(kolumna no. 90, 11.1.2007.)

Ne kupuje Dinamo zbog pojačanja, već zbog slabljenja!

Oznojio sam se jutros, što ne bi ni po čemu bilo zapažanja vrijedno da se obično u ovo doba godine ne smrzavam kad ujutro iziđem iz zgrade i idem na posao. Pisalo je 13 stupnjeva celzijevih na zgradi Croatia osiguranja jutros oko 10 kad sam prolazio kraj nje. Inače, obično pogledam gore na semafor jer me zanima koliko kasnim, a vrijeme, prognoza, temperatura, i sve vezano uz to, uopće me ne zanima. Nikad nisam razumio masovnu naviku ljudi da gledaju vremensku prognozu na TV-u. Ja eventualno pogledam kad plavojka Mirna Maras više pokazuje nego što skriva. Kako bilo, došao sam na posao... dobro, u kafić gdje pijem kavu prije posla skuhan. Bilo mi je pakleno vruće, i to me strašno nervira. Želim zimu. Čekao sam je cijeloga ljeta, priželjkivao, sanjario o njoj, maštao o divnoj dalmatinskoj buri. Ljeto svake godine traje sve duže, i počinje sve ranije. Jebalo ga sunce, proljeće će doći za tren, neću se ni smrznuti pošteno, doći će ljeto. Jebalo ga ljeto, posrano i vruće. Koliko god se skinuo, još ti je vruće. Uđeš u more, a ono vruće ko pišaka. Pobjegneš u hlad, a tamo plus 40, i to u najboljem slučaju. Nije to zdravo ljudi moji. Zimi kad ti je hladno, hladno je, ali čim uđeš u portun, pa u lift, ugriješ se za tren i onda uživaš doma u toplome, znajući da vani dere bura. Ti gledaš kroz prostor, beljiš se zimi i pokazuješ joj srednji prst. Ne može ti ništa. Dobro ti je.

Ove godine ni zima nije što je nekad bila. Sjećam se zime u doba komunizma. Bilo nam je zima, čak je i snijeg znao pasti. Danas, otkad su ovi kapitalisti na vlasti, ni zime nema, i zima je u krizi, a prognostičari kažu da bolje neće uskoro biti. Još gore, najavljuju kraj zime, da će u Dalmaciji biti kao u Sahari, a da će naša klima šmugnuti sjevernije pa će mediteransku klimu uživati, štajaznam, Nizozemci, a mi ćemo se pržiti. Šta je najgore, većinu ljudi koje znam to oduševljava. Oni bi da je stalno ljeto, da ne možeš hodati Kalelargom od kretena u čarapama i trike trakama, i foto aparatima s kojima po cijeli dan škljocaju i cere se ko debili. Jebote, sve ide u kurac, uskoro više neću imati kad niti gdje obući kožnjak, kamoli kaput. Ostatak života provesti ću u bermudama, a koliko je to užasno znaju svi koji su vidjeli moje štakljave noge. Neće ovo na dobro, neće nikako.

Znate zašto su Hajduk i Dinamo pokupovali u zimskom prijelaznom periodu sve što valja? Ne zbog pojačanja, nego zbog oslabljenja. Sve one koje su nam Bandićevim eurima pokupili sa Šubićevca, neće u nastavku sezone morati driblati. Ovi će za nešto više para sjediti na klupi, i Šibenik više nikad neće biti 4. na ligaškoj ljestvici. Jedini izuzetak je Ante Rukavina, nesporni talent, nešto što s događa svake treće prijestupne. Mali Rukavina, kažu oni koji se kuže u balun bolje od mene, bit će Dražen Petrović nogometa. I Goran Višnjić nogometa. I Mišo Kovač nogometa. I Arsen Dedić. I Perica Bukić. Joj, kako se volim kurčiti svojim šibenskim facama, bolesni sam zavičajoljubac.

Šalu na stranu, mali je stvarno dobar i koliko god čelnici šibenskog ultra siromašnog kluba od njegova transfera u Hajduk stavili u svoj džep, drago mi je da se pojavio jedan tako veliki talent. Kažu mi oni što su bili nekidan na Šubićevcu na oproštaljki maloga, da mu se zacaklilo o očima, da mu je suza smočila oko. Jebote, koja je to sreća, da se taj mali Rukavina pojavio baš takav kakav je. Velika sreća. Jer mali nije rodjak, kulturan je, obrazovan, zna se obući, ne sluša kretensku mjuzu, cajke... totalno je netipičan, i možemo biti jako ponosni na njegov gradski, urbani identitet kojim će reklamirati Šibenik u Hajduka. Bravo Ante, svi smo za te. I falit ćeš nam, jebeno ćeš nam faliti. Meni je, doduše, malo lakše, jer sam navijač Hajduka, i sretan sam što će moj klub pojačati tako vrsni igrač. Naravno da mi je Šibenik bliži srcu, ali Hajduk je Hajduk. Hajduk je institucija i navijati za Hajduk stvar je tradicije, time se dokazuje identitet Dalmacije, sklonost našim vrijednostima i vrednotama, svemu onome što nas čini onim što jesmo, što nas razlikuje od ostalih u Hrvatskoj, napose purgera. Svaka svima čast, sve poštovanje i nepobitni respekt purgerima, ali Hajduk i Dalmacija su svetinja, naša svetinja. Ante Rukavina odabrao je jedino pravo, da je otišao u Dinamo nikad mu to ne bi oprostio, ne samo ja, nego mnogi među nama. Iako je Šibenik tradicionalno u nekakvoj neprincipijelnoj koaliciji s Dinamom, što mi nikad nije bilo jasno. Valjda zbog nekakvog prirodnog antagonizma između dva grada susjeda, kao nekakvo ribelijanstvo prema Splitu... Mi smo uvijek trebali biti provincija naspram Splita, pa se valjda zato dogodilo to neprirodno s Dinamom, kao, postat ćemo saveznici s vašim neprijateljima, jer neprijatelj našeg neprijatelja naš je prijatelj. Kako bilo, meni je Hajduk mio, a Dinamo nije. Pogotovo ne ovakav Dinamo, zagađen jednim likom kakav je Zdravko Mamić. Toliko para, a toliko malo muzike. Što mu vrijede sve pare kad je nesposoban? Nije mi jasno kako se ne mogu probuditi više ti purgeri. Pa zaboga, jebu ih više od 15 godina. Prvo ih je izjebao Tuđman s imenom kluba, a onda, kad su se taman malo sredili i došli sebi, dogodilo im se još veće sranje, dogodio im se Zdravko Mamić. U životu nisam vidio toliko preseravanja, prenemaganja i lošeg sarkazma. S lovom koju će popušti samo zbog loše procjene u slučaju Andersona i Nowotnya, moj bi Šibenik mogao pjevati. E moj Mamiću, što prije pustiš Dinamo, prije će klubu krenuti. Hajduk mi je u srcu, ali isto to srce mi je igrali svaki put kad se Dinamo borio u Europi, i svaki put me boljelo kad je popušio. Jebote, kako sam bio sretan kad je Eduardo zabio topnicima. Zato bi volio da taj debil ode jednom za svagda, i da naša oba kluba odu u Europu, da i hrvatskom nogometu napokon krene. A Hajduku će s malim našim Antišom krenuti, znam to. Vulić je majstor, velika faca, i ako će itko maloga izbrusiti, to je on. A vjerujem da će vrlo skoro doći i Bilićeva pozivnica. Mali će napraviti velike stvari u reprezentaciji, i ne bi se začudio da na idućem natjecanju EURO, Rukavina bude uz Petrića vrh naše špice. Dabogda. Mislim, o kakvom se liku radi najbolje ilustrira detalj koji sam čuo jučer, slučajno načuvši telefonski razgovor kolegice. Ona radi u vrtiću, ali surađuje za novine u kojima radim. Bila je nešto dogovarala s majkom Rukavine koju poznaje, da bi Ante svratio u vrtić družiti se s klincima. I sad, bio je zadnji dan prije selidbe u Split, sve se odvijalo brzo i u zadnji tren, i kasnio je i sam happening na Šubićevcu gdje je Ante imao oproštaj od kluba i novinara. U svom tom kaosu, kolegica je mislila da nema ništa od posjeta vrtiću, perifernog događaja, za koji nema vremena. No, Ante je nazvao, ispričao se zbog silnih obveza i kašnjenja i pristojno i skulirano kako on to radi, pitao kad bi bilo najbolje da dođe. I jasno, došao je u vrtić, i strpljivo se družio s klincima. To me oduševilo i stvarno mu svaka dala. To je čovjek, ljudina i želim mu sve najbolje. Želim mu da ostvari sve svoje, ali i naše snove, u Hajduku, Juventusu i reprezentaciji. Bravo Ante!

Nogomet na stranu, ovaj je tjedan prilično crn, preciznije, crno kronikaški. Doduše, navikli smo na sranja, crna kronika je glavno područje svih medija, kako papirnatih, tako i ovih elektronskih. Na televiziji stalno piće s crnim prilozima, kriminalu svih oblika i boja. Jutros se pojavila informacija da je neki maloljetnik ukrao starome AK-47, pobjegao na ulicu i pucao rafalno po kvartu. Došli su specijalci, a on je pobjegao i sakrio se na jednom brdašcu u blizini. Predao se tek u pet ujutro i bez pretjerane sile predao "kalašnjikov" šibenskom SWAT-u. Nije to bila jedina pucnjava danas, jer neki je tip prijavio da su prije petnaestak dana na njega pucali, preciznije, da su iz automobila koji je jurio cestom zapucali na njega. Onda su neki mediji, preciznije, jedan od njih poznat po objavljivanju sranja, neprovjerenog i nategnutog žutila ( ne novina nego novinar, novina je OK, i stvarno mi nije jasno kako mogu puštati takva sranja iz Šibenika), objavili da je ruska mafija pucala na tipa. Na kraju se ispostavilo da je netko pucao stotinjak metara dalje, nevezano, da to veze nema s ovim tipom koji nije ni vidio pucnjavu. Spavao je doma u krevetu i čuo, a kako su ovih dana lokalni izbori u mjestu gdje se to dogodilo, a ovaj politički aktivan, sve se ispolitiziralo. Vezano uz pucnjavu, nema nikakvih elemenata za kazneni progon, eventualno ima za prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira. No, trebalo je napuhati priču, a zlobni (ne)novinari, željni skandala, umišljajući da ih to čini novinarima, popuše takve idiotske priče i onda to objave, jednostrano, bez činjenica ili argumenata, nedajbože. Jer mora da je teško nazvati policiju i pitati što se dogodilo. Valjda smo svi mi koji nazivamo policiju i tražimo odgovore teški kreteni kad se može bez toga. U kako me nerviraju takvi tipovi zbog kojih nam je profesija srozana na najniže grane. Ubili su novinarstvo, ubili nam čast i dostojanstvo, a onda se još uzdišu, furaju se da su face, a zapravo su kurac od ovce. Ne mogu vjerovati da takve stvari urednici puštaju. U početku su naši, normalni urednici, dok nisu skužili o čemu se radi, nazivali, pitali zašto mi to nemamo, kad bi debili objavili drugdje nekakve idiotarije. Dok nisu shvatili o čemu se radi i da je konkurencija katastrofa, da lažu, pišu neistine i natežu činjenice. Jebo ja takve novinare i novine.

Užasnulo me ovih par slučajeva suicida kod djece koji su se išli igrati Sadama pa su najebali. Vidjela djeca na televiziji vješanje pa išli pokušati. Jebote, rat je na televiziji, gledamo uživo smaknuće. I to je postalo najnormalnija stvar na svijetu. Leševi, izmasakrirana tijela, ubojstva, sve to gledamo, gledaju i naša djeca koji ne razlikuju igru od stvarnosti. Nije dobro. A bit će i gore.

Nazvala me nekidan bivša žena. Zaprepastila me opet ta životna relativnost, koliko je besmisleno bilo što i bilo kad zagristi. Još tako nedavno vjerojatno nisam mogao zamisliti život bez nje, onda je zagustilo, postalo pretijesno u vezi, pa smo se razišli. Kad me nazvala, shvatio sam da je ona stranac u mom životu, da nije prisutna. Kako li je život relativan, i sve što se zbiva. Voliš, pa ne voliš, pa ti je svejedno, ravnodušan si... zato prezirem sve idealiste. Bore se za nešto što će za određeno vrijeme postati tako nebitno. Danas se tip XYZ raznio bombom za ideal koji će u nekom određenom vremenu postati nebitan. Klinac se objesio zbog propale ljubavi prije par mjeseci tu u šibenskoj okolici. Klinac, dijete, pred njim je bio cijeli život, još bezbroj žena, cura. Bio bi je zaboravio za par mjeseci, u najgorem slučaju za koju godinu, ako je baš bio zatreskan... da me netko ne bi krivo shvatio, nisam ja kamen, neki lik bez trunke srca, duše. Naravno da mi je stalo do ljudi, do bivše drage primjerice. Ali pokušavam banalizirati, staviti stvari na mjesto, jer moramo biti jaki, realni. U konkretnom, mom slučaju, mala i ja smo u određenom trenutku postali preteški jedno drugome, došli u situaciju kad nam je bolje bez onog drugoga. Koliko god se voljeli, a voljeli se jesmo, više nego što iz ovih par rečenica može biti vidljivo. Ali voljeli se toliko da smo se riješili jedno drugoga jer nekad se ljubav može prokužiti upravo iz čvrstine odluke da se zbog ljubavi napusti ljubav. Teške riječi, još teže za obaviti, ali isplati se. Shvatiš da si odjednom tako spokojan, lakši, mirniji, zdraviji, kao da si skinuo teške, mokre čizme, u kojima si gazio sedam dana i sedam noći po močvari. Zato si u situaciji danas da nazoveš, ili da te nazove i da pričaš veselo, kao s nekim starim prijateljem, a to na kraju i jest to. Kad čujem malu, imam osjećaj da pričam s dijelom sebe, jer nitko čovjeka ne poznaje kao što ga znaju bivši partneri, s kojima je proveo godine, ponekad i desetljeća. To su velika prijateljstva, kad čovjek zna da bi da gori jako, mogao pronaći zaklon kod bivše partnerice. To je sjajno. Jasno, uspijeva rijetko. S većinom svojih bivših ne samo da se ne čujem, neke od njih bi mi glavu odrubile da mogu. Jebiga, ništa nije jednako, sve je različito, a upravo to je život. Kurvin sin, unuk drolje sudbine, nećak majke prirode i oca sotone koji nas jebe odozgo ili odozdo. Život je vrhunski sjeban, a tko zna što nas još čeka. I baš zato jer je sve to tako sjebano i jebeno relativno, glupo se loviti za ideale, kao budala podilaziti liderima kakvi god bili, politički, vojni, rokerski... treba sve to odjebati i živjeti za se. U se, na se i podase. To je najbolja životna filozofija, jedina ispravna. Sve ostalo je goli kurac. Kurčina!