www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 100, 21.05.2007.)

Stota je, draga je i slatka, a kopile je, jer matere nema!

Sto puta ponoviti za redom riječ kolumna je pun kurac, a kamoli napisati sto kolumni. Nisu to neka genijalna djela, nije to ni blizu ostavštine velikih kolumnista, ali ponosan sam što sam sto puta objavio kombinacije vlastitih rečenica. Bilo je u tih stotinu XXX epizoda možda i previše do boli dugačkih žalopojki, najčešće obojanih subjektivnim prenemaganjem i apokaliptičnim proricanjima jednog običnog diletanta, odnosno mene samoga, ali bilo je i nekoliko skroz uspjelih priča, štorija na koje sam i danas ponosan i ne pada mi mrak na oči dok ih čitam. U principu, ponosan sam na tu svoju "dicu", svoja isfuravanja u bolesno nepravilnim vremenskim razmacima, ispisana krajnje neorganizirano, bez ikakve forme i trunke obzira prema književnosti, a ako ne književnosti, onda barem prema onim najprizemnijim gramatičkim okvirima.

Nisam ja dobar. Daleko sam od dobroga, ali utvaram si da sam dosljedan, ako ništa drugo, onda barem u apstrakciji i ponekad pretjeranom preseravanju. Kao da preseravanje može biti drukčije, a ne pretjerano? Nihilizam pod svaku cijenu, psovanje, furanje na Kamova, Bukowskoga, stalno i dosljedno pičkaranje desnice i partije na vlasti... jesam što zaboravio? Ha, ovo je odvratno i besramno jer kao da pišem recenziju sebi!? Tko je bez grijeha neka baci kamen prvi! A ja sam se nabacao kamenja. Stijene sam bacao, velike i najveće...

Više se ne sjećam kako ni zašto, ali prvi put sam objavio XXX trećeg dana mjeseca studenoga. Godina je bila 2002. "Da ne živim ovdje, ne bi vjerovao, mislio bi da je SF", bio je naslov mog prvog izleta na "Zbrdazdola". Velikom gazdi Ciglenečkom to se svidjelo i malo, pomalo, suradnju smo nastavili. Tek šestom XXX-u dali smo ime (Mrtva ljubav), a od 10. smo svakoj davali naziv. Moram priznati da te priče nikad nisu bile za masovnu potrošnju jer sam najčešće pisao o sebi i stvarima oko mene. Ipak, mnogima je očito to bilo zanimljivo. Primjerice, Maja ili Bane, cura iz Zagreba i dečko iz Beograda, svih ovih gotovo 5 godina su stalno tu blizu. Maja još ima nekakve veze s Šibenikom, ali Banetu je to "špansko selo", koje ga valjda asocira na Hrvatsku općenito i iz opisivanja Šibenika doživljava kako je živjeti u bilo kojoj hrvatskoj provinciji. Uvjetno rečeno provinciji, jer Šibenik ipak nije nekakva nedođija. Ipak je to grad, u kurac.

U principu, ja stvarno ne znam što bi trebao danas pisati, o čemu bi trebao pisati u ovoj jubilarnoj, stotoj XXX priči... U mapi "NEDOVRŠENO", podmapi foldera "TEXTOVI" u mom laptopu, imam dva dokumenta s ključnim riječima u nazivu XXX100. U prvoj sam pisao o francuskim izborima i tezi kako bi to izgledalo da na hrvatskim izborima pobijedi desnica, a onda ekipa zapali gomilu automobila po rubnim četvrtima metropole, po štajaznam Trnavi, i mjestima između Dubrave i Sesveta... kako nisam na vrijeme poslao kolumnu, vrijeme me pojelo, pa sam počeo pisati drugu. Ista stvar, vrijeme me satralo pa je bilo besmisleno slati XXX o Eurosongu, srpskoj Narodnoj skupštini....

Koliko toliko, mogao bi iskoristiti neke teze o i dalje aktualnoj hrvatskoj predizbornoj kampanji za skore parlamentarne izbore, ali ne uklapa mi se to u stoti XXX. Možda sve to ponajbolje govori o tome koliko sam zapravo malen, nekvalitetan i loš? Jer uvjeren sam da bi jedan Dežulović napravio vrhunsku štoriju od svoje stote kolumne! On bi to složio tako da bi na sve strane vrcao vatromet, sve bi se treslo i bilo bi do jaja smiješno. Čak bi i notorni Josip Jović udahnuo život u svoju stotu, koliko god se meni ne bi svidjela ni jedna jedina njegova teza.

Jebiga, ja mogu prostačiti, kenjati o crnilu, o kraju svijeta i spominjati nacionalne starlete, javno besramno pisati o tome što bi im sve radio... Ja se mogu tekstom grčiti i snebivati zbog neprofesionalnosti nekakvog Tihomira Desnarevića kojemu u mesiju dolazi gospićki biskup pa zajedno karaju partizane i helsinški odbor. Mogu se izvlačiti na provincijalnost i svoje neznanje nadopunjavati nihilizmom. Mogu urlati, vikati preglasno i šarati po zidovima odavno isfurane grafite. Mogu to samo zato što mnogi u mom selu nisu nikad čuli za te isfurane fraze, pa sam ja kao faca, ja sam onaj koji zna više, a zapravo tek diletant, kradljivac i bitanga... lopov koji se stalno nateže sa sudbinom, tom kurvetinom... ma što kurvetinom, jer uvreda je za kurve nazivati sudbinu kurvetinom. Ona je kuja, kučka, ona je štraca, a ja sam klaun iz jeftinog igrokaza nikad postavljene predstave koju vježbaju tek tako u provincijskom kazalištu, iz dosade dok kiša vani sipa već četvrti dan za redom pa ti ne preostaje ništa drugo osim da pripremaš predstavu koja će propasti čim iziđe sunce, ili da izvršiš suicid... gadan izbor, nema što!

Kad već nisi najbolji i nema šanse da se nametneš među gigantima, uvijek možeš radikalnim istupima bilo kakve vrste steći rejting. Makar loš. I najgora reklama je reklama. Od sto tekstova, nekoliko ih mora valjati. To je zakon velikih brojeva. Jer od toliko glupih rečenica, njih par će ispasti suvislo makar to bilo slučajno. To je moja deviza. Kvantiteta jednako barem minimum kvaliteta, ako ne može već biti ultra kvaliteta. U mojih sto rečeničnih isprdaka profitirao sam garantirano. Izazivao različite reakcije, čak i erekcije, međunožna vlaženja kod pripadnica nježnijeg spola, a možda i povraćanje kod osoba slabijeg želuca. Bitno da je bilo reakcije, nebitno kakve jer reakcija je reakcija, važno da je ima, važno da reagiraju, pa makar sa suicidalnim tendencijama. Oh kako to jebeno zvuči! Suicidalna tendencija! Ma smrzneš se čim to čuješ, a ako izgovoriš, u trenu pomisliš kako si samo učena osoba. Jer nije lako to izgovoriti, a kamoli zapamtiti. A još ako znaš značenje... pa ti si genije, jebeni genije...

Današnje vrijeme je raj za varalice. Pogrešno! Svako je vrijeme raj za varalice, a kad smuljaš muljatora onda stvarno možeš biti siguran u sebe, možeš biti siguran da si najbolji i da si predodređen za neslućene visine. Ja sam se oduvijek nadao da se neću morati previše truditi da bi uspio. S vremenom se moje poimanje uspjeha rapidno smanjivalo pa sam vrlo brzo shvatio da u srednjim dvadesetima ipak neću voziti Jaguara, ali to me nije bacilo u očaj. U ranim tridesetima i dalje ne vozim Jaguar, a iskreno, živo me se jebe hoću li ga ikad voziti. Vjerojatno neću i boli me kurac što neću. To je ta razlika, ta promjena u odnosu na ranu mladost. Važno da sam postigao ono najvažnije, svoj prioritet - ne raditi previše, raditi koliko želim i kad želim, te najvažnije - raditi s guštom. Moj rad je pisanje, a vrhunska baza je to što mi plaćaju da pišem, što mi masno plaćaju da pišem. To je najvažnije, to je najbolje. Kako da žalim za Jaguarom kad sam se usrećio!? I da, postigao sam još jednu bitnu želju iz mladosti; uspio sam odjebati vojsku i nikad u životu nisam morao slušati polupismenog desetara, ili kako se god to zvalo po novome, u hrvatskoj vojsci.

Nego, kakva bi ovo bila kolumna, a još k tome stota, jubilarna, kad se ne bi pozabavio i nekim aktualnim zbivanjima. Iako sam ponajviše u ovih prvih sto XXX epizoda trackao o sebi i o svijetu iz prvog lica, ipak sam često proživljavao kroz rečenice i sve ono što bi me na bilo koji način zaintrigiralo sa strane, bilo da se radilo o politici, glazbi, estradi, pornografiji, književnosti, umjetnosti, sportu... pa onda, primjerice, krenimo sportom. Kakva bi ja pizda bila da ne čestitam Dinamu osvajanje prvog mjesta? Svaka čast! Razbili su nas i te zadnje večeri, prošle subote na Maksimiru u neviđenoj atmosferi. Stvarno su purgeri napravili vrhunski štimung i svjetski proslavili naslov i rekordni broj bodova. Odmakli su svima samo tako, pa i na taj način pokazali koliko su bolji bili od svih drugih. Drago mi je da bar jedan hrvatski klub stvara temelje za europske visine, i usprkos silnoj ljubavi prema mom Hajduku, bio bi sretan da Dinamo konačno napravi nešto u Europi narednih mjeseci. Ova ekipa, siguran sam u to, može jako puno, a nesumnjivo Dinamo već narednih tjedana namjerava pojačati tim novim, jakim imenima, počevši od Roberta Kovača. Nadam se da će uspjeti zadržati Modrića, Čorluku i nenadjebivog hrvatskog reprezentativca brazilske krvi Eduarda barem do Nove godine i s njima naguziti prvo sve one nižerazredne momčadi u pohodu na Europu, a zatim možda i koju veću zvjerku. Bilo bi lijepo kad bi hrvatski klubovi počeli značiti nešto u Europi. Danas Dinamo, sutra Hajduk od kojeg dogodine očekujem najmanje ono što je stvorio Dinamo. A onda, preksutra, za koju godinu, možda se čudo nastavi, pa i moj Šibenik dodirne stranu travu barem tijekom prva dva, tri (pret)kola kupa UEFE. E što bi to bilo super! Pa jednom na nekom novom stadionu na Šubičevcu zaigra, štajaznam, Palermo!? No, šalu i snove na stranu, onaj mali Dudu sigurno će 2008. eksplodirati negdje vanka, ali i ostali njegovi suigrači, koji red prije nabrojani. Do tad će, nadam se, moje šibensko dite Rukavina početi zabijati barem u HNL-u.

Politika! Politika? Jebala je općina, čini se da SDP po prvi put nakon dugo vremena vodi za koji promil HDZ. A to je dobra vijest. Mislim da bi bilo zgodno da HDZ siđe barem na jedan mandat u opoziciju jer bi bilo bolje da u uniju uđemo u jednom liberalnijem, da ne kažem urbanijem štihu. Dosta su ovi konzervativni, a trenutno nije vrijeme za konzerve. Treba nam malo više građanskog štiha, slobodnije i nesputane atmosfere u društvu, a to uz aktualnu vlast nije moguće. Kenjkavi su, naporni su brate. Dosadile su mi te sumorne face, one haljine od čičaka do brade Jadranke Kosor i renesansnih punđi ministrice Kolinde. Jest da u slučaju promjene vlasti više nećemo imati ministra policije za smijanje, ali to je cijena koju možemo platiti, uzimajući u obzir sve moguće akontacije...ovaj, pardon, konotacije, tako mi jubitoa.

Iako Ivice Račana više nema, a on bi po meni bio prvi izbor za premijera nove vlade, vjerujem, i tu sam veliki optimist, da će oporba dati dovoljno jakih imena za sve fotelje, počevši od premijera, pa nadalje. Zasigurno, ovakva će situacija olakšati Ratku Čačiću, koji sada može biti lider bez sukoba s SDP-om, barem ne na onoj razini sukoba kakav je bio očit i vrlo moguć dok je veliki Račan bio živ. Ovako se Čačić nameće kao logičan izbor jer on je provjeren menadžer, vrhunski muljator, ima muda, gard, nije glup, nije konzerva što je vrlo važno jer je to dosad jedina razlika između njega i Sanadera koji, doduše, u principu uopće nije konzerva, ali je u HDZ-u, pa mulja. Čačić fakat ima program i to nije floskula. Taj HNS je stvarno rano skužio kolika je važnost programa i tu su stvarno prvi. Zato buduća vlast mora računati na njih i programe koji su sjajno realizirani u Čačićevoj županiji. Reći će netko, lako je biti pametan tamo kad je to bogat kraj, ali kurac bato. Bogata je i Dalmacija, koliko god to nekome zvučalo kao SF, pa opet imamo kurac. U mojoj županiji izviru sve dalmatinske rijeke, i imamo najviše pitke vode vrhunske kvalitete, pa opet nije otvorena niti jedna punionica. To znači da je lokalno vodstvo toliko glupo da nisu sposobni doslovno ZAGRABITI i u boce PUNITI jebenu vodu! Da je dalmatinsko kamenje zlato, mi bi jednako bili sirotinja i to je tako oduvijek. Zato bi ja Čačiću dao mandat. Čačić je jedan od onih muljatora, pionira koji su skužili da nije fora krasti po Hrvatskoj koja je kosti i koža nego da treba pokupiti EURO lovu! I tu mu skidam kapu. ON, Jakovčić i još svega par njih kuže tu igru i imaju u glavi dovoljno pameti i rogova da se bodu s Euro stokom, pa bi im ja bez puno pametovanja dao mandat i poslao ih u vatru! Došlo je nova vrijeme, nastupamo na EURO pozornici i trebamo naučiti nova pravila igre. Sanader je počeo kužiti tu igru, ne mogu reći da ne peška, ali on samo grebe površinu, ne kuži da priča mora cirkulirati, unutra - vani, unutra - vani, da nije baza uvesti Hrvatsku u Europsku uniju nego dovesti EU u Hrvatsku. Mislim da je Čačić to skužio, i nadam se da će znati prenijeti tu spiku na ostalu bagru iz buduće vlade. Možda i ne bi imao ništa protiv i da Sanader to skuži, samo da Hrvatska profitira, ali iskreno, pun mi ih je mali. Dosadni su, grezi u toj svojoj pretprošlostoljetnoj furki. Ono, zaostali su, morbidno su zatucani, i bave se tako nebitnim stvarima da je to za eksplodirati iz želuca, preko jednjaka pa kroz usta vani s marendom od muke. Zamaraju sebe i nas s pizdarijama, doduše, na račun toga oni dobivaju punte na izborima jer marva koja za njih glasa živi od te davno pokopane spike, ali brate - dosta je bilo. Ajte vi malo u opoziciju, pa kad mi uđemo u uniju, kad se skuliramo i malo zaspemo, pa nas počnu tucati sa strane, ta pusta stoka furešta, onda vi opet nastupate, da branite nacionalne interese jerbo to i je vaš posao. Pa zato sad smjesta u opoziciju drugari!

A ja odo u kadu malo se rastezati pa u krpe. Ujutro moram konačno posjetiti svog kontroverznog sugrađanina, poznatog Karla P., koji se prije par godina na 13 dana bio zabarikadirao u svojoj kući i prijetio da će pobiti policajce ako krenu prema njemu. I nisu ga dirali, specijalci su čekali svih 13 dana, hehe. Moram ga pitati zašto je prije desetak dana prijetio jednoj gospođi, članici švicarske Vlade da će je ubiti, kao i prvog čovjeka jedne tamošnje oblasti. Trebao sam se danas naći s likom, a nisam stigao. Zvao me jednu 280 puta na mobitel, vidio sam maloprije. Da ne misli čovjek da ga ignoriram.

I tako, gotova i ova stota XXX bedastoća. Sada imam prvih sto, a ko zna, možda se moj nakladnik odluči tiskati to!? Da nisam lijen, otišao bi do Gradske knjižnice Juraj Šižgorić Šibenik, institucije koja i izdaje, među ostalim, ali lijen sam. Ma što bi to meni, nisam ja to zaslužio. Samo bi se ufurao da sam artist, književnik, nedabog. Ha. A ovako, slobodan kao ptica, nesputan, i u svakom trenutku mogu nestati kilometrima daleko, čim se iza ugla dogodi sranje i zamiriše na opasnost! Ajdte, drugarice i drugovi, do 101.

Ante Pancirov