www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 99, 09.05.2007.)

Nihilizam majko! O Ante, mlohava čuno, jebote, ovo je 99-ta !!!!

...vlak, željeznica, srce svira blues... život, besmislica, oh kako sam lud... sunce... sunce u mom oku... HA!!! Tako nekako išla je pjesma jednog lokalnog benda, tu kod mene u Šibeniku. Zvali su se "Panika" i bili masu napredni, nadareni i dobri. Iz tog benda kasnije je nastao jedan još jači projekt, "Close Distance", a svirali su nekakav mračnjak, furali se na, štajaznam, "The Pixies" i "Joy Division". Bili su više pop, nego nekakva alternativa, ali je ipak to bila teška alternativa u usporedbi s modernim kvartovskim bendovima u sadašnjem vremenu.

Što želim reći? Da je krajem osamdesetih godina odapetog stoljeća, nekakva društvena svijest, da ne kažem svjetonazor, bila neusporedivo kvalitetnija nego danas. Imam osjećaj da su mladi ljudi u to vrijeme bili na jednoj visokoj intelektualnoj, umjetničkoj, kulturnoj i ne znam kakvoj sve ne razini. Iz ondašnje perspektive gledanja, ništa posebno, ali iz ovog kuta - jebote, bila je to prava renesansa, doba procvata ideja, doba orgazma, eksplozije talenta i kreativnosti koje je prirodno moralo prerasti u revoluciju. U ovom slučaju, u rat, rat koji je sve promijenio, i vratio scenu u kameno doba. Ne usuđujem se niti pokušavati zamišljati što je sve ta divna revolucija mogla dati ovom gradu i kakav bi Šibenik danas bio da je bilo drukčije.

Ideja da se danas uopće bavim ovom temom, rodila se u trenutku, onako kako se sve ideje rađaju. Cijelo popodne sam bio nervozan zbog razloga koji za ovu temu nije bitan, i da ubijem vrijeme koje sam pod svaku cijenu morao ubiti, gledao sam CMC na TV-u. Dok sam gledao legendarni bend Azra i pjesmu "A šta da radim?", verziju uživo s onog snimanog zagrebačkog koncerta na turneji "Između krajnosti", odnosno "Zadovoljština", obratio sam pozornost na razdraganu masu u publici i shvatio da je ta ekipa masovno četiri godine iza tog koncerta otišla ginuti po frontovima. Ti mladi ljudi u naponu snage, u jednom su trenutku naprosto zaustavljeni, na najgori mogući način. Miloševićeva idiotska politika i tragične okolnosti i događaji koji su uslijedili, trajno su ih sjebali, a isto tako sjebali desetljeća spontane proizvodnje kvalitetnog hrvatskog društva.

Vraćam se u Šibenik koji je krajem osamdesetih imao tri kina, nekoliko jako dobrih lokala u kojima se puštala vrhunska glazba, muzika kakvu danas teško da možemo čuti igdje u Hrvatskoj. Kazalište je stalno mijenjalo program, igrale su odlične predstave. U glavnoj diskoteci koja se, zamisli čuda, nalazila usred grada, u mrtvom centru, svirala je vrhunska mjuza, ali ono baš strava muzika. Ta diskoteka bila je za "komercijalu", za razliku od primjerice legendarnog "MZ-a" gdje su zalazili punkeri, darkeri, HM čeljad, hišpičari i ostali "neprilagođeni". Bila je sjajna, sjećam se, na žalost samo kroz maglu jer samo sam par puta tih godina kao dijete od 13 godina ušao unutra. Dva bilijarska stola na početku, blizu ulaza. Sjećam se kako je mračno bilo, svijetlilo je samo iznad stola, i sve je bilo puno dima. Ono, kao iz filma. Dolje je bio podij, šankovi nakrcani... u jednom kutu bili su kao, neznam, "rokeri", drugdje šminkeri, pa rockabily ekipa, pa komadi... hašomani i narkofili u separeima, odvojeni... U to vrijeme komercijala je bila vrhunska glazba, a ne kao danas, kad je kvaliteta u 99 posto slučajeva ono što sluša ultra manjina, jebiga. Pa zaboga, u to vrijeme šminkeri su slušali Eurythmics i ranu Madonnu, to je bila komercijala, kao, jebo to, to je glazba za masu. Jebote, dao bi guze da seljačine danas to slušaju!!!

Dobro, da me se krivo ne shvati, svjetski trendovi nemaju veze s ovom pričom i ne umišljam da bi Šibenik, da nije bilo rata, ostao nekakav rockerski otok. Ma kakvi. Pokušavam samo primijetiti da je u sutonu trulog socijalizma, postojalo građansko društvo kakvog danas praktički nema više ni u zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, a kamoli u Šibeniku. Onomad je jedan Knin mogao komotno napuniti veliku dvoranu poklonicima nekakvog prosječnog benda kojeg, primjerice, u Zagrebu danas dođe slušati 150 ljudi maksimalno. Azra je još na zadnjoj ljetnoj turneji, s Pađenom, Leinerom i Kippom, svirala u svakoj dalmatinskoj rupi i sve je bilo krcato. Tri ljeta za redom, krajem osamdesetih, bio sam na tim koncertima u Primoštenu, opet ko dite koje su pustili unutra samo zato što sam znao ljude na vratima. Nisam ja kurca kužio onda Štulićevu spiku, ali sjećam se da je sve bilo puno. Da Azra danas svira, da su novi bend, s istom karizmom, sve isto, nitko ih u Hrvatskoj ne bi jebavao dva posto! Stavljam kurac na panj da je tako. A to je nama naša borba dala. Rat nas je ujebao i to je jasno svakome, za to ne treba biti previše pametan. No, nije na ujebao borbama, krvoprolićem, granatama, krvlju... ujebao nas je HDZ, pokret, nacionalizam, svirepo i nekontrolirano svršavanje na tradiciju pod svaku cijenu, u svakoj prigodi i u svakom trenutku.

Odjednom, sve ono od jučer trebalo je zatrti, zgaziti i popljuvati. Pa smo uzeli sebi desetljeća evolucije. Na špici, na vrhuncu društvenog razvoja, na posljednjoj stepenici poskliznuli smo se i strmopizdili dolje u provaliju gluposti, pali u govna iz kojih se još dugo nećemo izvući. A sve samo zato što smo slijepi, mi Hrvati - guske u magli!

Šibenik AD 2007 .... Ona diskoteka koju sam spominjao već deset godina ne postoji. Bili su je renovirali, ali hrvatski "dance", to nenadjebivo smeće s početka i iz sredine devedesetih, presudilo mu je. Pa "Vesla", kako se disko oduvijek zvalo, više nema. Nema ni "MZ-a", oaze za kulere, neprilagođene, supkulturaše, nema ni te bine na kojoj su odsvirani najbolji šibenski koncerti. Anarchy Language, 300 duša, nema mjesta ni za iglu. Da organizator nije između podija i stagea u gusto naslagao školske stolice s nogama kao šiljcima okrenutima prema publici, punkeri bi vjerojatno bili pojeli Krešu i ekipu iz benda. Jebote. U tom tamnom komunizmu svaki je kvart imao barem jedan kompleks prostorija Mjesne zajednice, a ova je "Mjesna" (MZ) bila kazalište lutaka, klub, mini lokal... ma sve, rasadnik kreativnosti i ideja. Ponekad mi je stvarno žao što nisam koju godinu ranije rođen, pa da sam iz prve ruke mogao živjeti te godine renesanse. Ovako sam dobio utješnu nagradu, kao zadnji vlasnik ključa čuvene "Mjesne". Ključeve sam jednog popodneva morao vratiti, dan nakon što nas je policija sve privela zbog uistinu previše nabrijanog i vrlo, vrlo perverznog tuluma na kojem su ljudi i kroserima ulijetali unutra na zadnjem kolu... vani su se pankeri gađali bocama, a jednog policajca doživotno je sigurno šokirala lezbijska scena tri vrlo alter komada koje su se lizale na Marshallovoj kutiji u prostorijici gdje smo vježbali i držali gajbe piva, skladištili travu i ostalo. Ah, mladosti. ...pardon...(Vida pozdrav, i nemoj se češati po jajima i tako se cinično smijati dok čitaš ovo!!!!).... Ako ništa drugo, moji Rebelsi zadnji su bend koji je zasvirao na pozornici "Mjesne", koja danas ni fizički ne postoji jer je srušena, i tamo je danas neka nova zgrada. RIP MZ.

Kako netko tko je rođen u Šibeniku prije negdje, neznam, između 14 i 20 godina, može danas biti kreativan onako? Jasno, kreativne djece nema vjerojatno ni manje ni više nego onda. Jasno da govorim općenito, o masovnoj kreativnosti jednog građanskog ili negrađanskog društva. Ovi rođeni prije 14-20 godina nikad u životu nisu osjetili čak ni tako banalne stvari kao što je odlazak u kino u svom gradu. Zamislite, jebote život!!!! Dakle, ta djece nikad u životu nisu doživjeli taj najobičniji filing, da se dogovore ujutro u školi da navečer idu gledati Spidermana 3, pa poslije odu na piće i pizzu komentirati film. Ta djeca nikad u svom životu nisu u gradu imali adekvatnu diskoteku, u kojoj se pušta vrhunski mainstream, niti alternativu takvom mjestu, nekakvi klub kojem se boje priči, jer ih starci odmalena plaše tim mjestom i spodobama narkomanskima koje tamo zalaze. Oni ne znaju za mjesta i pozicije u tim mjestima pristup kojima se stječe statusom, odjećom, svjetonazorom... oni kad danas izlaze, nemaju pretjerano širok spektar tema za razgovor. Sumnjam da danas neki klinci dubokoumno raspravljaju o coveru nekakvog albuma, kako su "metalci" iz mog djetinjstva (oduvijek su me živcirali ti HM ljudi) mogli satima razgovarati o Edyu, nakazi s ploča Iron Maidena... pa su ga crtali, pa su zbog te HM ikonografije tražili knjige, širili opće obrazovanje... da odem malo sad u "preopćenito", čini mi se da sam u ovom trenutku konačno shvatio zašto je danas toliko nepismene djece, nepismenih čak i novinara iz mog okruženja gdje 90 posto novih, mladih novinara , pa i onih koji su završili faks, nemaju pojma o gramatici, totalno su nepismeni.... Pa jebote, zato jer nisu čitali stripove. Nek me Bog dragi kazni, ali ja sam uvjeren da sam osnove naučio baš iz stripova, koji su, da stvar bude gora, u 95 posto slučajeva bili na ekavici.

Da se vratim ja generaciji 14-20... djeci rođenoj u ratu i oko rata. Ona danas u Šibeniku, a Šibenik je prosjek, dobro, nešto (puno) lošiji prosjek, ali ipak hrvatski prosjek, nemaju nikakve one klasične građanske sadržaje. Današnje društvo ne ulaže u to, naprosto zato što je sve privatizirano, a društvo još uvijek ne gleda blagonaklono na nevladine organizacije koje je Tuđman ocrnio da nije mogao više, a jedino i samo one mogu pružiti ljudima alternativu. Država mora odriješiti kesu. I obrazovati lokalnu samoupravu da djeluje u tom pravcu. Konkretno, šibenska lokalna samouprava nema šanse da bi pomogla bilo kakvim nevladinim organizacijama. Ona ih sotonizira, sve osim možda par braniteljskih ili onih čisto kršćanskih, radikalno dakako. Sve ostalo su po njima neprijatelji. Za njih su svi pripadnici bilo kakve potkulture po defaultu narkomani. Pa se ti probaj s takvima uputit prema Europi.

I što onda djeci 14-20 preostaje? Kako oni uopće mogu naprijed, kad alternativu nisu u životu nikad ni vidjeli. Zamisli ironije paklene, sve to u doba interneta, u 21. stoljeću kada su informacije dostupne, transparentne, otvorenije nego ikad prije!!! Strašno. O Bože, da nije bilo rata, ona bi liberalna mladež ovu zemlju podigla do neslućenih visina. A ovako, oni najbolji među njima, oni s najvećim mudima i najpametniji, ostavili su svoje živote na bojištima diljem Hrvatske ali i daleko izvan nje. Mnogi među preživjelima, danas su fizički, i često još puno teže, psihički, teško stradali. Društveno obespravljeni, prevareni... Bili su u naponu snage, inteligencije i kreativnosti. Dizali visoko ruke gore na koncertima Azre, da bi u samo jednom užasnom trenutku, morali uzeti u ruke puške, ratovati, boriti se i ginuti, za novu zemlju, za slobodnu Hrvatsku, državu koja je na početku, kojoj će desetljeća trebati da ponovno stigne do renesanse... kako tužno. Ubili su našu najveću snagu, dušmani, četnici. A gle ironije, naša djeca, klinci iz generacije 14-20, danas umjesto probrane vrhunske prijeratne glazbe, danas slušaju cajke, najgori srpski melos, glazbu protiv koje smo se borili u ratu za slobodu, za vraćanje svog teritorija, ali isto tako u ratu kojim smo željeli reći da je naše mjesto negdje drugdje, da je naša kultura nešto drugo, i da smo usprkos sličnosti i slavenskom korijenu, mi ipak drukčiji. Više od deset godina iza rata, naša djeca obožavaju sve ono od čega smo htjeli pobjeći. I što tu mi sad možemo? Kurac. Ništa... baš ništa.... Ništa.

Moj grad nije grad. Prošlog tjedna ispred moje zgrade neki je manijakalni pubertetlija skuterom na pješačkom prijelazu pokupio suprugu od kolege i polomio joj dva rebra, nogu, ma živu je prebio. Bilo je 22 navečer i nazvao sam kolegicu, direktoricu najjačeg lokalnog radija sa županijskom koncesijom, kako bi je zamolio da odmah u eter objave linč, da se traži motorist i takav i takav stučeni skuter. I znate što mi je rekla? Da je to nemoguće jer, što sam ja lud kad mislim da nekoga u tu uru ima na radiju!!! Jel vi to možete zamisliti ljudi moji!!!! Da, na glavnoj radio postaji nakon 19 sati nema pasa, a da užas bude to veći, u 19 sati oni prenose vijesti Hrvatskog radija, stara navika još iz rata. I to je najnormalnija stvar i ne dao bog da bi netko shvatio da je to prilično debilno!? Da netko konačno definira i nametne nekakav program. Nema šanse u ovoj rupi od grada. Tjednu novinu vodi, uređuje moja draga prijateljica. I nek mi zamjeri ako želi, ali ona je totalno nepismena. Ne nepismena kao ova generacija 14-20 koja je nepismena jer je to tako, zbog svih onih okolnosti. Ne, ova je manje pismena od prosječnog osnovnoškolarca. Ali ona suvereno i ambiciozno fura svoj film i ne jebe kritike, ne želi učiti i zapravo odbija ikakvu pomoć. I tako uz dvije radio postaje koje uopće nemaju program, imamo i novine koje bi bile smiješne da nisu tragične jer objavljuju osnovnoškolske zadaćnice, nelektorirane tekstove bez mozga, opremljene nelogičnim naslovima... tamo egida postoji jer egida mora postojati, ali ona nema smisla, baš kao naslovi, nadnaslovi, podnaslovi... to je uvjerljivo najgora tiskovina na svijetu i stavljam kurac na panj da je i najlošiji hrvatski fanzin gramatički kvalitetniji od tog smeća od novine. A lokalna televizija! To je posebna priča, a kako više nemam želuca danas, reći ću vam samo da je vidno i poprilično veće smeće od spomenute novine i radijskih emisija iza 19 sati. I što ja onda očekujem od modernih klinaca? U gradu koji vodi gradonačelnica koja još uvijek živi u eri Franje Tuđmana i njeguje psihozu rata. Kombiniranu radikalnom kršćanskom retorikom po kojoj su primjerice punkeri djeca iz pakla. Odo tren do WC-a da se zavežem za konop od vodokotlića i ubijem. Zbogom.

Ante Pancirov