DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

5. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (9.3.2003.)

UVODNIK


PROPOVJED
(preacher's love sponsored by dope)

Pomalo se brinem zbog jedne stvari na koju baš i nisam mislio kad sam odlučio ponuditi svoje mudrosti ovom site-u. Jednoj mladoj i još neformiranoj osobi, od nekih 16 godina, koja nikad nije probala heroin, čitajući ovu kolumnu, moj se život možda čini interesantnim, privlačnim i onako filmski uzbudljivim. Sve te situacije nabavljanja heroina, pokoji neželjeni susret s policijom, brze vožnje po pustom gradu, konspirativnost unutar heroinskog plemena, borba na život i smrt sa heroinom, cijela lepeza laganja roditeljima i okolini, ispijeni odraz u ogledalu, izazivanje poštovanja i straha među mlađom populacijom, sve to vuče na neku romantiku. Romantično baš i nije, ali da je uzbudljivo, to je sigurno.

Ne znam kakav ste odgovor očekivali, ali adrenalina u mojim brojnim epizodama (koje još nisam ni opisao, a ne znam uopće hoću li jer bi me možda neki inspektori iz narkotika, ako ovo čitaju, i prepoznali) bilo je podosta. Postao sam točno ono što sam i želio postati kad sam i sam imao nekih 16-tak godina. Naravno, da mogu, unio bih neke promjene u taj scenario. Na primjer volio bi da ne živim s roditeljima, da vozim neki bijesni auto, da imam novaca ko blata i par ženskih osoba voljnih da mi daju mufa kad god mi se digne. Iako, kad imaš heroin, ne treba ti seks. A više ti se ni ne diže tako često. Sve se poklapa.

Ulaskom u pubertet postao sam autodestruktivan i željan uzbuđenja po svaku cijenu, a takva je bila i većina mojih prijatelja. Rat, koji je obilježio čitavo to razdoblje samo je još više potencirao naše frustracije i neiživljenost. Naravno da toga nismo bili ni svjesni. Divljali smo i zalijevali se potocima alkohola na privatnim podrumskim party-jima dok su vani zviždale srbočetničke granate. Alkohol smo miješali sa svim mogućim sedativima, a ni trava i hašiš nam tada nisu bili strani. Posebna priča su bile grupne seanse snifanja ljepila. Često sam, u tim delirijskim stanjima znao rezbariti ruke žiletima, onako u punkerskom stilu, kao Sid Vicious. Mazohizam mi je savršeno pristajao. Čak je jednom prilikom ekipa žiletom igrala križić-kružić na mojoj ruci. Sjećam se, to mi je prestavljalo ultimativni užitak. Svi smo vrištali od uzbuđenja i saznanja da se fizička bol tako lako može potisnuti. Znali bi se, onako obamrli kotrljati niz stepenice, mlatiti se daskama, šakama razbijati boce. Bili smo neuništivi i besmrtni iako se u našem gradu, pred našim vlastitim pragovima smrt ukazivala svaki dan. Užasno je to priznati, pokraj svih živih i mrtvih žrtava domovinskog rata, ali isti taj rat nam je dao jednu dodatnu životnu, onu iskonsku snagu koju inače ne bi imali.

Srednju školu, što zboga rata, što zbog markiranja gotovo da nisam niti vidio. A i ono malo nastave koju sam pohađao bilo je obilježeno masom negativnih ocjena. No nekako bi se uvijek na kraju godine izvukao, sa maksimalnim brojem popravnih ispita. Na pameti su mi bile sasvim neke druge stvari, ali osnovni problem je bila moja lijenost. Da sam kojim slučajem srednju školu pohađao u mirnodopskom vremenu, ne vjerujem da bi je uopće završio. Iako heroin ne bira žrtve i ima nas iz svih društvenih slojeva, sa najrazličitijim osobinama i naslijeđima, nekako mi se čini da je jedna od rijetkih zajedničkih karakternih crta svih junkija upravo lijenost ili barem kampanjstvo.

Mnoge od onih gore navedenih stvari neće nužno gurnuti svaku mladu osobu u svijet teških droga. Ja sam samo naveo svoj primjer, svoj put. Svi smo mi u pubertetskom i adolescenstkom vremenu bili pomalo divlji, eksperimentirali sa raznim drogama, iskušavali granice vlastite izdržljivosti, radili smo stvari kojih se sad i sramimo, neke su nam i smiješne pa ih bezbrižno prepričavamo tek sa određene vremenske distance. Najbitnije je izvući se iz tih mutnih dana sa jasnom slikom što želiš raditi u životu, što želiš postati.I jednog dana, nakon što si se izludirao, jednostavno krenuti ka svom cilju, bistre glave, odlučno. Ja sam nažalost od samog sebe očekivao previše, nisam se skoncentrirao na samo jednu do dvije stvari, razočarao sam sam sebe više puta, ponovo se dizao i ponovo padao. Još uvijek sam u knock down-u, ali dignut ću se prije no što sudac izbroji svoje. U to sam siguran.

Dobio sam jako puno mail-ova nakon onih nekoliko članaka u novinama, a vjerujem i nakon što su ljudi pročitali par mojih kolumni. Većina poruka je pozitivnog sadržaja, svi mi daju podršku, dijele svoja iskustva samnom, ali ima i par mail-ova u kojima me neizravno nazivaju folirantom, neki čak misle da si pravi junkie samo ako si na igli. To mi je dovoljno reklo o upućenosti tih osoba. Ali, šta ćeš, ima nas svakakvih. Tom temom ću se pozabaviti nekom drugom prilikom. Sad samo želim naglasiti da ako vam moja iskustva djeluju malko romansirano, to je zato jer pišem iz čiste ljubavi prema pisanju i nemam namjeru kopirati izvatke iz knjige "Mi djeca s kolodvora Zoo". O krizi je sve već rečeno. A i danas su neka druga vremena. Danas se puno više zna o heroinskoj ovisnosti, ali problem nije nestao sam od sebe i možda moje žvrljotine još malo razbistre zagonetni um narkomana. Želim vam prikazati moj problem iz jedne druge, možda zabavnije perspektive jer nije sve crno kako se čini. Pri tom ne mislim reći da heroin nije stvarno užasna stvar, on to uistinu jest, ali gledajte to kao Yin-Yang. U svakom zlu ima i nešto dobra i zabavnoga, bolje rečeno uzbudljivog. Kolumne se nisam uhvatio iz altruističkih pobuda i uopće mi nije važno što će itko reći o tome. Po prirodi sam egoist i relativno introvertan tip. Nisam jak na izgovorenoj riječi pa mi ova pisana dođe kao dobar ventil.

Cijela ova priča sa kolumnom dogodila se sasvim slučajno. Dugo se bavim pisanjem, i to ne samo na ovaj način, ali nikad mi nije padalo na pamet da išta od toga igdje pokušam objaviti. Ponukan kolumnom XXX Ante Pancirova, poslao sam, preko jednog prijatelja svoj uradak webmasteru bez velike nade da će biti prihvaćen. Tako je i najbolje, ne nadati se previše. Heroin mi je usadio mirnoću prihvaćanja eventualnog neuspjeha. Heroin mi je dao i skoro neograničenu sposobnost strpljenja, i to ne samo dok sam pod njegovim djelovanjem već i u trenucima najveće krize. To primjećujem i na mnogim bivšim junkijima, tu magareću mirnoću i strpljivost, sposobnost podnošenja raznih razočaranja. Zašto? Zato jer su ponajviše razočarali sebe, a i od svijeta su doživjeli razna poniženja. Nakon takvog treninga živaca prag tolerancije i razumijevanje tuđih problema prerastu u skoro svetačku velikodušnost. Tko to nije iskusio ne može razumjeti o čemu govorim. Ovo sad zvuči kao da je život heroinskog ovisnika poželjna stvar da bi postao bolji čovjek, ali svaki životni brodolom je svojevrsna katarza i u tebi se nakon toga nešto mora iz korijena promijeniti. Sve što te ne ubije, ojača te, zar ne?

Ponavljam, volim pisati, a neki (upravo ona osoba koja me i nazvala "glumcem") kažu da to dobro radim, pa zašto onda iz cijelog heroinskog sranja ne izvući nešto pozitivno? A da budem iskren, pisanje mi služi i kao dobra terapija. Odavno sam stekao tu naviku ispoljavanja svojih frustracija na socijalno prihvatljiv način. Zato, opustite se i nemojte tražiti dubinu u plitkom jezeru. Ne tražite rješenja niti neke konkretne razloge. Život, ma kakav bio, ponekad zna biti zabavan i dobra škola. Neki kažu da se od svačije životne priče može napisati zanimljiv roman, samo treba znati to na pravi način ispričati, uobličiti u neku razumljivu i privlačnu formu. Eto, možda ja upravo pokušavam takvo nešto, naravno osim onog prvotnog poriva da podijelim svoja narkomanska iskustva i ispucam bedove. A ako nekome usput i pomognem da se riješi svoje ovisnosti, biti ću jako sretan. No ipak mislim, kad bacim pogled na sve što sam dosad poslao na ovaj site, prije da će moje kolumne pomoći onima koji nisu narkomani, ali imaju neke veze s njima, bilo rodbinske, ljubavne ili prijateljske. Pomoći će im da shvate o čemu se zapravo radi, da prestanu stigmatizirati i marginalizirati ljude za koje znaju da su ovisnici, i da im možda onaj prvi poriv generalne osude malo splasne.
Ovisnost o heroinu je prvenstveno psihička bolest, bolje rečeno manija. Fizička kriza se brzo riješi, ali ona psihička ostaje za cijeli život. Dop ti je uvijek tu negdje, iznad glave i samo je pitanje kako se nositi s tim križem, koliko uspješno možeš odagnati te privlačne misli iz svakodnevnice ili barem onda kad te uhvati ta žarka želja, jača od bilo kakve druge, čovjeku poznate žudnje. To se jednostavno ne da opisati.
Upravo danas, dok sam sjedio sa jednim prijateljem na popodnevnoj kavi, uhvatila me tako jaka želja za heroinom, mislio sam da ću puknuti tamo za stolom. Sunce sija, toplo je, ispijam kavicu, pušim cigaretu, a taj rajski ugođaj oko mene do daske kvari samo taj dopaški crv koji ruje i ruje po mom mozgu. Smišljam kako i gdje skuckati tih posranih sto kuna, sjetim se doba kad sam bio pun para, kad mi ta stotka nije predstavljala ništa posebno. A sad bi spasila jednu razjebanu dušu. Htio sam što prije pobjeći odatle, nagaziti na gas, negdje se mrdnuti, samo da mi misli barem malo skrenu sa neostvarive želje. Ništa me više ne zanima, najradije bi ili da se do besvjesti razbijem dopom ili da mi neki neuro kirurg odstrani sva sjećanja koja mi iznutra prže lubanju. Sjedim upravo u kafiću u kojem sam imao prvi doticaj sa heroinom, a taj lokal je još uvijek na istom glasu kao i tada, obično stjecište junkija. Gledam te ljude oko sebe, neki telefoniraju, neki sjedaju u auto, negdje odjure pa se vrate za deset minuta. Sve mi je jasno, sve mi je tako poznato. Dođe mi da kriknem: "Dajte, počastite ovog jadnika koji skoro nema ni za kavu, spasite me, uljepšajte mi ovo tako divno popodne!" Ali taj glas vrišti samo u mojim ušima. Nema smisla blamirati se i grebati se za neki sramotni pizić koji bi me, ako bi ga i nečijom milošću dobio, samo još više bacio u bed. No dobro znam da se to ne bi dogodilo. Nema milosti u mom svijetu. Zakon ponude i potražnje je okrutan. Ako imaš para, imaš i dopa. Drukčije ne ide. Malo generaliziram jer ima izuzetaka, ali u velikoj većini slučajeva bez para nema ni muzike.

Zato, nemojte si priuštiti da vam lijepa sunčana popodneva kvari heroinska turpija. Nemojte se dovesti ni blizu takve situacije. Uživajte u životu bez heroina i sličnih sranja. Ma kako privlačan bio, ma što god mislili kad i ako ga probate pa vam se učini da ništa na svijetu nije tako dobro, nemojte nastaviti s tim. Znam da postoji i ona hedonistička izreka, tako prikladna u današnjem ludom globalnom selu, da u životu sve treba probati, ali neke stvari nisu vrijedne toga. Nisu vrijedne vas. Ovo je sad zvučalo kao neka propovijed, ali uvjeren sam da imam pravo na to. A tako bi želio da to pravo nikad nisam ni stekao.


Max, Cro Cyber Junkie, 9.3.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)