz druge glave.

E da, i još nešto, kao PS. Ne mogu sad na spomen ženske ljepote ne komentirati ljepotu Ivane Ergić, naše nove miss. Ivana me oborila s nogu, cura me oduševila ljepotom, ali i jednostavnošću. Definitivno ima zarazan osmijeh, prekrasna je i tako topla. Drugu godinu za redom, najljepša žena nacije dolazi iz moga kraja, i vjerujte to uopće nije čudno jer masu ljepotica daje ovaj kraj. Nek se ex. miss Maja Cvjetković ne ljuti, ali Ivana je pravo osvježenje. Draga je i prirodna. Bivšu miss, Maju, upoznao sam na partyu kod šibenske gradonačelnice nakon što je osvojila krunu. Prije toga viđao sam je po gradu, ne mogu reći da me nešto privlačila za razliku od ovih mojih hahara koji su se palili ko pubertetlije. A toga dana kod gradonačelnice bila mi je plastična, neprirodna i silno se trudila da ostavi dojam onoga što mala Ivana radi samom svojom pojavom. Skužio sam exicu, uskoro je otišla u ZG i skuhala sina tajkuna. Ko zna što Ivanu čeka, ali mislim da je mala karakter, da nije puka ljepotica bez pameti. E malena, nek ti se posreći na natjecanju za ljepoticu svijeta. Stvarno si bombon! Bravo. Sumnjam da će dignuti nos kao neke njezine prethodnice. O toj maloj ćemo još čuti, garant. Idem sad konačno, dan se budi... I to ne običan dan. Danas počinje misija Njemačka, a ja ću zdušno navijati iz svog bolida kauča dvosjeda, oboružan navijačkim artiklima. U boj, u boj!!!!

Ante Pancirov