www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 84, 26.11.2006.)

Pojebimo se masovno, prije nego što najebemo generalno!

Kraj studenoga je blizu, a ja svake noći spavam kraj širom otvorenog prozora, pokriven jednom dekom i nije mi zima. Pa jebote, ova klima je u debeloj kurčini! Nije da se žalim. Svako jutro ležim po štekatima na rivi kao gušterica i upijam blagotvorne zrake sunca. S guštom provociram jadnike po Zagrebu, kolege i urednike, šefove, koji pate u smradu smoga, putuju u kolonama na posao kroz prometni kaos metar po minuti i jebu životu sve po spisku. A ja se izležavam, i boli me kurac što je "četrnaestica" u Jurišićevoj ispala iz kolosijeka pa promet stoji. O kako mi se živo jebe, pojma nemate. Moj život je bajka u zadnje vrijeme, čemu kriti, rekao bi Miki. Ne znam jesam li vam prenio vic koji je ispalio taj moj genijalni kolega, stari maher u šestom desetljeću života, novinar, menadžer, svaštar... - Ako dobijem četvrto dijete, sigurno će sličiti na EPH - veli on. - Ali zašto, kako to misliš - pitaju ga. - Pa lijepo, zato što mi je pun kurac EPH!!! Jebiga, veli zajebantski u svom stilu, radim više nego ikad, a s obzirom na staž i godine, trebao bi raditi sve manje. No, došlo je neko sjebano vrijeme i radim ko konj, žali se kolega.

Požalio mi se i Samir nekidan na štekatu od fafarinke dok smo pili kavu i sunčali se na suncu prije presice u sklopu promocije novog CD-a Maksima Mrvice u hotelu Jadran. - Jebote, moram skiniti koji kil. Priša san sto kili, jebote, popizdija san i ovo je stvarno previše - žali se Samir i ždere neku njemačku čokoladicu. Kontan ja, kako i neće doći na sto kila kad je pripadnik siesta kaste. Raducka lagano, tek toliko da radi u Novom tjedniku, a opet radi više od svih ostalih tamo, vikendom pušta glazbu u Insideu, i jasno, ždere, loče, ševi, loče, ždere, ševi, loče, ševi i tako jednu 128 puta u svim mogućim kombinacijama. Doći će i do 200 kili. Inače, kad ga već spominjem, danas smo bili na kavi, zamislite, u Drnišu. Pa i nije to, iskreno, neki veliki doživljaj, ali kvaka je u tome da je lokal u kojem smo bili uredniji, ljepši, i bolje uređen gotovo od bilo kojeg šibenskoga. Tragično, ali tako je. Ponekad mi stvarno ovaj moj grad djeluje jako sjebano. Ali onda sjednem na neki štekat i sjetim se Zagreba. Pa se samo nasmijem cinično. Ha.

Zadnjih dana događaju se velika sranja. Policija je popizdila, i stvarno mislim da je ministru Kirinu došao kraj. Sanader će uskoro morati reći tom nekadašnjem klupskom izbacivaču zbogom. Optužiti eminentnog umjetnika za pedofiliju, marširati po muzejima i kao vrhunac, upasti u redakciju jedne novine, teška je tragedija. Policajci glume cenzore, u Hrvatskoj se događa nekakva masovna histerija. Pa jebote, slobode su nam ugrožene. Nekoliko idiota uzima si za pravo kulturu proglašavati kriminalom i to prolazi lišo, tek tako. Krasno. U nekim sektorima više je slobode bilo u vrijeme Tita i partije, čini mi se. Treba hitno poduzeti nešto. Samo još ne znam što.

Nego... da ne moraliziram jer to je licemjerno s moje strane, bolje da se pozabavim nekim drugim temama. Naime, danas je za mene uistinu povijesni dan. Pobjedom nad Cibaliom, NK Šibenik se popeo na četvrto mjesto na ljestvici 1. HNL. Na Č E T V R T O M smo mjestu, jebo te Šubičevac. Ko je to mogao misliti, ko se i u najoptimističnijim trenucima smio nadati takvom čemu, da ćemo nakon druge lige, besparice i svih sranja, biti senzacija sezone i igrati tako lijepi nogomet, postići tako dobar rezultat, i na kraju, izbaciti na scenu nekoliko sjajnih nogometaša. Ante Rukavina je stvarno vrhunski proizvod, nešto najbolje što je Šibenik izbacio u posljednje vrijeme. Naš najbolji brend i srce mi se para kad se sjetim da ćemo ga vrlo brzo izgubiti, da smo ga zapravo već izgubili. Franjo Pašalić tvrdi da je Rukavina već prije dva mjeseca potpisao za Hajduk i da je to odavno gotova stvar. I dodaje, da u pitanju uopće nije bila neka velika lova, baš suprotno. I tako ćemo opet biti četvrti, u najboljem slučaju bit ćemo četvrti odostraga. I bit ćemo sretni što smo tamo.

Jebiga, sve što je lijepo kratko traje, ali opet, drago mi je zbog maloga. Volio bi da se nadvije visoko iznad HNL-a, da se dobro proda i da jednom zaigra s grbom na prsima. Da zabija za Hrvatsku već na idućoj velikoj smotri, na EURU. Drž se mali!

Nisam se tjednima brijao. Nisam se mjesecima šišao. I sviđa mi se novi image. Kad se sjetim da sam se ošišao samo zato što je tako htjela bivša, osjećam se kao papučar. Ne kao obziran dečko koji ugađa svojoj dragoj, nego kao teški papučar. U biti, kako uopće ugoditi ženama? To je jebeno pitanje, pitanje svih pitanja, zapravo. Ako puno ugađaš ženama, one se transformiraju u superbitchies, a ženama se mora ugađati jer njima po defaultu treba ugađati. Stvorene su da im se ugađa. I gdje je ta granica? Kako je naći, kako se postaviti? Da bi te žena voljela, moraš biti grub prema njoj. Jasno ko dan. No, gdje je granica? He, jebeno, zar ne. Super je ne imati ženu, ne morati ugađati, uživati slobodu i sveti promiskuitet. Mi muški, istina, svakih 3 sekunde mislimo na seks. Samir i Dule još češće, ali i nama dopizdi to. Pa izmišljamo nevjerojatne razloga, samo da ne moramo ševiti. Iako bi istodobno dali sve da ševimo neku drugu. Pa zar to nije teška patologija, ljudi moji!? Kad čovjek glumi erektivnu disfunkciju (kako sam jeben termin sad izrekao, sere mi se od gluposti...), izmišlja preuranjenu ejakulaciju, vrijeme je da mijenja. Promjena je sveta, potrebna, bitna, važna i ugodna. Nema gorega od jednoličnog, rutinskog seksa. Bez strasti. Najbolje je kad dođeš ludo napaljen, i samo je itneš na stol i izjebeš ko štuku! Ima nešto u tim stolovima, ima fakat. Ne znam je li to zbog visine stola, koji ti je taman da s nogu odradiš posao, ali stolovi su zakon. Kuhinjski, jasno. Možda to ima i neke dalekosežnije motive u muškoj podsvijesti. Animalno je jer doživljavaš ženu kao komad mesa koji konzumiraš na stolu. Jebote, kako sam morbidan, pa sam se sebi divim kako sam takvo što pomislio. Tako neprimjereno, društveno neprihvatljivo, a tako Freudovski precizno.... Jesam faca, ma zvijer!

Jebo na stolu onu malu trafikanticu, onu plavu košarkašicu koja je jučer bila u bijelim čizmama u onom lokalu di sam bio s Krešom nekidan... Jebo onu crnu u mjenjačnici, jebo ovu novu manekenku, glupu ko kurac, koju je Samir intervjuirao i veli da gluplju žensku dugo nije vidio. Jebo ih sve. I Samir ih jebo. I Krešo ih jebo sve. Jebote, sve ih treba jebati. I sve bi da ih jebemo. Pa onda, pojebimo se svi. Ionako je sve sjebano. Pojebimo sve prije nego što najebemo. A da smo najebali, to već i ptičice Ševe na grani pjevaju. I psi što se jebu po parkovima laju o tome, i zečevi što se jebu ko zečevi. (...) To je bila moja mala oda o jebi, jeba o odi... kako bilo. Jebe mi se.

Jebačina je kultura. Najmoderniji, najpopularniji, i nakulturniji romani, najveća remek djela likovne umjetnosti... svi su puni eksplicitnih prikaza humanoida u jebačini. Art počiva na seksu. Čemu kriti, rekao bi Miki koji je nekidan izjavio: - Jebeš čovika koji nema bar malo perverzije u sebi! Jer ako nema bar malo perverzije u sebi, nije čovik. A svi imaju to u sebi. Oni koji to žestoko osuđuju, zapravo su najperverzniji, ali i najopasniji jer kriju to. Oni su zapravo pravi monstrumi i njihova je perverzija opasna, pogubna za druge.... Dule je jednom rekao, a ja bi potpisao: - Sve što dvoje ljudi radi u svoja četiri zida je normalno, dok god ne ugrožavaju sebe ili druge.

Ne govorim o ovoj temi slučajno jer trenutak je zajeban. Hrvatska se nalazi u nekoj euforiji ćudoređa, a to je uvijek opasno! Previše moraliziranja i osuđivanja je preseravanje. To je prava perverzija.

Dobro. Sve što sam htio napisati, napisao sam. Subota je navečer, i vrijeme je da s riječi prijeđem na djelo. Odo ja, duboko u šibensku noć, vlažnu i vruću, kao da je proljeće. A zapravo je studeni. Ma nema boljeg studenog, od ovog studenog. Ovog proljetnog studenog. Adios....

Ante Pancirov