(kolumna no. 89, 7.1.2007.)

Nova godina i stari fašizam

Noćas je otišla još jedna, još smo jednu izgubili. Možda je napokon došlo vrijeme za iskrenost, da se prestanem skrivati iza bezobraznog sarkazma. 01. siječnja 2007. godine, 20,50 sati, Šibenik, standardna pozicija pred dva ekrana, laptop i televizor. I što sad? Da ponekom psovkom ispunim prazninu, nedostatak ideje, jer ništa mi pametno ne pada na pamet. Zar bi trebao biti inspiriran samim time što je datum koji jest, što je zadana tema po nekakvoj logici zanimljiva? Ma ne. Besmisleno je razmišljati tako. Glupo. I nepotrebno.

03. siječnja je. Preksinoć nisam uspio pronaći razlog da nastavim. Sinoć nije bilo razloga niti da palim računalo. A večeras? Nakon što sam satima popodne buljio u TV, bezvoljan, nezainteresiran, apsolutno nekreativan i namrgođen, odjednom sam oko 19 sati živnuo i pokrenuo se. Pa sad ne znam što bi radije, ne znam ni sam što bi prije... Na TV-u trenutačno idu najmanje tri različite emisije koje bi rado pogledao, odgađam predugo jedan telefonski razgovor, htio bih se uključiti u raspravu šibenskih kvazifilozofa, cinika, zajebanata i genijalaca na jednom forumu, a uz sve to, još mi se mahnito piše. Pa onda, kvragu, najbolje da nastavim prvi XXX u 2007. godini.

Kljucajući. Jer mi se spava prekomjerno. Pun sam inspiracije, ali snage ni za lijek. Užasno je to. Kao kad je na stolu neka super spiza. Oči bi jele, ali je želudac prekrcan i ništa u njega više ne može stati. I zuriš u tu zbirku okusa i mirisa, a ne možeš više jesti. Tako ja sad sanjarim o tome da mi se optičkim kabelom spojiti na laptop i samo injektirati misli nekako kroz USB rupu. Kako bi to divno bilo. Da je moguće, već bi objavio tone knjiga. Nije problem inspiracija, već strpljenje i tehničke prepreke koje me onemogućavaju u paklenom naumu da iskrcam inspiraciju na papir, hard disk, neki treći kurac koji trpi ideju. Čak i da jesam imao predispozicije da postanem pisac, lijenost bi me zajebala. Nikad nisam imao živaca objašnjavati, opisivati, razrađivati likove... Kome se to da, prustovski svaki detalj staviti na svoje mjesto. Najeklatantniji primjer bila je moja priča o liku koji je umro i nađe se tamo negdje u ništavilu. Imao sam gomilu neloših ideja, ali mi se nije dalo sve to razrađivati i objašnjavati. Tako da sam u desetak stranica uspio završiti priču. Šteta, jer bilo je stvarno dobrih štoseva. Kao autobusna stanica na kojoj ljudi vječno čekaju autobus koji nikad ne dolazi, ali oni čekaju. Bilo je takvih prizora, čudnovatih mjesta kroz koje je ON prolazio na putu od smrti do ne znam gdje. ON, baš tako se zvao ON. Mislim da je na kraju pronašao ONU. U nekakvoj pustinji boje trule višnje u kojoj nikad nije dan, ali nije ni noć, nego nešto boje trule višnje. Bordo desert. Hm, dobro ime za bend. Koji bi svirao mjuzu kakvu svira Radiohead. Takvom nazivu takva glazba neupitno pristaje. ...

Šteta za puno toga, šteta za sve nedovršene tekstove. Nadam se da ću jednom, u nekoj penziji dobiti volju za razrađivanje detalja. Tješim se, kako vrijeme prolazi, sve više vodim računa o detaljima, sve više imam živaca opisivati i ne brzati. A nije mi to lako. Znate, ja sam jedan od onih koji je prirodno HIGH. Oduvijek je tako. Dok su se klinci početkom devedesetih krcali ecstasyima, meni je to bilo čudno, jer ja sam prirodno bio dignut. Ja ujutro kad idem na posao, letim. Ne mogu hodati sporo. Stalno imam osjećaj da ću nešto propustiti, iako znam da nemam što propustiti. Dok jedem, obavezno moram nešto čitati, gledati TV. Dok sjedim na WC-u, čitam... Bitno da ne razmišljam, da nisam sam sa sobom, bez nekog trećeg faktora, bilo čega, samo da mi odvrati misli, da koncentraciju usmjeri u trećem pravcu. Tako je to kod mene. Jebena, vrlo sarkastična kazna kurve sudbine i njezine matere, majke prirode, te kuje nad kujama, kraljice kučki. Nemate vi pojma kako je gadno biti brz, prebrz za vrijeme i za svemir.

Strašno sam ljubomoran na vjernike, zavidim im samo tako. Sretni su. Jako su sretni jer vjeruju. Imaju odgovore i ne brinu. Za njih je happy end neminovnost. Dobro uvijek pobjeđuje zlo i oko toga nema nikakve rasprave, nema spora. Da bar mogu tako, jednostavno povjerovati, da se barem mogu prepustiti i uvjeriti se da je tamo iza nešto dobro, nešto što nas čeka, neka kozmička utjeha, beskrajno dobro. Al nekako mi ta priča ne pije vodu, što više razmišljam i što više širim priču, sve je više rupa. O kako bi volio da sam glup i da mirno spavam neopterećen, prije sna izgovorim svoju molitvu, prekrižim se i zaspim sa smješkom od uha do uha. Jebiga, kad ne igra.

Kako bi uopće moglo biti moguće da smo sami u ovom razjebanom svemiru, da sva ta beskonačnost postoji samo za nas nekoliko milijardi, a da je beskonačnost rezervirana samo za krštene, one koji su ispovjedili svoje grijehe, živjeli čedno i umrli spokojno. Što ako smo svi mi samo neznatni sitniš, beznačajni pepeo u pepeljari vječnosti, hrana superiornijih koji su i sami hrana iduće karike... Stremimo novom svjetskom poretku, a u budućnosti se ne nazire ništa dobroga. Sve što se događa, sve što vidimo oko sebe, opasno miriše na sranje. Vidim evoluirani fašizam, novu razinu demokracije, zapadnjačke i užasne. Svjetski policajac pretvara se u veliki koncentracijski logor. Njihovi kongresmeni dižu ruke za nove zakone kojima guše demokraciju, pod maskom patriotizma, uz glazbenu pozadinu budnica, himni i visoko podignute nacionalne zastave. Njihovi su mediji isprovocirali bolesno stanje svijesti u kojem je opravdano smanjiti ljudska prava, zbog nacionalne sigurnosti uspostaviti gotovo policijsku državu, odjebati sve one amandmane kojima su se kurčili i koji su im kao davali pravo da jebu sve ostale od Koreje, Vijetnama, Afganistana, Iraka... Vojska guta sve više para, sve veći postotak proračuna ide u vojne svrhe, a dok se vojska slavi i pregrupira u bogatstvu, civilno društvo pati, njihovi resursi se planirano osiromašuju, a njihovi bitnici proglašavaju se izdajnicima. Prvo suptilno, a ubrzo i agresivno, sve češće kako američki neofašizam jača i snaži se. Dojučerašnje slobode nestaju a oni koji se za njih zalažu, proglašavaju se kroz kontrolirane medije neprijateljima. Desničari jačaju, likuju, ženska emancipacija pada pod udar, pederima razbijaju glave, zagovarateljima abortusa pale kuće... A tek je, koja? 2012 - 2013??? Zloguki ja, da sam bar obični paranoik...da bar nije istina da je još sredinom prošle, 2006. godine, 85 posto američkih vojnika koji se bore u Iraku bilo uvjereno da su tamo jer se svete pokojnom Saddamu Huseinu zbog toga što je ON naredio ili sudjelovao na neki način na napade na newyorške "blizance" i Pentagon!!? Mi nismo ni približno svjesni u kakvoj informativnoj blokadi žive Amerikanci. Navikli da žive bez ostatka svijeta jer su sami sebi dovoljni, žive u svom američkom snu koji je uistinu bio nekoliko desetljeća divan san, ali danas kad benzin postaje preskup i za njihov džep, i danas kad više nema hladnoratovske podijele, njihova nacija izgubila se u samodostatnosti, i lagano puše kurac svojoj demokraciji. Odlaze u kurac, a kako su veliki, vojno nadmoćni, povest će u kurac i nas za sobom. Ta premoćna vojna mašinerija pretvara se u fašističku silu i bojim se da sve više podsjeća na Njemačku tridesetih godina prošlog stoljeća. Hitler je spalio Reichstag da bi optužio neprijatelje na isti način na koji je svojedobno Neron spalio Rim da optuži kršćane i započne otvoreni progon. Amerikanci su spalili svoje tornjeve i novi fašizam može startati. Kako drukčije, osim diktaturom, Amerika može izići iz krize? Vrijeme je za uspostavu novog svjetskog poretka, a uspostavit će se samo i jedino batinom! Jebali smo ježa ovaj put, najebali smo samo tako. Fašizam počinje, a tko to ne vidi, mora da je jako slijep. Cenzura je tamo normalna stvar, normalna kako nikad u najcrnjem komunizmu nije bila. Opsjednuti su nacionalnom sigurnošću, a kako i ne bi kad im je strah najbolje sredstvo vladanja. Dok god imaju neprijatelja, dopustit će gaženje svakog prava, odjebat će sve ono čime su se kurčili desetljećima, a od američkog sna ostati će samo san. Odavno vojna industrija preko republikanskih bogataša vlada nakaradnim zapadnim kontinentom. Sve češće će omalovažavati i ismijavati svaku intelektualnu osobnost, opasnu umjetnost, bilo kakvo slobodoumno izražavanje. Policija svakim danom dobiva sve veće ovlasti, mogu upadati u tuđe domove bez naloga, pretresati, prisluškivati... to nije budućnost, to se tamo već naveliko događa. I ne trebamo čekati da lažiraju izbore, jer i to su već napravili. Sjećate se Floride? George Bush u sebi, svojoj karijeri, obiteljskim vezama, sadrži sve elemente uznapredovalog fašizma, on je praktički školski primjer. Još u vrijeme Clintonove administracije takvo što je bilo teška znanstvena fantastika, nešto za Ameriku nemoguće a danas se događa. Kao da je bilo jučer, demokracija, a danas fašizam kojem se Europa neće moći oduprijeti bez krvi. Njihovi britanski partneri samo što nisu pošli njihovim stopama. Blair je već pomogao da nestane svjedok iz epizode iračkog oružja za masovno uništenje kojeg nije bilo, a koje je bilo glavni motiv za rat u Iraku. U Britaniji je nedavno otrovan ruski špijun.... Jebote, sve ide u kurac, demokraciji je stvarno prošao rok trajanja....

Sjetio sam se one priče o žabi. Kad žabu staviš u lonac s vodom i počneš kuhati tu vodu, ona neće iskočiti iznutra, skužiti sranje i pokušati pobjeći. Baš suprotno, privikavat će se na svaki povećani stupanj vrućine i živa se skuhati. Tako i mi, ljudi, spokojno se kuhamo u svom globalnom loncu iako se temperatura podigla do nesnošljivosti. Skuhat će nas, a da nećemo biti ni svjesno da smo sjebani. Netko nas jebe, bili to mi sami, ljudski rod, ili ubačeni elementi iz četvrte dimenzije. Alica se izgubila u zemlji čudesa, kocka je bačena, demokracija lagano silazi s pozornice. Ne znam što možemo očekivati dok umišljamo da smo veliki, mi Hrvati, bitni za opstanak ljudskog roda. Kako je glupo umišljati, ginuti za glupe ideale dok sve ide lagano u kurac. Jebote, kako smo prokleti, taman se izborili za demokraciju, digli je na neslućene visine, a ono demokracija ode iz mode. Je ga znamo izabrati trenutak. Koji će nam kurac sad demokracija kad je ni Amerikanci više neće! Jebemo se demokracijom, a mogli bi im prodavati lekcije iz fašizma. Pa jebote, neki naši su se još jučer pozivali na naše fašističko nasljeđe... Koja sprdačina!