(kolumna no. 91, 31.1.2007.)

Kako sam s policajcima letio 200 po auto putu

Dva Zagorca iz TV emisije "U sridu" simpatični su svima, jednako kao što su svima drage i njihove upadice o alkoholu, fore u kojima bezazleno propagiraju pijaču i zezaju se. No, bit ću pomalo sarkastičan i primijetiti nešto. Večerašnja emisija otvorena je temom Cvik i narko konotacijama iz tog slučaja, a nakon nekoliko minuta lamentacije i umnih doskočica vrlog nam ministra policije Ivice, temu su zaključili Zagorci recitacijom: Što će nama kokaina dok je bačva puna vina... Vesela, nema što, i vjerujte, govorim to bez trunke cinizma. Tek sad ću početi filozofirati i ironizirati. Ministar Ivica, čija Vlada hladnokrvno izjednačava sve droge, najavljuje rat svim sredstvima protiv droge, i istodobno se smješka na foru o kokainu i vinu. Kužite na što ciljam? Trava je dokazano manje štetna od akutnog alkoholizma, i to znaju svi oni koji bi trebali te stvari znati. A ovi koji ne znaju, ali kod nas u Hrvatskoj drže najviše pozicije, lošim zakonima će napraviti samo još veće sranje na području ionako jako usranom, jer problem droga je izvan svake sumnje jedan od jebenijih globalnih problema. Svi mi imamo u bližoj ili daljnjoj rodbini, u najboljem slučaju u susjedstvu, nekog junkija, neku gadnu priču o liku koji se zajebo, a onda zajebo i sve oko sebe. I znamo kakvo je to sranje. Ali ljudi u našoj vlasti ne znaju, i to je tragedija. Naša ministrica pravosuđa nedavno je izjavila da bi radije bila oteta nego pojela tabletu droge. Tko zna kako ona zamišlja te droge, kao nekakve pilule u kojima živi Lucifer osobno? Ona pojma nema o čemu se tu radi, a Ivica Pendrek bi najradije izmlatio sve junkije i dilere, one zajebanije valjda bi stavio pred zid, pred streljački vod. On ionako izjavljuje svako malo da mu je najdraža muzika zvuk pendreka. Kako njima objasniti da jadnik koji od 3 grama dopa od pola napravi pizeve i prodaje ih naprosto da bi preživio, nije bandit i ne smije dobiti 3 godine koliko posljednji HDZ-ov zakon propisuje za kontroverzni članak 173. stavak 2? Jer taj jadnik koji živi u apsolutno zatvorenom svijetu okružen s najviše 15 sličnih sjebanih, ne širi otrov na nove. On nikad više neće upoznati nikog novoga, pobogu Ana i Ivice!!!

Užasno me sve to nervira, užasno, jer znam materiju i gledam svakodnevno u ovom malom gradu kako sve ide još više u kurac, kao da nije dovoljno sve sjebano. Još u drugoj polovici devedesetih godina, zakon je poznavao kategorije droga, koje doduše, i danas uvažavaju oni pametniji suci i državni odvjetnici. Po skrivečki. Nedaj bože da ih Anka ulovi. Takvima je bliže pravosuđe po sistemu Gospić, di se prst u guzici tretira kao rukovanje. Dao bi ja njima svima ruku, cijelu, do lakta, jebo vas.

Možda stvarno prečesto pišem o drogama. Često me prijatelji kude, prigovaraju mi da ispada da me to valjda privlači kad divanim o tome. Kao, mislit će ljudi da sam ultra narkos, da maltene kljucajući hodam, sranje, uh. Hm, znaš kako me boli ona stvar za mišljenje dušobrižnika, tih licemjera bez duše. A onda opet, uhvati me teški cerek kad se sjetim nekih anegdota. Ha, jebote, ja opasan, samo tako opasan. Umrijet ću od smijeha. Naime, ja sebe nikad nisam doživljavao nekakvim zajebanim likom. Pa jebote, imam 50 kila s krevetom, kad zapuše malo jača bura ne izlazim iz kuće da me ne odnese do Italije. Ali jebiga, tako mršav, a po visini bliži 190 nego 180, vjerojatno ljudima ne djelujem bezopasno. Klinke me se stvarno plaše, jedna mi je cura tako rekla svojedobno da je znala ko klinka prijeći ulicu kad bi me ugledala, zbog trte, mislila je da sam neki teški narko diler. Uh, smije mi se i kad pomislim na ovo, kamoli kad pišem, ali polako, ne pišem sve ove bez razloga... dakle, prošlog petka oko ponoći sam s vjernim kolegom fotografom Gogijem otišao na teren s prometnom policijom. Imali smo cijelu noć posla, prvo smo se vozili sportskim mercedesom C 320, takozvanim "presretačem", crnom kalanom mašinom bez policijskih oznaka kojom murija lovi po autoputu ove što ne skidaju nogu s gasa, a nakon toga smo s klasičnim plavcima u sačekuši zaustavljali ekipu i testirali ih na droge onim novim uređajem. I polako. Nakon što smo se upoznali s ekipom iz presretača, a oni nam objasnili kako se to radi, upoznali nas s opremom u autu, kamerom koja snima prijestupnike na hard disk, uređajima za mjerenje brzine, mogućnostima displeja u boji i ostalim elektronskim blagodatima moderne hrvatske policije, krenuli smo u lov na prvog nesretnika. I po zadanom principu, snimili ga, dali mu blitz plavom stroboskop policijskom svjetlošću znak da je uhvaćen, pretekli ga i upalili na stražnjem displeyu onu - policija, slijedi me, i zaustavili se na obližnjoj benzinskoj crpki. I sad, jebiga, izlazi vozač u civilu, njegov kolega u uniformi (oba dva su specijalci, inače, visoki i djeluju jebeno opasno), i nas dvojica sa zadnjeg sjedišta. I tu sad dolazi ono bitno, ono što sam govorio u uvodu i zbog čega sve ovo pišem - tip me gleda i vidim ja da mu nije baš veselo. Ja u crnom, kapuljača na glavi... kužim ja, frka je. Tip se prilično zabrinuo, počeo se čudno ponašati i tražiti od policajca dokaz da smo mi stvarno policija. Jer, veli on, piše se u zadnje vrijeme po novinama o lažnim murjacima koji operiraju naveliko, a vi ste mi sumnjivi. Bio je jako ljut, valjda je paranoju pokušao kompenzirati ljutnjom, pa je živčen vikao i jebao sve po spisku državi koja na auto putu drži ograničenje na 130 kilometara na sat. A kad se umirio, i nakon što smo mu se i kolega i ja predstavili, a murja u međuvremenu mu izvukla pare koje se moraju dati na licu mjesta, lik se razvezao. Izvadio katalog preskupih satova, i povjerio nam da je apotekar s Korčule (nema veze sa Cvikom, hehe), te da se obogatio prodajom Viagre. Gogi se ponadao da će dobit kutiju besplatno, al to bi se moglo protumačiti kao mito, jebiga, pa nije ništa dobio. A Gogi je frajer pravi, gospodin i kolega u godinama, al voli pičetinu samo tako. A stare i mlade dame obožavaju ga naprosto. I bio bi naš apotekar divanio s nama do jutra, al nama je led ušao u kosti, pa smo se pokupili i nastavili lov. Nismo ni ušli u tu vrhunsku mašinu, kad proleti brate kraj nas neka zvijer, samo se čulo - zoooommmm. Mi za njim, opet mu blicnili, ne smijem niti napisati koliko je vozio jer bi moji domaćini najebali... kad smo ih uhvatili ubrzo, imali smo što i vidjeti. Mercedes još jebeniji, sve pršti od luksuza. U njemu dva Bosanca, vele da su iz auto kuće Lijanović. Vidi se brate, puni para. Takvi znaju da će ih ulovit. Imaju para ko blata, plate i nastave istom brzinom. Spremni da plate opet. Što je njima par stotina kuna, ko meni Orbit.

Eto, poanta svega ovoga je bila ilustrirati koliko sam opasan, a ne bi mrava zgazio. Što bi ga gazio. Jebote, je glupo to s mravom! Pa mrava i da hoćeš ne možeš zgaziti, tako je malen da mu ne može biti ništa. Baš glupo. E, da, kasnije smo išli u lov na napušene vozače, ali bilo je tako hladno da su mi se jaja smrzla, pa sam na brzinu ispitao plavce sve o uređaju i pobjegao kući. Nije se isplatilo čekati jer na cesti nije bilo pasa. Treba subotom ići u lov, jebiga, tako je to u Šibeniku, ništa se ne događa preko tjedna, a i subota je koma. Ako ništa drugo, zima je dva dana bila u Šibeniku i moram priznati da sam s guštom otišao doma u topli krevet, uz spoznaju da je vani jebeno zima. Malo zime za moju dušu, ljubljene zime koju volim, koje nema, a koja mi jako fali.

A ne valja. Nimalo. Nije dobro. Događa se ono čega sam se najviše bojao. Klima ide u kurac, jug odlazi sjeverno, a sjever još sjevernije, sve do pola, a iza pola više nema mjesta pa će se strovaliti preko Kanade. Prevruće je, a ako išta mrzim onda je to vrućina. Vanjska vrućina, da se razumijemo, jer obožavam kad je vanka zima, a meni unutra vruće. To čekam mjesecima, da čujem buru kako nemilosrdno dere po roletama na mom prozoru, a ja ne radim jer je vikend, nego se izležavam u krevetu i znam da je vani tmurno, kišno, grezo i odvratno. Sve manje će Ante taj prizor gledati.

Moram ponizno priznati da sam bio zločest zadnjih tjedana. Naime, malo sam zapustio kolumnu, i to iz vrlo prozaična razloga, htio sam zaraditi. Svjestan da do love neću doći, ili da će to biti teško kad nisam konstantan ni pretjerano inspirativan, ipak sam višak inspiracije umjesto na matični site, prebacivao u kompliciranom rečeničnom obličju na site xportal jer tamo daju svaki mjesec 5 500 kuna za najčitanijeg autora. Ja povremeno pređem 10. mjesto, što i nije tako loše, ali nikad neću dostići one vrijedne autore koji su tamo stalno, koji pišu bolje od mene, pa su i čitani. Ipak ja vladam jednom drugom formom kobasa rečenica od 28 redaka i tekstova od kilometra, koje bez problema razvučem i na 7 - 8 redaka. Ha, kad sam prozaik, pijem prozak i jebem se u mozak. Vidite da sam ja neki vrlo pjesnički tip. Muljam, zgubidanim, i carujem kao diletant. To je moj urođeni karakter. Svašta znam, a nigdje nisam profić, osim tamo gdje profesija nije ostavila mjesta profesionalizmu. Danas svaka budala može biti pisac, samo treba biti strpljiv, uporan i znati otvoriti blog. Ako često neki kurac pišeš, ljudi će te čitati, pomislit će - da ne vrijedi, ne bi ovoliko pisao. I što onda ja da radim, da se trudim. Bilo bi lakomo živjeti od teksta i tražiti svejedno još, još, još... ma budi zadovoljan. Dok traje, traje, a kad prestane, onda kukaj. Ionako ti neće ostati ništa drugo. Alfa mužjak.

I tako, malo pomalo, iz dana u dan, uspio sam napisati kolumnu!!!! Jupiiii. A jesam lijen, gadljiv sam. No, tako ide, kao po nekoj ludoj sinusoidi. Ima dana, tjedana, kad mi se stalno piše, inspiracija teče iz mene u potocima. Evo, večeras sam primjerice, napisao tko zna koliko tekstova, nisam stao pisati od nekih 6 popodne, a sad je 3 i pol u noći. A primjera radi, od petka do jutros (ponedjeljak) na poslu, nisam palio računalo. Cijeli vikend. Bilo mi je lijeno i mail pročitati. Laptop mi je bio cijelo to vrijeme na krevetu, ali palio ga nisam. Jebiga, zato ga sigurno neću gasiti barem naredna 24 sata. Skidam gomilu toga s neta, pa će on nastaviti skidati, a ja konačno idem u krpe. Moram u 9 biti na nekoj presici, stvarno bi bio red da bar koji sat odspavam. Idem ovo poslati bossu Ciglenečkom, već me braća sigurno proklinju jer nisam sto godina ništa poslao. A jubilarna stota tako je blizu! Eh, nastavim li ovim tempom, neću do stote do ljeta. A još jučer činilo se da će za Valentinovo biti stota. Ko zna, sve je to relativno, sve, osim mene. Ja sam nimalo relativan tip. Ja sam... ma nisam. Ajd laku noć ljudi!