www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 87, 24.12.2006.)

Još uvijek mrzim blagdane

Moja najdraža surferica Maja, cura koju nikad nisam uživo vidio, a povremeno se dopisujemo mailom otkako je prije nekoliko godina komentirala jedan moj XXX upravo sa "Zbrdazdola", nekidan mi je u Gmail chatu rekla u sklopu nekog kurtoaznog dokoličarskog dijaloga kojeg smo vodili - "lako je tebi kad mrziš blagdane, pa se ne moraš misliti kamo za novu". Moram priznati da sam se zamislio nakon toga i ta Majina misao nekako mi se cijeloga dana kiselila u glavi. Ljudi oko mene drže zdravo za gotovo da sam nekakav mrzitelj blagdana, a da to ne umišljam, najbolje svjedoči događaj otprije godinu dana. Baš valjda negdje u ovo doba, nazvala me neka ljubazna novinarka s TV Nove i zamolila da im dam izjavu o tome zašto mrzim Božić i Novu godinu. Htjeli su poslati ekipu i snimati me jer su u lanjskoj prigodnoj blagdanskoj kolumni pročitali s koliko sam žara popljuvao blagdane, iz više razloga najmrži mi dio godine. Jasno, odbio sam. Zamisli da sam tamo, kao, pizdekao i objašnjavao zašto mi je muka od blagdana, a oni to onda izvlačili iz konteksta i pravili me većom budalom nego što jesam. U principu, koja korist od toga da ja ili bilo tko drugi, objašnjavam ljudima nešto jednom izrečeno, napisano itd. Još kao dijete, kroz školu, uvijek mi je bilo gadljivo ..
Gledam Milu Hovat na TV-u (izbor za sportaša godine) i ne mogu pisati.... Čekajte malo, da podignem vilicu s poda... majko mila, kakva žena! Fatalna, strašna, strasna... da mi se utopiti u tom dekolteu, a joj... naravno, upalio sam taman na kraju. I bolje, ko zna kakvu bi psiho boleštinu zaradio da sam morao duže gledati to divno poprsje, tako blizu, a tako daleko. Odlikaši, Ante, to je za odlikaše, stari moj. Ti to možeš dobiti samo u mašti, preko desnice, lipi moj čovik. Premiju u ovim godinama možeš dobiti samo slučajno, i to ako ti se samo tako posreći! Dobro, dobro, sad ga serem malo, ima masu ovih šiparica po Šibeniku, a bogme i po Zagrebu, da o Splitu i ne govorim... Uletit će. Uletalo je dosad, uletat će i odsad, ali u ranim tridesetima, čoviku koji se odlučio na provinciju, siestu i fjaku, samo slučajno može upaliti guranje u nešto slavno, popularno i televizično. A opet, s druge strane, na televiziji sve izgleda sjajno, zar ne? Tako može realno ispasti da je ono što sad ševim bolje deset puta od silnih Mila, Renata, Barbara i inih nacionalnih naj pica, pica godine...
A sad bi bio red nastaviti ozbiljno... samo da vidim di smo ono stali...
Aha, dakle, rekoh kako mi je još kao djetetu, kroz školu, uvijek bilo gadljivo odgovarati na ono "što je pjesnik htio reći". Pobogu ljudi, kladim se da ni sam pjesnik nije znao što je htio reći, a književnici, filozofi i nadobudni nastavnici hrvatskog jezika, prosut će pamet dok ne objasne što je pjesnik htio reći.
Prije puno godina, sve do mojih kasnih dvadesetih, ja sam nadobudno, napaljeno i energično, planirao unaprijed proslavu blagdana. Prvo ultra urokana na badnju večer, doček Božića kao generalna proba za doček nove godine po kafićima, a onda veliko finale na Silvestrovo. I tako godinama, iz godine u godinu, iz stare u novu. Sve do jedanput. Za sve ima prvi put. Umorio sam se. Postalo mi je naporno. Iščekivati, čekati, pripremati se, opskrbljivati se zakonitim i manje zakonitim, sve do jako nezakonitoga, a onda konačno i slaviti, konzumirati mnogo i previše, uvijek previše, i kao špica svega, pasti nakon svega toga u postblagdansku depresiju. Odgovorno tvrdim da u 90 posto slučajeva nije vrijedilo. Nimalo. No, kada bi trebao pred nekakvim sudom izdvojiti nekoliko novih godina, one koje pamtim bile bi sljedeće:
NOVA - PROŠEK - mislim da sam još išao u osnovnu školu, a bila je to valjda prva nova godina koju sam slavio odvojeno od staraca. Mi klinci muvali smo se po kvartu, bacali petarde i radili pizdarije. Sjećam se da su te noći zapaljeni svi parlafoni. O kakva je to vatra bila! Još uvijek "čujem" onaj smrad spaljene plastike negdje u primisli, zapisane u fajlovima iz prašnjavih arhiva što su nakupljeni na stalažama u beskrajnim hodnicima onog dijela moje pameti zadužene za pamćenje. Hodali smo stepenicama koje vode iza zgrade, kod smeća, pokraj stepenica na kojima smo pušili koru od banane i umišljali da smo puknuti, i pili prošek, onaj šibenski, iz Vinoplod Vinarije. Marinko, Gogo, Šule, Vida, brat, Pole, i ostali. Osjetio sam u jednom trenutku da mi se tlo pomiče pod nogama, a svijet iznad tla počeo se pomicati gore dolje. U jebote, to me prošek prvi put u životu pošteno opalio. Čekao sam to godinama, svake nove godine gledao barba Marka sa šestoga kata kako uživa dok pijucka žućkastu žesticu iz kristalne čaše koje je stara obožavala, obavezno s puno leda u čaši. Te nove godine sam se prvi put napio. Više nikad nisam dočekao novu trijezan. Na ovaj ili onaj način, potrudio sam se da mi bude drukčije.
NOVA - ANDRIJANA - Hm, možda nije fer izdvajati jednu, pogotovo kada je riječ o curi s kojom sam bio rekordno kratko, ali Andrijana je jednu novu godinu učinila boljom. Masu boljom. Bila je to jedna od novih godina nedugo nakon one s prošekom. Mislim da je bila 92. , tako nešto. Društvo slično, a nekako je te godine sve išlo naopako. Izjalovili su nam se svi planovi vezano uz doček, i doslovno negdje pet do 12, upali smo na neki tulum u gradu, u napuštenoj kući nečije babe. Tamo nepoznata ekipa, možda tridesetak ljudi, dosta zgodnih cura i jedna ljepša od svih. Sjajila je, sva je sjajila. Nisam se još ni stigao pozdraviti s domaćinima i onim poznatim ljudima na tulumu, a ona se, kao nametnuta, neizbježna, našla ispred mene i samo sam joj rekao - hajdemo. I otišli smo daleko u noć. Ni ona ni ja nismo imali sat, nismo znali kad je bila nova, niti nas je bilo briga. Zbog nje sam propustio sve ispite tog semestra, prevario zgodnu Hercegovku i popušio sigurni smještaj u njezinoj kući pod Bukovcem. U Zagreb sam se vratio kasno, kad su snjegovi prošli, a prvo cvijeće već dobrano proglašavalo proljeće. Bila je to crvena nova godina, lijepa baš kao i Andrijana. Prekrasna svjetlo smeđa djevojčica.
NOVA - LUCIJA - Tog sam Silvestrova u zadnji tren obavio shoping, kasno popodne negdje u Maksimirskoj jedva našao otvorenu trgovinu, loše opskrbljenu i polupraznu nakon taraša, potrošačke groznice i shopinga Zagrepčana. Kupio vina, šampanjca i namirnica. Lucija je došla dan ranije, ostavila sve da bi slavili zajedno novu. Ja sam bio u to doba u debelom kurcu, jutro sam prokockao u potrazi za šutom. Ona je ujutro doznala za smrtni slučaj u obitelji. Plakala je cijeli dan. Ležala, i tugovala. A ja u komi, sjeban i nikakav. Oko 22 sata, ona je odjednom ustala i rekla dosta. - Ništa nam neće pokvariti ovu noć. Slavili smo zajedno doma, napili se, alkoholom zaliječili sve bedove. Pola sata prije ponoći uputili smo se prema trgu. Nije nam bilo daleko jer smo živjeli u to doba u Novoj Vesi. Stepenicama uz shoping centar, pa laganu kroz prepunu Tkalčićevu, za tren smo bili na trgu, zajedno s desecima tisuća veselih i raspjevanih ljudi. Uz snažnu i ugodnu buku s razglasa uz stage s Prljavim kazalištem. Držao sam Luciju u naručju. Ona je držala Šampanjac i jednu čašu koju je okitila crvenom vrpcom, sjajnom i svjetlucavom. Ljubili smo se dok se s nebodera na trgu poput vodopada slijevao srebrni vatromet, a nebo iznad Zagreba cvjetalo u šarenim eksplozijama. U tih petnaestak minuta između, tijekom i nakon novogodišnje ponoći, doživio sam najveći emocionalni, ljubavni, i kakav god hoćete orgazam. Bili smo sami, zaljubljeni, nasred trga među na desetke tisuća razdraganih veselih ljudi. Trenutak koji se nikad neće ponoviti, niti nadmašiti. Trenuci zbog kojih se živi, zbog kojih znaš da je život vrijedio. Kad je najteže. To je uvjerljivo bila najljepša nova.
NOVA - SUPERMAN - Iako sam krenuo kronološki, odlučio sam prekinuti takvu praksu. Nove sa Supermanom sjećat će se svi oni koji su imali tu (ne)sreću da odrastaju u socijalizmu. Osamdesetih nije bilo privatnih televizija ni previše komercijalnih emisija, mada smo mi u Jugi bili debeli zapad svim ostalim socijalističkim i komunističkim zemljama. Kao dokaz tome u prilog ide upravo Superman, hit film, skupa produkcija i spektakl, kojim su nam drugovi s vrha slali poruku, zapravo nagradu, davali su nam barem jednom u godini, raskošni zapad, skupi film, skup zbog para, ali skup zbog obraza jer trebalo se poniziti za uzeti nešto od dekadentnog zapada. Jest da se događalo da svake godine gledamo jedan te isti film, sa 564 reprize sve do kraja praznika. Ali nema malog pionira koji nije živio za Supermana, trudeći se da ne zaspe, da ne propusti film zbog kojeg je nova godina imala smisao. Jer u to smo doba novu čekali ne zbog nove, nego zbog filma, zbog Supermana.
NOVA - SOLO - Jednu novu godinu dočekao sam solo. Zainatio sam se. Bila je to godina problema, stresa, neumjerene autodestrukcije (zar uopće ima umjerene?) Nisu puštali Supermana, ali svejedno nije bilo loše. Do te mjere da sam se zabrinuo za sebe, jer kakav sam ja to čovjek ako uživam dok drugi slave, zajedno, i to što više to bolje. A onda sam promislio, i skužio da mogu biti sretan. Jer uživam u pobjedi pred predrasudama. Solirao sam jer sam mogao, jer sam imao muda. A što je najveća fora, nitko mi nije vjerovao. Kako nakon nove svi pitaju, di si bija, kako je bilo, ja bi samo odgovorio - doma, solo. I svi su mislili da serem, da zajebavam. A nisam. To me dodatno uveseljavalo.
NOVA - SUTRA - Nova ova. Još malo. Vjerujte, pojma nemam! Niti jednog trenutka, djelića sekunde nisam razmišljao o tome, sve do ovog trena. Dakle, samo zato što sad pišem ovo, razmišljam gdje bi mogao za novu? Lanjska je bila sranje, teško sranje, a išao sam slaviti samo zbog cure, jer njoj je to jako bitno, pa nisam mogao biti pizda. Kako ove godine tog utega nema, moći ću slobodno odlučiti gdje ću, kad ću i kako ću. Odnosno kako neću. A to je uistinu prekrasno. Jer ništa bolje od slobode. Kad je sve na tebi, i ne moraš popuštati nikome. Takve nove godine ispadnu najbolje. Dokazano. Pa čak i iz ovoga pred vama. Od prošeka do Andrijane. Ove godine mogao bi spojiti sve to. Recimo, da iziđem oko 23,30 (planiram, razmišljam na glas), i lagano se pješke spustim do glavnog gradskog trga Poljane. Obiđem taj rodjački šator u organizaciji našeg Gradskog poglavarstva koje je po običaju, već po tradiciji, platilo najjadnijim nacionalni šund muzičarima veliku lovu da zabavljaju šibenske seljačine. Jebeš grad koji za novu za glavnu zvijezdu zove Jelenu Rozgu. Mislim, ja bi je zvao doma, ne bi mi pjevala (ah što sam muška svinja šovinistička). I da, jebo sve principe i kriterije. Pokupit ću neku seljančicu, ponijeti bocu pića i proveselit ću se. Ako mi zahladi, ugrijat ću se u šatoru, ako mi ugrije pamet, odvesti ću malu do ureda, 150 metara zračne linije od šatora, a ako mi sve dopizdi, odem lako doma gledati Max TV. Meni će nova biti sjajna kako god okreneš. Može me samo kriminal zajebati, jer ako se dogodi neka pizdarija, ode Ante na teren, a onda kvragu i nova i sve. A opet, toliko me boli ona stvar za novom, da bi komotno mogao odraditi i taj dan. Kažu, kako ti počne, takva će ti biti cijela. Pa držo u ruci bocu, kurac ili diktafon, na isto mi dođe.
Ljudi moji, sve najbolje vam želim povodom blagdana! Ne pretjerujte na Božić, jer Božić nije za pretjerivanje. Taj je blagdan svet i ne zaslužujete ga takvi drogirani i pijani. A za novu, veselite se. I pretjerujte što više. Jer svaka nova donosi nam manje zajebancije, a više rada, što god EU bude bliže, sve ćemo više čeznuti za prošlosti. Vjerujte vi Anti.

TIHI TIHO

Ante Pancirov