(kolumna no. 92, 18.3.2007.)

Vratio sam se, oprosti mi pape što me nije bilo!

Dugo me nije bilo. Predugo. Uistinu predugo. I griješio sam! Skriven iza lažnih imena slagao sam rečenične kombinacije, vrlo kratke tekstove na jednom blogu koji bi po slaboj posjećenosti mogao postati rekorder, i na jednom siteu gdje je čitatelja bilo nešto više. Napisao sam nekoliko desetaka tekstova na tom Xportalu, valjda ponajviše zbog natjecateljskog ritma. Tamo čitatelji glasuju za autore koji se svakodnevno bore za poziciju na top listi. Došao sam do vrha, i otišao. Jebiga, nemam ja vremena za kontinuitet, a bogme ni karakter za to. Ne mogu svakodnevno slati po nekoliko tekstova, samo da bi bio najčitaniji. Pa sam se sjetio da mi to ništa ne znači... a onda sam se sjetio koliki sam kreten jer zapostavljam matični site, svoj "zbrdazdola".

A baš sam se bio zalaufao. Kao Jack Bauer u nekoj od svojih akcija spašavanja svijeta. Skoro sam bio stigao do stote kolumne, a onda posrnuo, nestao bestraga... jebiga. Što drugo mogu reći, osim jebiga? Kad ne znaš što bi rekao, napisao - stavi JEBIGA!

A puno se toga izdogađalo otkako sam zadnji put objavljivao XXX. Šibenska gradska vlast napravila je seriju katastrofalnih poteza, pa mi u zadnje vrijeme živci rade samo tako. Ljut sam i nesretan jer grad ima ogromne, šatro prejebene resurse i sve uvjete za razvoj, ali s ovim papanima nemamo nikakve šanse. Tako sam se usput posvađao i s gradonačelnicom do te mjere da me ne može više nacrtanoga vidjeti. U principu, nisam se ja posvađao s njom nego ona sa mnom i sa samom sobom. A što se može, ajme političaru koji ne može podnijeti kritiku. A ima još, k tome, da stvar bude gora i za nas situacija teža, ambicije postati saborska zastupnica. Super i prekrasno. I uspjeti će, bogu hvala na nepismenom biračkom tijelu koje HDZ-u prašta sve više od 15 godina. Kada je prije desetak dana u gradu bio Sanader, cijela lokalna vladajuća garnitura mu je tri i po sata klicala, opčinjeni njegovim likom i djelom, pritom cijeli ovlaženi vazelinom. Te "doktor" naš ovo, te "doktor" naš ono... Iako je Vlada samo koji dan ranije otela Šibeniku projekt transformacije otoka Obonjana u luksuzno turističko središte. Umjesto da kritiziraju, ovi moji su spustili hlače do koljena, naguzili se i zavapili: još doktore, još! Znate kako doktori imaju jaki status kod malograđana, u malim mjestima posebno. Doktor je sve, a Sanader sve i svemir još.

Nije prošlo niti par dana nakon što su popušili Obonjan, a pojavila se zamolba (čitaj zahtjev po kratkom postupku) lokalnog biskupa i crkve da se crkvi ustupi jedna ogromna vojarna, inače iznimno važna i bitna, pače neophodna za gospodarski razvoj Šibenika. Mislite da se Grad pobunio protiv toga!!! Ma kakvi, presretni su što mogu crkvi ustupiti to, i što god još htjeli. Jebo razvoj i prosperitet kad ionako prebogata crkva ima pravo prvenstva. Važnija je njihova nekakva škola, nego zapošljavanje stotina radnika u komercijalnim sadržajima na prostoru nekadašnje vojarne. I opet, ponavljam se i plačem, nije prošlo niti par dana, došao glas da se ugasio pomorski fakultet u Šibeniku jer lokalne vlasti nisu pokazale ni trunku želje da im pomognu. Ukratko, ovi lumeni koji vladaju ovim gradom, rade sve da ga unište. Sve što su takli, pretvorili su u zgarište, čak su zajebali i izgradnju spomenika braniteljima u gradu jer su krivo napisali ili izostavili nekoliko imena stradalih. Ne bi vjerovao da nisam svakodnevno svjedok tih stravičnih zbivanja. I onda se gradonačelnica uvrijedi smrtno zbog glupe kritike. Jebote, napisao sam da nema računalo u uredu i da nema mail, da naprosto nema običaj ujutro na početku dana pogledati svoj e - mail, kojeg vjerojatno i nema.... Dakle, istinu sam napisao, a tekst se uopće nije bavio njom nego dvojicom lokalnih političara koji su sušta suprotnost u hrvatskom političkom životu glede informatičke pismenosti jer naveliko surfaju, nabrijavaju svoje mašine i nabavljaju stalno nekakve nove gadgete... Aktualni župan svakoga prvoga u mjesecu kupuje BUG, prati stvari, to je bio povod. Ali ova se raspalila. Kao da sam ja urednik, pa sam ja uz taj zapravo nimalo bahati tekst stavio fotografiju na kojoj ona drži u ruci motiku, uz očitu aluziju "nije informatika za svakoga, ali motika brate valjda jeste". Uh. Jebeš ti političara koji ne podnosi kritiku. Bolje da ode u penziju. Šibenik, taj uništeni grad, već bi samim tim činom predahnuo, da ne kažem prosperirao!

Užas. Tragedija. Nikad gore. A stalno biva još gore. Kad god sam pomislio da gori potez ne mogu povući, oni me iznenade i naprave nešto još gore. Kad bi vam pričao o detaljima, ne bi mi vjerovali, jer ovako glupe stvari događaju se valjda samo još ovdje. Drugdje ljudi na vlasti, iako ovise o stranačkoj stezi, imaju barem trunku sebe, svoga ja, integriteta. Ovi moji idolopoklonici nemaju ništa. Beskičmenjaci, nekarakterni jad. A da bara nekakva oporba postoji. Mrtvi su i ne postoje, kao dinosauri.

A zima nas je ove godine zaobišla. Na moju žalost, jer ja volim zimu. Proljeće je tu, a neke stvari čak ni ovi tragični političari ne mogu sjebati. To je moja jutrošnja šetnja po rivi, uz štekate kafića pune komada, mladih mama, ljudi koji uživaju u fjaki, neradu i kavicama. To je moj život, razlog zbog kojeg sam izabrao život u Dalmaciji i to mi puni baterije. Da nema tih sitnica, samo naizgled sitnica, odavno bi pobjegao iz sredine koja stagnira, u kojoj je svaki iole normalan projekt osuđen na propast. Prije nego što je uspio ugledati svjetlo dana. Volim zimu, mrzim ljeto, ali odgovara mi ovo proljetno, ugodno vrijeme. A kako i ne bi!

Eto, vratio sam se na mjesto zločina, na Zbrdazdola. I neću više nazad, neću bježati, tako mi šibenske gradske vlasti!!!! Ganjati ću zmajeve, ne kao onomad kad mladac bijah ja, već kao posljednja linija obrane demokracije i slobode, kao ribelijen, jebivjetar koji perom ratuje protiv nepravde i beskrupuloznih, a nadasve glupih političara. Znam da ću požaliti zbog iskrenosti i pretjerane kritike u ovom povratničkom XXX-u, ali jebiga. Večeras sam nepromišljen, netrijezan i nabrijan. Kasna je ura, ja neispavan, a rano ujutro čeka me posjet kod šefa policije, s tim da pojma nemam što me čovjek zove. Nakon toga idem kod jednog od dvojice koji su bili oteti u Nigeriji, malo popričati, čuti kako je bilo iz najbolje moguće pozicije, kad čovjek stigne doma, svoj na svome, kad se raskomoti i osjeti sigurnost, komod da može pričat otvoreno....

Nema do mog posla, nema do Dalmacije, i lijepog vremena. Jedino je Hajduk zajebo, zajebo je jako, rastužuje me sve češće u posljednje vrijeme. A ni moj mali Ante još nije zaigrao kako treba. Hoće valjda, mora, bit će nešto od njega.... Eto ga. Vidimo se ekipa, vas 11 što me čitate. Laku vam noć....