www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 86, 18.12.2006.)

Vikend od one stvari

Bili Stipe i ja popodne u nekoj akciji, i trebali ubiti nekakvih sat vremena pa sjeli na kavu u road house, birtiju "Stara kava" u sklopu pumpne stanice uz sjeverozapadno predgrađe. Osoblje je taman premještalo inventar i uređivali su inventar, kako smo uskoro doznali, zbog modne revije što se trebala održati navečer. Kao u onoj Gibinoj pjesmi, konstatirao je Stipe. Prava seoska predstava za miss Stare kave. Par rodjaka, i neka koka, ali prava. Visoka, rasna crnka, onako punašna, velikih grudi, sva u crnome, s visokim crnim čizmama. Imala je prekrasnu facu, i popaljeni Stipe odmah je konstatirao kako bi bilo prekrasno s nogu je u WC-u sprašiti odostraga. - Ova je prava buduća hrvatska mati, jedna od onih koje rađaju košarkaše. Ma vidi je, jebote, sanjat ću je noćas garantirano - komentirao je Stipe fatalnu žensku dok su provincijalni muzičari u kantunu improvizirali stage. Uistinu opskurno, bijedno kako samo izbori za miss u provincijalnim birtijama mogu biti. Jebote, izbor za miss u birtiji u sklopu pumpne stanice. Miss oktana, za majku milu, a to bi lako mogla biti središnja zabava ove noći u Šibeniku, razmišljao sam i netremice izmjenjivao eye kontakt s rasnom organizatoricom izbora za najljepšu rodicu. Nismo se dugo zadržali tamo. Jasno, nije nam bilo ni na kraj pameti ostati tamo do kraja, biti na središnjem događaju, izboru... I nedajbože, pratiti glupu predstavu. Preživio bi samo uz galone alkohola, natopio u njemu mozak.
Stipe je, da usput kažem, počeo nadobudno pisati kolumnu za lokalni Novi tjednik. Iako s novinarstvom nema ama baš nikakve veze, nekako su ga spojili s uredništvom, a njegovi tekstovi su sada nesumnjivo najbolje štivo u toj novini, ako se to smeće novinom uopće može zvati. Sjebali su taj projekt od kojeg su mnogi puno očekivali kada je novina pokrenuta u siječnju ove godine do neprepoznatljivosti. Tekstovi su abnormalni, totalno neprofesionalni, gramatički katastrofalni, a naslovi nadnaslovi, podnaslovi i ostala oprema teksta je najblaže rečeno debilna. Kao da rade sve kontra onoga kako bi trebali, a nije se ni čuditi tome s obzirom tko novinu vodi. Dođe mi plakati kad je otvorim, jer znam da je drukčije trebalo biti. Prije godinu dana, bio sam na žalost među osnivačima novine, ali sam dao petama vjetra kad su se slizali s HDZ-om, i što je skoro gore od toga, postavili diletantska pravila i dali vlast u ruke ljudima koji u normalnoj novini ne bi mogli pratiti ni pijacu, dnevno istraživati ima li petrusimena, češnjaka, blitve i pošto je. Mogli smo u ono doba napraviti vrhunsku novinu, da i sadržajem parira inače nevjerojatno kvalitetnom grafičkom izgledu. Grafički je među najboljim lokalnim novinama u zemlji, garantirano, ali sadržajem siguran sam da takvog smeća u Hrvatskoj nema. Bez pretjerivanja.
Moj grad izgleda odvratno deset dana prije Božića. Grad je cijelih 70 tisuća kuna uložio u kićenje, pa Šibenik nalikuje Tirani iz osamdesetih. Jer Tirana nas danas šiša samo tako. Usporedbe radi, Zagreb je u kićenje uložio 6 milijuna kuna. A opet, drago mi je što sam ovdje, i ni za što sad ne bi živio u Zagrebu. Ovdje je još uvijek rana jesen. Toplo je i sunčano, sjedi se po štekatima i masovno se uživa uz more na suncu. Raj, pravi raj.
Uh...fuck... stigao mi je SMS iz policije. Krasno! Nedjelja, 22 sata navečer, ležim na krevetu i pišem na laptopu, povremeno bacim oko na HBO na TV-u, toplo mi je i prekrasno. A onda idiot odluči opljačkati kladionicu i moram se nabrzinu obući i otići na lice mjesta. Jebiga, naravno, pada kiša, a ja u brzini nisam zakopčao "montažnu" kapuljaču na jaknu. Kišobran ne koristim od prvog razreda osnovne. Na sreću, preko puta zgrade već me čeka fotoreporter pa ne moram puno kisnuti i za koju minutu smo blizu opljačkane kladionice. Dok se on parkira, ja letim prema cilju u strahu da ne poljubim vrata jer se pljačka dogodila sada skoro prije već dva sata, i istraga bi mogla već biti gotova, s obzirom na ono što sam već telefonom doznao, da se radilo o sitnišu, pa policija neće predugo njuškati. I jasno, tako je i bilo. Pred kladionicom kolege s HTV-a, vrata zaključana, rešetke podignute. Kiša lije, ulica prazna da praznija biti ne može, valjda u radijusu od kilometra nema pasa. Pokušavam pronaći nekoga od susjeda, upadam po haustorima, ali nigdje nikoga. Popizdio sam, za koji sam kurac izlazio vanka. Napalio se još, očekivao inspektore, svjedoke, malo adrenalina za pred spavanje, da ću moći napisati toplu ljudsku priču. No, ništa prije sutra. Kasnije sam doznao da je maskirani lik prijetio nožem i pokupio nešto manje od 2 tisuće kuna. Upao je unutra u minutu do 20h, taman prije nego što je mala koja radi unutra, zatvorila kladionicu. Sutradan sam doznao da je mala pukla od straha, da je i jutro poslije bila u komadima, da se konstantno tresla i samo plakala. Jebiga, nije joj bilo lako. Plaha curica, mrkla zimska noć, hladna i kišna, nigdje nikoga satima, a onda, taman išla zatvoriti kad upadne joj kreten, vjerojatno neka lokalna đankoza na krizi, i sjebe je samo tako. Pička mu materina. I tako sam ja za kurac išao vani u nedjelju navečer. Sranje.

Ante Pancirov