41. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (22.1.2004.)

UVODNIK

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti)

Već neko vrijeme, otkad sam najavio zatvaranje mog malog narko dućana, dobijam mail-ove koji pozivaju na nastavak pisanja. Iskreno, volio bih nastaviti sa pisanjem, ali već sam rekao da nemam više što pametno za napisati. Jednostavno nemam. I što se tu može? Mogao bih pisati nešto slično onome što inače privatno pišem, nešto slično mom intimnom dnevniku, ali vjerujte mi, to više liči na davnik nego na dnevnik. Ono može proći kao nešto što samo ja čitam i pišem, ali objavljivati te moje nepovezane misli sasvim je nepotrebno. A i ideja završetka točno na godišnjicu početka pisanja strašno mi se sviđa i ne bih je želio ispustiti…pa da novu, tako cool priliku, moram čekati još 365 dana. Nema šanse! A da ne spominjem što sve daljnje pisanje povlači za sobom. Tu prvenstveno mislim na, kako nastavak žvrljanja, tako i na nastavak drogiranja. A to ne bu išlo. Moram se distancirati od samog sebe i od stvari koje me tako vesele, a kojih se moram pod svaku cijenu riješiti. Moram izbaciti iz svog sustava želju za drogiranjem. A pisanje o dopu samo me rajca da nastavim s lošom navikom. Sve je tako naopako pa da i dalje, još godinu dana, bude takova situacija, to si ne smijem dopustiti. Mnogi će sad reći, pa zar moraš pisati još godinu dana, zar ne možeš pisati, za početak još samo par mjeseci pa onda vidi gdje to vodi? Ne, jer meni je sad svaki dan bitan kao cijela godina. Pokušajte to shvatiti. Na svu sreću, ima i onih kojima je pun k***c mene i mog, po njihovim riječima, preseravanja. E ali, dragi moji, ni takvi se nisu mogli odlijepiti od mojeg kvazi-narko, pseudo-ovisničkog preseravanja. Htjeli oni to priznati ili ne, čitali su me redovito i redovito mi slali mail-ove u kojima me pljucaju, a da ni sami nisu znali zbog čega to rade. Možda im se gadilo to što sam jednu tako prljavu temu poput heroinske ovisnosti doveo na književno-kolumnistički nivo, zaintrigirao svekoliki puk, možda i promijenio javno mišljenje o nama narkomanima, tko zna? A to se tim lažnim moralistima nikako nije svidjelo. To su sve odreda uredni momci koji su pri kraju srednjoškolskog obrazovanja ili već studiraju neki ozbiljni fakultet (poput Politologije, Kineziološkog faksa ili Strojarstva), bave se sportom, drogiraju se adrealinom, po teretanama se pucaju metanom ili steroidima i preziru nas narkose. A to što u svlačionicama tih istih teretana jedni drugima u debelo meso svako malo šiknu injekciju Anadrola ili Dianabola (nisam baš upućen u temu anabolika i sterioda pa ako sam u nečemu pogriješio, oprostite mi) da bi u benču dizali 150kg, čvaknu bombom na techno party-ju, povremeno kokicom napudraju noseve ili se na svojim internim tulumiškama oblivaju hektolitrima piva pa nasrću na svoje i tuđe cure poput napaljenih pjetlića ili bolje rečeno, divljih veprova (što već graniči za zakonskim opisom silovanja), to nema veze. To je sve za normalne ljude. Nagledao sam se ja takvih Ťnormalnihť tijekom svojih studentskih dana u Zagrebu i baš mi se ta bagra najviše i gadi. Oni su gori od nas koji se lupamo heroinom. Mi se barem ne mažemo lažnim bojama, kod nas je sve transparentno. A oni su sve odreda uredni i ugledni članovi društva koji će jednog dana drmati raznim strukturama ove države. Nažalost. To je sve što mogu konstatirati. No dosta o mediokritetima.

Kroz ovu ludu godinu dana iskristalizirao se moj afinitet prema pisanju bilo kakve vrste tako da vas ipak neću razočarati. Nastaviti ću s pisanjem, nadam se na ovom site-u, ali ću se baviti lakšim temama. Već postoje neke naznake o čemu bi se moglo raditi, ali neka to bude moje malo izneneđenje. Teško je pobjeći od vlastitog stila pisanja tako da ćete me lako prepoznati kad budem pisao pod jednim drugim pseudonimom. Jedva čekam da krene taj projekt, da skinem s grbe ovu tešku temu koja se odaziva na ime heroin. Ni sad ne mogu vjerovati da sam to bio ja, Max CroCyber Junkie. Što se više bliži kraj, meni se sve više čini da je to pisao netko drugi, netko koga samo površno poznajem. Kao da je to bio neki lokalni junkie, moj susjed ili poznanik iz kvarta. Tako je lako zastidjeti se samog sebe i zanijekati istinu. A kad je, k tome, istina tako neugodna, onda je sve lako, sve samo ne priznati svijetu, i što je još teže, priznati sebi da si heroinski ovisnik. Ubija me ta istina i mijenjao bi sve ove kolumne, sav svoj navodni talent za to da nikad nisam bio junkie. Tko zna gdje bi sad bio, čime bi se bavio da nisam prije više od šest godina okusio demonski prah, prije nekih pet se počeo intenzivnije družiti s njim, a prije tri godine ozbiljno zajahao tog žutog konja kojeg nitko nikad nije uspio ukrotiti. Kao i mnogi prije mene, naivno sam pomislio da sam baš ja taj koji će držati zvijer pod kontrolom. Ali nema tog junaka koji je uspio i koji će, pod istim krovom, uspjeti živjeti u miru s tom beštijom. Nema i gotovo! Svi vi koji me čitate, a vikendima se poigravate dopom i još uvijek živite u snu da ćete uspjeti, zaboravite na to. Možda vam zasad donekle i ide, ali izgubiti ćete kontrolu vrlo brzo, a onda će biti kasno. I boriti ćete se na razne načine. Samo rijetki će uspjeti, ali po vrlo visoku cijenu, izvući živu, i što je još važnije, zdravu glavu iz te borbe. Mnogi će se predati. Neka vam ti slučajevi budu upozorenje. Opet zvučim kao neki propovjednik, kao neki sektaški preacher. Imam neodoljiv poriv za tim…ali…ionako su mi ovo posljednji trzaji. Oprostite mi ako pretjerujem. Uh, kako bi se sad s guštom urokao. Zato i ne smijem više pisati o dopu. Toliko me i same riječi i misli o njemu napaljuju da sam na rubu da okrenem dilerov broj i smirim se s nekoliko dimova zmaja s folije. Ali ne! Pronašao sam nove motive za skidanje, nova snaga se rađa u meni i ne smijem je tek tako ispustiti iz ruku. Guraj dalje, Maxime! Svaka nova minuta, svaki novi sat i svaki novi dan nova je pobjeda nad samim sobom, a to je najveća pobjeda koju čovjek može postići. Pobjeda nad samim sobom.

Zapaliti ću cigaretu, kad već ne mogu (niti želim) zapaliti dop. Upravo slušam neku finu glazbu, ponovo počinjem osjećati svaki ton i svaki stih. A prije, kad bi se roknuo, bilo bi mi svejedno što se čuje iz zvučnika. Glavno da nešto svira. Već sam nekoliko puta napisao da se drogiram da bi ubio sve loše osjećaje, ali dop usput ubija i one dobre, one kojih se ne bih smio ni htio odreći. Ali oni se polako ali sigurno vraćaju, hvala dragome Bogu. Baš mi paše taj dim cigarete…ipak sam ja stari ovisnik o duhanu…dim me odnosi u neki daleki ljepši svijet, skupa s glazbom. Odnosi me u prošlost…u jedan prekrasni svibanjski dan. Ležim na osami uz more, miluje me njen zeleni pogled, negdje odozgo. Njena glava se nalazi točno između jarkog sunca i bljedunjavog, jedva vidljivog mjeseca. Čini mi se da nikad dotad mjesec i sunce nisu bili tako blizu jedan drugome. Odnekud je dolutao mali smeđkasti kokeršpanijel…ona ih obožava. Mali psić me njuška i veselo maše onim komadićem što se zove rep. Obećajem da ću joj kupiti jednog za rođendan. Ona me bez riječi samo pogladila po kosi i legla pokraj mene, dodirujući moju golu ruku svojom…grijalo nas je prvo ljetnje sunce, a mjesec je sa strane, poput nezvanog gosta, hladno promatrao dvoje, toplinom i ljubavlju uspavanih ljudskih bića na pustom molu. Mislim…ne, zapravo, znam da sam tada bio najsretniji u cijelom svom životu, najsretniji na cijelom svijetu. A i ona isto. Nismo skupa dočekali njen rođendan i nikad joj nisam kupio tog psića.
Opet sam u svojoj polumračnoj sobi. I dalje pušim cigaretu…s novim dimom dolazi mi još jedno sjećanje, bolno sjećanje, prokleto bilo. Sjedim na golom kamenu, u maskirnoj uniformi. Mrkla je, ali topla noć. Mjesec je bio skriven negdje iznad debelih i teških oblaka, nije se vidio prst pred okom, ali nisam se ničeg bojao jer sam to područje poznavao kao svoj džep, nakon skoro dva mjeseca neprekidnog stražarenja na tom vojnom poligonu dugom i širokom kao jedan omanji grad. Sjedio sam usred borove šume, sa kalašom na koljenima, na stražarskom mjestu broj dva i pušio cigaretu…moj jedini spas, jedini prijatelj u toj crnoj noći. Najbliže ljudsko biće bilo mi je udaljeno više od kilometra, na stražarskom mjestu broj tri…Pipsi je zasigurno bio šćućuren u nekom rovu, sa walkmanom na ušima i puškom na gotovs (zamisli kombinacije!) jer se panično bojao mraka i grobne tišine koja je tako suvereno vladala…činilo se kao da nova zora nikad više neće svanuti. Sanjario sam o prošlim danima i o budućem životu kad napokon zauvijek skinem maskirnu uniformu. Taj veliki i sretni dan se bližio jer, bio sam stara džomba i brojao sam sitnoooo!!!! I naravno, njene zelene oči bile su u mojim mislima. U to vrijeme pred sam kraj vojnog roka, prošlo je više od godine dana da se srušila moja veza s tom divnom djevojkom, ali i dalje sam patio, kao što to samo vojnik može…kako to patetično zvuči. I onda, sasvim nesvjesno, možda od kroničnog umora ili zbog nečeg drugog, odletio sam čak i dalje od pukog sanjarenja. Doživio sam viziju, halucinaciju. Jasno sam ispred sebe vidio scenu. Sve je bilo osvjetljeno. Na toj pozornici, vidio sam sebe kao teškog ovisnika o heroinu, a sve zbog toga jer ona više nije željela biti samnom. Izgledao sam očajno, i bio sam očajan. Klečao sam pred njom, sav mršav, ispijen, bolestan i žut. Ona je samo prezrivo, čak i pomalo razočarano odmahnula rukom i s ponosnom tugom u zelenim očima odšetala u mrak. Tijekom te vizije mislim da sam se tresao i da sam osjećao stvarnu fizičku bol. Cijeli događaj ostavio je dubok trag u meni i mislim da sam se od njega oporavljao mjesecima, ne znajući što mi se to događa. Fizički sam istog časa, iste noći neobjašnjivo oslabio, skoro sam se razbolio. Sljedeći dani bili su mi užasni, pogotovo emocionalno. Patio sam i nikako nisam mogao otresti loše misli sa svojih bremenitih leđa. Sad mi se čini da sam se tom vizijom ili halucinacijom, nazovite to kako hoćete, osudio, da sam na taj način, u kamenu na kojem sam sjedio, zapisao svoju blisku budućnost, poslao poruku svemiru koji mi je uzvratio istom mjerom, ispunio mi želju i stvorio od mene upravo onog bolećivog jadnika s pozornice.
Bojim se, bojim, jer sam u zadnjih desetak godina doživio još nekoliko sličnih vizija sa nepovoljnih ishodom, a nisu se se još ostvarile. Ima vremena, uvijek ga ima za loše stvari. Jer tako je lako prepustiti se stihiji. Jednu od onih koje su se ostvarile imao sam na samom kraju osamdesetih. Radilo se o ratu. Vidio sam spaljena sela, ubijene i masakrirane ljude, zle i krezube vojnike kako pjevaju u čast vlastitih zločina. I samo koju godinu kasnije sve smo to gledali na TV ekranima. Priznati ću vam da sam nedavno imao sličnu viziju, također ratne tematike. Ne dao Bog da se ostvari. Ne želim biti zloguka ptičurina, ali ne znam što je to u meni da ponekad, u stanjima iznimne emocionalne nestabilnosti dobivam poruke iz drugih dimenzija, nimalo pozitivne poruke. Zapravo, sve vizije koje sam ikad imao bile su stravične. Nijedna nije bila optimističnog karaktera.
Obično se pitam, kad napišem neku od intimnijih kolumni poput ove, ima li uopće smisla objavljivati takvo nešto? Jesam li glup što uopće pišem neke stvari za koje sumnjam da bi itko vjerovao u njih? U pravilu, pišem u kasnim noćnim i rano-ranojutarnjim satima, dakle, između 23h-04h i tada sam u nekom svom svijetu, svjetlosnim godinama udaljen od stvarnosti. Na ulici se čuje samo tišina, pokoje vozilo ili raspjevani pijanac koji se vraća doma. A ja plovim u polumraku svoje sobe i svoje svijesti, pišem bez kontrole pa što ispadne, ispadne. A ako se i uhvatim kolumne u neko drugo doba, to je samo poradi provjeravanja gramatike (iako nisam baš uvijek uspješan u tome) i dorađivanja samog teksta. I onda, kad se sljedećeg dana probudim (između 11h-14h), muka me uhvati kad se sjetim se što sam sve protekle noći brljavio po kompjuteru. ŤPa zar to misliš slati na site?ť, upitam se s rupom u želucu i odmah mi je lakše jer se sjetim da sinoć nisam poslao kolumnu. Ali onda, kad ustanem i u popodnevnim satima malo prošećem po računalu ipak uvidim da bi bilo dobro poslati sve ono što sam napisao. Jer ipak, ja sam iskren, a vi mislite što god vam drago.

Max, Cro Cyber Junkie, 22.1.2004.

ARHIVA KOLUMNI:

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)