DNEVNIK
NARKOMANA
(DETOX ONLINE)
8. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (7.4.2003.)
NAPOKON DETOX
Jučer smo se Ron i ja dogovorili da krećemo u detox, bez ikakvih vremenskih
ograničenja, bez dogovora koliko će to trajati. Možda će trajati jedan
dan, možda dva, možda tjedan dana, a možda i dulje. Mada, pravi detox
traje 40 dana, ali to je za nas znanstvena fantastika. Bit će pravi
uspjeh ako izdržimo četvrtinu tog vremena. Svaki novi dan bez heroina,
ma kako težak bio, veliki je uspjeh. Na detox smo se odlučili iz nekoliko
razloga. Prvi, nemamo više odakle iznalaziti novce, drugi je taj što nas
više dop ne puca kako bi trebao, pa će pauza od nekoliko dana valjda učiniti
nešto na polju tolerancije. Treći je razlog taj što nam je stvarno muka
od ovog života. Svaki dan isto, vječna potraga za heroinom, kao križari
koji tragaju za svetim gralom. A nailazimo samo na bol i patnju. Stvarno
nam je prisjelo. Ovo posljednje bi trebalo biti zapravo na prvom mjestu
i sama ta činjenica govori da nismo odlučili zauvijek raskrstiti sa heroinom.
Naoružali smo se raznim
painkillerima i sedativima. Bilo je tu svega. Lumidola, Apaurina, Oxazepama
i još nekih analgetika kojima nismo znali ni ime, ali dobavljači su nam
se kleli da djeluju kako treba. Heptanone nismo uzeli u razmatranje jer
nam oni ne mogu pomoći na način koji mi želimo. Oni samo zavaravaju organizam,
zapravo, to je drogiranje sa medicinskim nadomjestkom heroina. Isti kurac.
Obojica smo se zatvorili, svaki u svoj stan, i tirada je mogla otpočeti. Dan je prošao donekle zadovoljavajuće jer smo se noć ranije junački razvalili. Došla je neka nova, kvalitenija roba i baš nam je lijepo sjelo za oproštaljku (ujedno nas i sjebalo, jer sama pomisao da je stigla nova roba, a ti si se baš spremio na detox, ubijala je svaku volju za čišćenjem). No, dogovor i odluka se nisu smjeli prekršiti. Dolaskom sumraka navalili oni prvi su simptomi krize. Onaj tren kad ti okus duhana prestane biti ugodan, imaš osjećaj da pušiš nešto što se ne bi trebalo pušiti, to je početak. Odmah sam predostrožno progutao dva Lumidola i jedan veliki Apaurin. Malo su me smirili, ali samo nakratko. Hladnoća je nailazila u valovima, ono kad vas prođu srsi, ali ovi su neugodni i puno jače bockaju. Postajem hladan i izvana i iznutra, cijeli sam si nekako mokar, virtualno se znojim, pravi hladni tuševi doći će tek kasnije. Stopala mi postaju hladna i teška, hodam ko Ozzie Osbourne.
U ladici imam još
jedan komad folije. Tako me privlači. Sjaji se i izaziva, majku joj jebem
koketnu. Da mi se sad upušiti, zacrniti tu sjajnu i čistu foliju, bar
malo skinuti krizu, bar na par minuta. Sjetio sam se! Prekopavam po ladici
i nailazim na jedan komad papira preko kojega sam davno pušio. Razmotam
taj tuljac i s unutrašnje strane se vidi žutilo, možeš pod prstima osjetiti
te ostatke heroinskog dima. Kako sad to spaliti, a da se ne napušim papira?
Možda, ako budem pažljiv pa heroin ispari sekundicu prije ne što papir
počne gorjeti, uhvatim nešto tog spasonosnog dima? Ne. Nije dobra ideja.
A da pokušam sastrugati nešto sa tog papira, makar i neku prašinu? Da.
Uporno stružem, ali ništa se se događa. Odustajem od toga. Imam bolju
ideju koja je nekoć znala upaliti. Sa fascikle koja se nalazi u drugoj
ladici mog stola i na kojoj obično držim sav pribor kad se drogiram doma,
pokušavam kartončićem skupiti nešto ostataka dopa jer tijekom svih tih
seansi nešto mora pobjeći, a neće dalje od fascikle. To je to! Pojavili
su se neki ostaci heroina pomiješani sa kućnom prašinom. Količina koja
se ne može izmjeriti niti najboljom digitalnom vagom. Nema veze. I taj
sitniš će me možda vratiti među žive, makar me samo zavarati. Pažljivo
prebacujem to malo sramote na foliju, uzimam upaljač i sa najslabijim
plamenom grijem odozdo, vučem zrak bez prestanka, da heroin ne ispari
u nepovoljnom trenutku. Sve je završilo nakon pola sekunde. Uspio sam
uvući u pluća to malo dima. Ni sam ne znam što sad da mislim. Zavibrirao
sam na trenutak, vjerojatno je ovo izmučeno tijelo prepoznalo svoju najveću
ljubav. Bacam pogled na ekran, čitam posljednje rečenice koje sam napisao.
Sve je točno, sve je u Real Time-u. Zapaliti ću cigaretu. Okus je onaj
stari, otprije krize. Čudno. Ne, ipak nije. K'o da pušim čokoladu i to
kroz nos. Gasim gadljivicu. Opet mi je loše. Ovih par minuta je prošlo
ko u hipnozi. Da je barem uvijek tako. Ili da cijelu krizu jednostavno
prespavam. A kako? S čim? Pomogao bi mi jedino morfij, a to ti dođe kao
i heroin. Palo mi je na pamet da se opijem nekim bijesnim alkoholom plus
nekoliko tableta, ali ne želim riskirati da ispadne fijasko, da opet ne
budem mogao zaspati, da me ta situacija još više izneredi pa da se doslovce
ubijem od muke. Za mene nema ništa gore od lošeg pijanstva. To, naravno,
vrijedi tek otkad sam na horsu. Zaključak, nema pomoći. Imaš to odraditi
i to pošteno odraditi. Negdje, u nekom stranom priručniku za detox pročitao
sam da svoju apstinencijsku bol trebaš prigrliti jer to ti je zadnji put
da tako patiš. Aha. To bi vrijedilo da sam siguran da prvom prilikom neću
zagaziti u zabranjeni vinograd, bolje rečeno makovnjak. Ovo je samo privremeno
stanje i pitanje je kad će mi prekipjeti i kad ću se opet častiti sa bogovima.
Ah da, sjetio sam se. Nemam para. Naći ću ih ja negdje. To nikad nije
bila prepreka. Još nikad nisam nešto prodao iz kuće. Niti ne namjeravam.
Ja sam ona srednja klasa junkija, oni za koje roditelji još ne znaju da
im je potomak narkoman. Ne bi bilo dobro da to saznaju na taj način, ili
da uopće saznaju. Gledam svoj kompjuter, pretpotopnu liniju, tu je i stara
oronula akustična gitara. Ništa od toga ne bi mogao tako brzo utopiti
da već danas spasim dušu. Loša ideja. Skrećem misli od te teme. Tako bi
volio da nazove Ron, pa da, prvo onako izokola, načme željenu temu. Ili
još bolje, nek odmah napadne sa informacijom da ima sto kuna koje ne zna
kako da potroši. Nemaš problema, stari. Obojica znamo jedini pravi način
kako ih potrošiti. Ali Ron me ne zove. Okrećem njegov broj, ali mobitel
mu je isključen. Vjerojatno se i on grči između sna i jave. Ma nema veze,
bolje da ne razgovaramo. Netko od nas dvojice će popustiti. Ja već jesam.
Samo što nemam love. Jebote, kako mi se novčani svjetonazor distorzirao
otkad sam na heroinu. Sve mjerim u heroinu. Sto kuna, jedan piz, to je
osnovna jedinica. A ajde ti zaradi sto kuna! To je cijela jedna dnevnica.
Divim se sam sebi kako sam dosad uspijevao svaki jebeni dan iskopati bar
50kn, ako ne i više. Odakle pobogu? Imam totalnu amneziju kad krenem razmišljati
o tome. Već sam u prošloj kolumni priznao da sam donedavno imao dobar
posao, ali kad bi otvoreno rekao kakav, postoji velika mogućnost da bi
me neki čitatelji prepoznali jer je ta aktivnost jako specifična, posebice
zato što sam radio u državnoj službi na nimalo neosjetljivom mjestu. No
za moje svakodnevno drogiranje ipak trebam zahvaliti intenzivnoj suradnji
sa Ronom. Ili bi uzimali piz popola, ili već kako tko u tom trenutku financijski
kotira. Sto kuna bi se uvijek skupilo. Bilo je vremena kad bi i po desetak
dana samo jedan od nas financirao cijelu akciju, ali zato bi se sve to
izniveliralo sljedećih dana kad bi ovaj drugi dobio plaću. Prava simbioza,
ko rak i moruzgva. Naravno da tako ne bi bilo da nismo prijatelji od malih
nogu, još od jaslica, jer su naši roditelji najbolji prijatelji i kumski
povezani. Potpuno smo netipični narkomani jer bez obzira na sve, nikada
ne bi zajebali jedan drugoga, niti bi zbog dopa napravili sranje nekom
bliskome. Ostale junkie poznanike držim na distanci i družimo se samo
iz potrebe. U narkomanskom okružju se gleda na svaku uslugu. A ako te
netko zajebao, s njim više nemaš posla, osim ako ti može pomoći kad si
u potrazi za heroinom. A to je često. Znači da ipak s njim imaš posla.
Heroin izravnava sve dugove. U te osobe ne računam dilere jer te oni ionako
svako malo zajebu (osim ako niste stvarno dobri prijatelji, ali i onda
će te zajebat samo što ti nećeš za to znati), a i ovisiš o njima. To je
neki prešutni dogovor. Nekad je bolje, nekad lošije. I onda kad te potrefi
dobra roba, ili ti on slučajno da malo veći piz od uobičajenog (a u većini
takvih prilika se radi samo o malo debljem miksu), ti si sretan ko prase.
Nema potrošačkog zakona koji te štiti. Kome ćeš se požaliti? Ministarstvu
možda?
Znate li onu stvar "Insomnia" koju izvode Faithless?
Vjerojatno znate, ili ako ne, odmah bi se sjetili da je čujete. Moment
kad onaj glas izgovori "I can't get no sleep", taj hladni
sablasni glas iz pakla, to je ono što ja osjećam svo ovo vrijeme. Ne samo
da ga čujem, već ga osjećam, davi me i mlati. Nemam snage oduprijeti mu
se, a ako to i pokušam samo postaje gore. Trzanje me sve češće obuzima.
Hladnoća postaje ozbiljan problem. Iako je već travanj, ja se ne rastajem
od termo-akumulacione peći. Ležim na njoj, ali vrućina mi strašno smeta.
A ako se dignem, onda mi je stravično hladno. I nije to ona prirodna hladnoća
izvana, već iznutra, ona koje se nikako ne možeš riješiti. Nigdje ne mogu
izdržati ni pet minuta. Stalno se moram kretati iako me bole noge. I tako
se šećem po stanu i sva sreća da staraca nema doma da vide nered u kojem
se nalazim. Otišli su negdje na put preko vikenda, a meni je njihov odlazak
došao kao kec na desetku. Zapravo, ne bi se ni odlučio na detox da su
oni ostali kod kuće. Sigurno bi primjetili da samnom nešto nije u redu,
a ja ne bi imao snage izmišljati neku bolest kao opravdanje za moje užasno
stanje.
U ovakvim stanjima
mi donekle pomaže gledanje nekog, bilo kakvog sporta. Palim TV, na trećem
programu je nogomet, talijanska liga. Spas. Buljim u ekran, pratim tu
loptu, nije bitno tko vodi, čak nije bitno ni tko igra. Samo da nešto
skače pred mojim očima. Nakon desetak minuta shvaćam da to više ne mogu
gledati. Odlazim u svoju sobu, teškom mukom prekopavam po CD-ovima, nailazim
na nešto što bi mi moglo skrenuti misli sa opće uzbune u mom organizmu.
Radiohead, da. To bi moglo pomoći. Thom Yorke cvili glasom palog anđela.
K'o da ja pjevam, usred krize. Puštam neke neartikulirane tonove, pjevam
uz glazbu, zvučim k'o bolesna patka. Prekidam i s tim jer ne mogu slušati
ni sebe ni njih. Okrećem na radio. Domaća top lista. Sačuvaj Bože. Sve
me nervira. Gasim glazbu. Na trenutak nastupa ugodna tišina, a onda opet
iz daljine dolazi interna galama iz moje glave i tijela. Sve je jača i
jača, a nema tog prekidača s kojim mogu ugasiti te zvukove. Liježem na
krevet i zatvaram oči. Sanjarim o velikoj blještavoj foliji na kojoj klizi
bar pola grama dopa. Lagano se izvijam, pratim kaplju dopa, uvlačim opori
dim u pluća. Pokušavam se distancirati od samog sebe, makar u mislima
pobjeći od vlastitog nereda. To sanjarenje mi daje nekih pola minute mira.
Potrošivši snagu na zamišljanje nemogućeg otvaram oči, gledam u strop.
Svjetlo mi smeta. Gasim i žarulju. Tek tada nastupa panika. Bježim u dnevni
boravak. Opet palim TV, namještam se na peći, rukama tražim najtopliji
dio na metalnom kućištu ne bi li skupio što više topline. Sad me i trbuh
boli. Bježim u WC, olakšavam muke. Nešto mi je bolje. S tim sranjem kao
da je odnešeno pola krize. Vraga. No bar da uspijem održati ovakvo stanje.
Plaši me noć i ono što ona donosi. Nagutat ću se sedativa koliko je potrebno,
samo da zaspem. Ne mogu više trpiti nevolju. Posežem za još dva Lumidola.
Čim sam ih progutao osjetio sam nekakvo čudno olakšanje. Vjerojatno neki
placebo efekt. Ali hladni znoj mi još uvijek natapa majicu. U ustima mi
se skuplja voda očajna okusa. Pljucam po tepihu jer mi se ne da hodati
do WC-a, a tamo me još čeka i ogledalo u koje me je strah iti pogledati.
Cijeli sam zgrčen. Boli me svaka kost. Smrdim.
Zašto sve ovo pišem? Raja je preko mail-ova zatražila malo krvi, znoja i suza. Pa evo vam. Znam da niste zadovoljni. No najgore tek dolazi. Ali ja više ne mogu pisati. Opisat ću vam to kad budem imao kontrolu nad prstima. Oko mene se sve trese. I ja se tresem. Od bolova u leđima i želucu ne mogu sjediti ispred ekrana, svaku drugu tipku promašim. Ne mogu više jasno razmišljati. Čujemo se u nekom ljepšem danu.
Max, Cro Cyber Junkie, 7.4.2003.
ARHIVA KOLUMNI:
SVEGA POMALO 28.3.2003.:
BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.
PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.
PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.
REZIME,
kolumna
no. 3, 25.2.2003.
SUSRET
PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003.
(postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA,
kolumna
no. 1, 13.2.2003.
(postavljeno
17.2.2003.)