(kolumna no. 93, 20.3.2007.)

Svijet se raspada, a mi bi u svijet

Kad su prije četiri godine počeli ginuti prvi koalicijski vojnici u Iraku, cijeli je svijet bio ganut. Kao, strašno, jadan vojnik... John Doe... mislim, znalo mu se ime, išao je prilog s izjavama ožalošćene majke, sestre, djevojke, gledali smo priču o njegovom ratnom putu, par dana kasnije prikazivali su ceremoniju s Washingtonskog Arlingtona, poznatog vojnog groblja na kojemu pokapaju američke heroje uz onaj poznati igrokaz uštirkanih vojnika koji pucaju u zrak dok nad njima počasno lete avioni F-16.
A onda je poginuo drugi, pa treći, svakoga dana sve više ih je ginulo. Mrtve Iračane nisu ni brojili. Danas, četiri godine kasnije, čak 3 i pol tisuće vojnika leži dva metra ispod zemlje zbog modernog kolonijalizma, globalizacije i lakomosti, drske i odvratne patološke želje da se kontrolira nafta.
Odavno je svim jasno, a mnogi među nama to su znali i davno prije, da u Iraku nije bilo oružja za masovno uništenje, američkog alibija i motiva da republikanci uopće započnu ovaj nepotrebni i užasni rat u kojem je ovisno o procjenama i izvorima ubijeno između 60 i čak 650 tisuća jadnih ljudi. S obzirom da je ovo ipak tek početak, iako je prošlo četiri godine od početka rata, uvjeren sam da je Vijetnam bio pičkin dim za Irak. Klima na planetu drastično se promijenila, politička klima, na nju mislim, mada je i ova "atmosferska" u velikom kurcu.
Čim je završio hladni rat, a svijet ostao faktički na jednoj jedinoj legitimnoj supersili, ravnoteža je nestala i svijet je postao vrlo konfuzan. Sjetimo se samo cijena nafte i drastičnih poskupljenja, a gotovo svakodnevno doživljavamo ekonomske infarkte i burzovne potrese. U neuravnoteženom svijetu s jedne strane nalazi se ratoborna Bushova zemlja s tvrdim republikanskim mentalitetom i svim konotacijama koje uz to idu, a s druge strane je jalovo ujedinjena Europa s istokom i vječno krvavim Balkanom, puna pukotina Rusija, eksplozivni bliski istok i dakako, onaj pjeskoviti i naftom perverzno bogati teritorij između Izraela i Pakistana, glavna pozornica krize.
Rezimirajmo. Na horizontu se nazire nuklearni Iran, po svenu sudeći pravi problem. Amerika je oslabljena u svakom pogledu i ne usuđujem niti razmišljati o mogućem ishodu, dok Kina, Indija, Pakistan, pogotovo Sjeverna Koreja šute šutnjom specifičnom za divljinu dok se iščekuje neko veliko sranje.
Kad promislim o svemu što sam napisao u ovih nekoliko pasusa ne mogu da ne zaključim koliko je nevino i naivno to moje filozofiranje. Jer rat je potreba, rat je normalan i to što se događa mora se događati. Tragično je i tragično smiješno iz perspektive vječnosti promatrati Hrvatsku kako teži postati 28. državom ujedinjene Europe dok se sve ruši poput kule od karata. Ako je vjerovati povijesti, sve će uskoro otići u kurac jer Hrvatska zahvaljujući Zvonimirovom prokletstvu ne može biti predugo suverena. Taman kad uđemo u EU, ona će se raspasti. Ovako ili onako. I odjednom ćemo se naći u novom svjetskom poretku u kojem će mali najebati i dobiti u najboljem slučaju status nekakve jalove autonomije uz veliku Italiju, modernu Austro - ugarsku ili čak, pa k vragu sve, nekakvu SF Balkanoslaviju. Zar nije to realno?
Nisam euroskeptik. Nedajbože. Ja želim u Europu, što prije. Ali nasmijava me povijest i kurva sudbina, ta drolja koja uvijek zajebe kad je najbolje. Ne znam zašto se uopće bavim ovim globalnim sranjima o kojima ionako pojma nemam pa samo ovako površno grebem po površini, kad imam dovoljno sranja oko sebe, puno bliže, u svom malom životu u dalmatinskoj vukojebini. Ajd dobro, nije vukojebina, nemojmo tako, koliko god bio rezigniran i ljut zbog debilizama kojima nas bombardira lokalna vlast svakodnevno. Smiješno se pjeniti zbog Iraka dok traje rat s komunalnim sranjima, lošom lokalnom politikom i nedostatkom ikakve opozicije. Treba pothitno smijeniti vlast u Šibeniku, ali problem je u tome što nema nikoga da preuzme vlast.
Treba neka faca izići iz sjene, okupiti dvadesetak pametnih ljudi i izići na izbore s nezavisnom listom. Sumnjam da takvog mudonje ima među nama, a i da ima, ne bi mu bilo lako jer do sada su nezavisni bili samo lokalni biseri. Tako da narod nezavisnima ne vjeruje. Nevažno, jer će marva opet glasati za HDZ. Za "Vranju" našega, rekle bi nepismene babe.